Kunoichi

U svjetlu zbivanja narušene društvene stvarnosti 2009. godine; ekonomske krize, studentskih stremljenja, nasilja koje je zavladalo ulicama naših gradova, rastuće korupcije te općenito otužnog i suviše teškog stanja s kojim smo se prisiljeni suoćiti. Odlučila sam razgovarati sa čovjekom koji je svojom ličnosti označio tijek suvremene hrvatske političke stvarnosti, kako, u kojoj mjeri i na koji način, ostavljam sudu vaše svijesti i savijesti.

Ivan Zvonimir Čičak kao mlad čovjek postao je žrtva jednoumlja; kasnije, činjenje i stvarnost donjeli su mu nekoliko uloga; studenta, studentskog prorektora, političkog disidenta, oca, političkog zatvorenika, političara, borca za ljudska prava, kolumnista Jutarnjeg lista te naposlijetku poljoprovrednika na živopisnom krajoliku Marije Gorice.
Zadnjeg dana završne školske godine 1966. isključen je iz gimnazije bez prava upisa u bilo koju od jugoslavenskih srednjih škola. Razlog isključenja bila je školska zadaća naslova: Nad razastrtom kartom moje domovine, točnije zbog dijela teksta koji glasi:

„Vremena su se promijenila. Danas ja sam slobodan i nikada neću zaboraviti da kilometri ne predstavljaju razliku. I nikada neću zaboraviti povijest. Možda je autoput od Ljubljane do Gevgelije simbol onog što se zove SFRJ. To je naša otadžbina. Možda će jednom autoput Moskva - Berlin - Pariz - Atena biti simbol države koje će se zvati Europa. Ali dovijeka će mi moja domovina biti najdraža.“


Ivan Zvonimir Čičak

Kako ste kao mlad čovjek, maturant, doživjeli izbacivanje iz vaše srednje škole te kako ste naposlijetku uspjeli završiti srednju školu?

Suprotno vjerovanju da sam smjenom Rankovića primljen natrag u sustav srednjoškloskog obrazovanja, srednju sam školu završio privatno u 6. gimnaziji u Zagrebu.

Dana 21. prosinca 1970. godine Sveučilišna skupština izabrala vas je za prvog studenta prorektora u 300-godišnjoj povijesti sveučilišta u Hrvata. Savez studenata zaprepašten je izborom izrazito nacionalistički orijentiranog prorektora?

Ne samo to, nego su oni tada tvrdili da sam ja sam za sebe tada tvrdio da sam ekstremno nacionalistički orijentiran. Naprosto je to bila manipulacija, falsifikat, kasnije, 21. siječnja, oni su tu izjavu povukli. To je naprosto bila laž. To su radili prof. Strpić sa tvog fakulteta, i ostali, a oni su uvijek ostali isti. Njima je prije svega smetala demokracija, oni u bili i ostali samo tvrdi komunisti i to će ostati do smrti.

Godinu 1971. povijest pamti kao godinu studentskog bunta. 35 000 studenata pridružilo se Hrvatskom proljeću, je li tako?

90% studenata se pridružilo Hrvaskom proljeću, neki su bili protiv, to je bilo njihovo pravo. Vidite, mi smo o svemu odlučivali otvorenim i javnim skupovima. Jedino na Fakultetu političkih znanosti nisu podržali štrajk.

Kao studentski lider i istaknuta osoba dva ste se puta našli u kaznionicama zatvorskog sustava SFRJ. Možete li reći zašto?

Uhićen sam 1971. i 1987. Godine 1971. uhićen sam kao jedan od studentskih lidera uz Dražena Budišu, Ante Paradžika i Gorana Dodiga. Bili smo osuđeni smo na zatvor zbog “zločina protiv države”.U zatvoru sam proveo ti godine.
Godine 1987, uhićen sam formalno zbog utaje poreza, međutim pušten sam nakon štrajka glađu, bio sam 2 mjeseca u pritvoru i na suđenju dokazao svoju nevinost.

Mogu li se studentska stremljenja 1971. i danas dovesti u opreku?

