“Ali vi niste pravi cirkus! Pravi cirkus ima životinje! Cirkus bez životinja je kao avion bez krila”. Kritizirali su tradicionalisti kad se na australsku kopnu pojavio ženski cirkus. Žene se nisu dale smesti i odgovorile su: “Avion bez krila je raketa!”
Upravo su pripadnice australskog ženskog cirkuskog pokreta bile pionirke koje su branile ideju da i cirkus bez životinja, na zgražanje konzervativaca, može biti cirkus.
U Francuskoj se zatim počinju otvarati cirkuske škole, što je uslijedilo i u ostatku svijeta. Sve to ohrabrilo je emancipaciju žena u široj društvenoj zajednici.
Lina Jungergard
Ovogodišnje, peto izdanje Festivala novog cirkusa, održano je od 26. do 30. studenog. Tematski se opredijelilo za ženski cirkus i značaj žena u njegovom razvoju. Tim povodom imali smo priliku pogledati predstave autorica iz Francuske, SAD-a, Velike Britanije, Švedske, Kolumbije, Njemačke i Hrvatske. Predstave su se održavale na više lokacija; u Zagrebačkom kazalištu mladih, na sceni Travno Zagrebačkog kazališta lutaka i u prostorima Tvornice Jedinstva.
Tema koncepta ženskog cirkusa, provlačila se kroz preformans, predstave, izložbe, konferecije, panel diskusije.
Za mnoge taj žanr navodno ne postoji. Povijest razvoja cirkusa je navodno dominantna muška povijest.
Takvim razmišljanjima donosi duboko ukorijenjena, već automatska, nesvijesna, stereotipizacija, odnosno, rodna diskriminacija. Prisutna jednako i u muškarcima i u ženama našeg doba. Povijesni događaji, društvene ideje, razni koncepti, paradigme, poztivne-negativne, kroz godine su se taložile u svijesti čovjeka; suptilno utkane u nematerijalno tijelo nas bića. U naša sebstva.
Od inkvizicije koja je istjerivala drugačije, ono “pogrešno”, do propagiranja Biblije kao svetog slova, prava glasa, objektivizacije žena, institucija ljepote… Sve je to utjecalo na kulturološke obrasce po kojima se ženi, rigidnim tumačenjima, odredila uloga podređenog i manje važnog bića. Pririodi žene nije predodređen iskok iz norme.
Upravo cirkus, kao trampolin natprosječnosti i različitosti oba spola, dolazi kao provokacija temeljima konzervativnog poimanja svijeta. Eksperimentiranje unutar polja cirkusa, lutkarstva, trbuhozborstva upire prstom istodobno u odbojno i privlačno. Upire van konvencija svijeta. Koncepti koji su uveseljavali narod, u doba kada još nije bilo televizije nego je upravo cirkus imao privilegiju poštivati ili zaobilaziti društvene kriterije.
Suvremeni cirkus se bavi ženama gledanim u odnosu što njihovi preformansi mogu reći o rodnim ulogama žena u našem društvu.
Izazov se radi kontradikcijom dualizma; pitanju žene kao objekta koji se izvodi i subjekta koji izvodi.
Lina Jungergard i Andrea Meneses Guerrero
Na zadnjem danu festivala, u Tvornici jedinstva nastupile su dvije britanke, kolumbijska i švedska emigrantica, iz trupe Psychological Art Circus.
Psychological Art Circus izvedbena skupina koju su u Londonu osnovali umjetnici iz Franscuske, Italije, Portugala, Švedske, Njemačke, Engleske, Poljske i Kolumbije. Spojili su vizualne umjetnosti, zračni cirkus, korporalnu mimu, suvremeni ples i kazalište. Njihov izvedbeni debi slijedio je povijest slučaja Anne O, stvarnim imenom Berthe Pappenheim, autrijsko-živovske emigrantice i osnivačice lige židovskih žena, koju se Josef Breuer i Sigmund Freud liječili od histerije. Njezin tretman smatra se začetkom psihoanalize, koji je bio i pogonsko gorivo za kreiranje skupine Psychological Art Circusa.