Ne mogu, naime, tadašnji studentski bunt imao je jasne ciljeve, konkretno predstavljanje, vodstvo. Ukratko imao je ime i prezime. Današnji studentski bunt to sasvim sigurno nema. Mislim, čovjek mora imati ime i prezime i s time jasno stati: ja sam taj i taj i mislim to i to.U početku sam podržavao studentski bunt, jer smatram da je bilo koji oblik studentske aktivnosti u načelu dobar.
S odlukom o javno financiranom visokom obrazovanju zapravo će biti smanjen broj osoba koje će moći upisati fakultete zato što će ministarstvo odrediti kvote, unutar tih kvota će se upisati onaj broj studenata koji su oni odredili, nakon tog više se nitko neće moći upisati. 19 000 studenata je određeno za Hrvatsku. To je kvota za koju država može financirati. Po mojoj procjeni, s obzirom na ekonomsku krizu, ta će kvota biti i manja.

Dakle, studentska zbivanja danas i 1971. nikako se ne mogu dovesti u opreku?

Ne, ne mogu. Inače ja sam u početku podržavao pobunu studenata smatrajući da svaku studentsku pobunu treba podržati kao oblik revolta mlađe generacije. Dok nisam vidio da to nije bunt mladih nego da su iza toga stajali neki profesori koji nisu bili zadovoljni svojim karijerama.

Što mislite koji bi trebali biti pravi ciljevi borbe i stremljeja studenata danas?

Moje je mišljenje da bi svaki studentski pokret trebao imati prvo taktičke i drugo strateške ciljeve. Strateški ciljevi su vezani uz društvo, uz ono što se događa u društvu, na prostor na koji se studenti moraju dugoročno orijentirati, ne samo kroz strukture, jer strukture zapravo guše ljude. Mora postojati vaninstitucionalni okvir organiziranja studenata u kojem bi se oni mogli izražavati ali isto tako i doeducirati. To su strateški ciljevi, a taktički su ono što je konkretno vezano uz studentske interese, dakle ono što je vezano uz studentski standard, studiranje, položaj studenata u društvu, itd.
Ono što je važno, biti uporan te imati smisla i za entuzijazam i utopiju, što je poželjno ali isto tako imati smisla za razumijevanje realnih političkih ciljeva.

Po izlasku iz zatvora imali ste zabranu pisanja, odnosno javnog nastupa kao takvog?

Šest godina. Zapravo, zabrana javnog nastupa bila je sve do pada komunizma. Ja nisam mogao objaviti pisma čitalaca, a kamo li neki tekst.

Ako ne varam, u tom ste se periodu bavili prodajom kožnih torbica?

Točno, proizvodio sam kožnu galanteriju i imao sam butik na uglu Selske i Končareve.


Ivan Zvonimir Čičak i dr. Ivo Banac

Vi ste vodili prvi nevladin odbor za ljudska prava, zar ne?

Bio sam predsjednik, odbor se zvao Hrvatsko društvo za zaštitu i promicanje ljudskih prava. Ta instutucija postoji i danas, bila je osnovana 1990. godine. Kasnije sam bio prvi predsjednik i osnivač Hrvatskog Helsinškog odbora.

Sada kada ste spomenuli helsinški odbor, možete li reći koja je njegova perspektiva i kako HHO može utjecati na društvenu stvarnost Hrvatske?

HHO je prebrodio krizu činjenice da su u taj odbor dovođeni krivi ljudi koji nemaju nikakve veze s ljudskim pravima i koji ništa o ljudskim pravima nisu razumijeli. On se rekonstruirao, obnovio je svoju strukturu članstva, ali je obnovio i svoj ured u kojem danas radi osam ljudi, koji danas rade onaj posao koji mu je i zadaća. A to je zaštita ljudskih prava na vrlo konkretnim slučajevima.

Reputacija HHO-a je narušena u proteklih par godina, kao novi predsjednik kako mislite to ispraviti?

Naime ja sam stari mačak koji se bavi ljudskim pravima i ja znam što treba napraviti, i mislim da ćemo za pola godine proraditi punom parom. Kažem vam da ćete se iznanaditi što će biti.

Nadam se.

10. prosinca 2009. održana je dodjela nagrada koje HHO dodjeljuje istaknutim borcima za promicanje ljudskih prava u Hrvatskoj...

A koji su to?

Iskreno, ne znam.

Ni ja, ja ne znam baš puno tih istaknutih boraca za ljudska prava u Hrvatskoj. Ja znam recimo Žarka Puhovskog, kojemu skidam kapu kao borcu za ljudska prava, Ivu Banca, Danijela Livina, Slobodana Budaka, Božu Novaka, pokojnog Peru Mrkalja, Antu Gavranovića, to su ljudi koji su ličnosti, samo to nisu ljudi po receptu ovih naših novo komponiranih staro komunističkih ljevičara. Naime, ja točno znam tko se bavio ljudskim pravima 90tih godina, dakle pogotovo u vijeme Jugoslavije, tko je spadao u disidentske krugove; nitko od onih koje oni danas spominju.To su sve bili partijski aparatčeki, a danas budući da više nemaju manevarskog prostora, ubacili su se u prazan prostor ljudskih prava.

Ta tko je onda primio nagradu HHO-a?

Primili su je ljudi koji su nešto napravili. I konačno naš nagrade izazivaju golemu medijsku pažnju. A ne znam jeste li vidjeli da li je bilo tko posvetio pažnju nagradama human rights festivala?!
...

Nalazim zanimljivom činjenicu da je tijekom dodjele nagrada HHO-a održan prosvjed novinara ispred HND-a, možete li se osvrnuti na to?

U to vrijeme bila su dva prosvjeda. Bio je prosvjed novinara pred HND-om. U svom govoru pružio sam potporu novinarima u njihovu prosvjedu protiv cenzure u hrvatskom medijskom prostoru. Upozorio sam na sve prisutniju i agresivniju cenzuru u medijima te na sve prisutniji govor mržnje u brojnim člancima i komentarima. Bio je i jedan prosvjed preko puta HNK, ispred muzeja za umjetnost i obrt, bilo je ljudi koji su prosvjedovali protiv imena Trga Josipa Broza Tita. Dakle imali smo tri stvari vezane uz ljudska prava isti dan.

Sad kada ste spomenuli sve prisutniju cenzuru u medijskom prostoru. Možete li mi reći nešto više o otkazima novinara, lektora, redaktora...?

Zapravo, novinari spadaju u privatni sektor. U privatnom sektoru su masovni otkazi i smanjivanja plaća. Međutim iz privatnog sektora se ne čuje ni glas. Zato što ljudi jednostavno nemaju ista ona prava koje imaju ljudi iz državnog sektora, oni su zaštićeni kao polarni medvjedi. Njih naoprosto nitko ne može taknuti. Međutim, čuo sam da u pojedinim ministarstvima ljudi ostaju bez posla, ukidaju se povlastice poput plaćenog putovanja do radnog mjesta, topli obroci i tako dalje. Moramo shvatiti da država nema novaca.
Vrlo interesantan podatak ja da je u vrijeme svog mandata u šest godina ministar Primorac, u okviru svog ministarstva zaposlio oko 13 000 ljudi, što je strahovito opterećenje za proračun.
Gledajte kada su iz MMF-a došli u Baltičke tigrove (op.ur. odnosi se na Litvu, Latviju i Estoniju) prva stvar koju su napravili bilo je otpuštanje 1/3 zaposlenih u javnom sektoru, u školama, bolnicama, itd.,zatim smanjenje osobnih dohodaka za 20% i mirovina za 20%. Prema tome ako se mi ne izvučemo iz ove krize i dođe nam MMF, to čeka i nas.

Mogli bismo uskoro postati balkanski tigar (obostrani smijeh)



(Prema znanom hrvatskom receptu) Vratimo se na devedesete. Nakon što je stojedinica trebala izgubiti koncesiju, 120 000 zagrepčana ustalo je protiv te odluke i održan je prosvjedni skup na glavnom zagrebačkom trgu, 21. studenog 1996., u znak podrške.

Možete li nam osvijetliti vašu ulogu u organizaciji prosvjeda?

Kada je prosvjed počeo, ja sam bio u Minsku na kongresu, kao čovjek koji se ničim ne bavi, međunarodne helsinške federacije, gdje su bili predstavnici helsinških odbora iz cijele Europe i Amerike. Tada su se u Minsku održavale demonstracije protiv Lukašenka. Prije toga sam bio u Poljskoj, u Litvi, te doista nisam znao što se događa u Hrvatstkoj. Na povratku me dočekao jedan kolega u Beču, čija je supruga Gordana Simonović radila na 101 i rekao mi je što se događa. Čim smo prešli Macelj, nazvao sam radio 101 i pružio im podršku. Potom sam održao telefonsku konzultaciju s članovima izvršnog odbora HHO-a koji su isto tako bili na putovanjima, da li da organiziramo sutradan štrajk, jer sam čuo da su na prvom prosvjedu za Cvijetni trg, zapravo vodeći ljudi Zrinka Mojzeš i Silvijo Vrbanac pozivali ljude da odu doma i da ne štrajkaju. Članovi odbora su prihvatitli. Kasnije sam došao u studij radija 101 i pred njima zaprepaštenima rekao da ih podržavam i nakon toga sam rekao da pozivam ljude da dođu sutra u osam sati i da ponesu svijeće te da molim ministra Jarnjaka da vodi računa da nisam navikao da me diraju. Oni su bili šokirani, pokušali su me kontaktirati s vrha vlasti, vlada je imala sutradan tri konzultativna sastanka na kojima su neki ljudi koji su tada bili ministri, a koji su bili moji studenstki kolege, rekli, mi možemo sve uraditi, osim uhapsiti čovjeka koji je bio na čelu našeg studentskog pokreta. Isti dan, oni su napravili anketu, koju je vodio Faber, i koja je pokazala da će sutradan na Trg bana Jelačića doći 150 000 ljudi . Oni su nas nakon toga nazvali i molili da odredimo osobu koja će biti nadležna za kontakte sa MUP-om, a tada je u MUP-u šef za antiterorizam bio Ivan Rukavina, koji me zadnji puta 1987. uhapsio; stoga smo bili stari znanci. Mi smo se čuli telefonom, gdje sam mu rekao: -Čuj stari ne budem ti ja došao, poslat ću ti Žarka Puhovskog, a vi dogovorite detalje.- Mi smo u tri sata došli u Stojedinicu. Silvije Vrbanac i Zrinka Mojzeš htjeli su odustati od prosvjeda. Tada smo im rekli, gospodo, ali ovo ne organizirate vi, nego mi, i mi ćemo to napravit. Mi smo bili stari maheri koji su znali o čemu se radi, nisu mi to bile prve demonstracije koje organiziram u životu. Naprosto smo to proveli, došlo je oko 120 000
ljudi i stvar je završila tak kak je završila. Kada se Tuđman vratio iz SAD-a i napao nas na isti način na koji nas je Tito napao 1971., koji je u vrijeme tih demonstracija bio u Rumunjskoj, interesantno! Znamo tajming za takva događanja. Tada smo bili kontrarevolucionari, a sada smo bili agenti stranih službi, crveni, zeleni i žuti vragovi. U svakom slučaju sve se mijenja osim političkih fraza malih autoritarnih ličnosti i diktatora.

Dvije godine kasnije, siječnja 1998. godine, Ivan Zvonimir Čičak dobio je nagradu Bruno Krajski - uručeno svojedobno i Nelsonu Mandeli. Nagrada Bruno Krajski uručuje se najzaslužnijim borcima za ljudska prava.


Naposlijetku, možete li prokomentirati fizičke nasrtaje na prof. Tončija Kursara?

Posjetio sam ga u bolnici, bio sam s njim sat vremena, razgovarao sam s njim svaki dan te sam mu stavio na rapolaganje našu instutuciju. No s obzirom da su nadležne institucije države odigrale svoju ulogu, mi se nemamo što petljati.

Smatrate li da je napad na prof. Kursara, napad na akademsku zajednicu ili na ličnost samu?

Vrlo je interesantno da sam razgovarajući s prof. Kursarom i drugim ljudima s vašeg fakulteta saznao da je za tu osobu intervenirao prof. Ivo Goldstein sa Filozofskog fakulteta, dva puta, tražeći od prof. Kursara da ju pusti na ispitu. Isto tako, zvao je i vašeg prdekana za nastavu. To sam napisao i u svojoj kolumni, nitko nije reagirao. To što je napravio prof. Goldstein spada u aferu indeks. Moju kolumnu možete pročitati u arhivi Jutarnjeg lista, gdje sam se podrobnije osvrnuo na sam slučaj intervencije prof. Ive Goldsteina.

Gospodine Čičak, na samom kraju, budući da postoje kontroverze u javnosti na pitanje što vi točno radite ili čime se vi bavite, možete li meni i ostatku studentske populacije odgovoriti na to pitanje?

Ja sam kolumnist Jutarnjeg lista te se bavim poljoprovredom unutar obiteljskog poljoprovrednog gospodarstva u Mariji Gorici.


Poljoprivredno gospodarsko imanje Čičak

Zahvaljujem

Poveznice:
Hrvatsko proljeće.wiki
Hrvatski helsinški odbor
Prosvjed stojedinice.wiki