Predstava dviju trapezistica, nazvana "Human Document", spoj je zračnog cirkusa, mime i zvuka. Umjetnice scenski oživljavaju razgovore engleskog spiritualnog medija Olive Pixley i njezinog poginulog brata. "Human Document" poziva gledatelje na putovanje u egipatske i hermetističke misterije, upoznavanje magijskih i spiritualnih sila te na otkrivanje tehnike svijetla.
Govori o životu nakon smrti. O boli koja ostaje živima. O stanjima svijesti koja nastaju u trenucima izgubljenosti, apatičnosti i samoće. O stvarima koje nestaju jer više ne znamo kojim jezikom da ih izgovorimo.
Tijela su kao posude sjećanja i mjesta kontinuiranih borbi, a skidanje indentifikacijskih slojeva koji ih drže prizemljenima, oslobađaju ih težine. Umjetnice kroz korporalnu umjetnost poručuju da postoji izlaz, da postoji čarolija, drugi svijet, druga dimenzija. Pokretima koji su bili puni, izražajani i snažani, a opet zaustavljeni, zaleđeni, to su i pokazale.
Cirkuskabare
Ali… Iskrivljuje li ispovijed vlastito iskustvo?
Hugues Lettaner rekao je “ Ne vidi svoju umjetnost kao izraz virtuoznosti, nego kao sredstvo za upoznavanje razlika, bizarnosti.”
Nakon predstave održan je afterparty na temu: Što je muškarac bez brkova, što je žena bez brade?!
Devet talenata u jednoj osobi...
Autorica bloga, Maja Tanasovski, zadržava sva autorska prava na sadržaj odnosno tekst, fotografije i video uratke, te će se svako distribuiranje smatrati uvredljivim i kažnjivim, a odgovorni će biti gonjeni.
Budite sigurni da ćemo Vas pronaći.
From childhood's hour I have not been
As others were; I have not seen
As others saw; I could not bring
My passions from a common spring.
From the same source I have not taken
My sorrow; I could not awaken
My heart to joy at the same tone;
And all I loved, I loved alone.
Then- in my childhood, in the dawn
Of a most stormy life- was drawn
From every depth of good and ill
The mystery which binds me still:
From the torrent, or the fountain,
From the red cliff of the mountain,
From the sun that round me rolled
In its autumn tint of gold,
From the lightning in the sky
As it passed me flying by,
From the thunder and the storm,
And the cloud that took the form
(When the rest of Heaven was blue)
Of a demon in my view.
Poe
Klub la Boheme
Giacomo Puccini je u Torre del Lago zajedno s prijeteljima kupio gostionicu. Preuredivši je u svojevrsni klub. Dali su mu ime klub La Boheme jer je označavao
karakter i poduzetnički smisao ekskluzivnih članova kluba baš kao i ikova u istoimenojoperi. Na zidovima točionice postavljeni su natspsi na iskrivljenom latinskom ili besmislenom talijanskom, ali duh koji je vladao ovom klubom bio je najoblje ocrtan u takozvanom Statutu kluba.
Statut kluba
Članak 1.
Članovi Kluba La Boheme, vjerni tumači duha u kojem je klub osnovan, obavezuju se dobro piti i još bolje jesti.
Članak 2.
mrzovoljnima, cjepidlakama, bezdušnicima, puritancima i ostalim nesretnicima istog kova bit će zabranjen ulaz ili će biti isključeni.
Članak 3.
Predsjednik mora biti skroman, međutim mora spriječiti blagajnika u sakupljanju članarina.
Članak 4.
Blagajniku je dozvoljeno da pobjegne s novcem.
Članak 5.
Prostorije moraju biti osvijetljene petrolejskim svjetiljkama, a u slučaju nestanka goriva poslužit će glave članova.
Članak 6.
Sve zakonski dozvoljene igre su zabranjene.
Članak 7.
Šutnja je zabranjena.
Članak 8.
Mudrost nije dopuštena, osim u iznimnim slučajevima.
Pismo poglavice Seattle
Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu vazduh i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti? Svaki dio te zemlje svet je mome narodu. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki insekt sveti su pamćenju i iskustvu mog naroda. Sokovi koji teku kroz drveće nose sjećanje na crvenog čovjeka
Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svog rođenja kada odu u šetnju među zvijezde. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisno cvijeće naše su sestre; jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhovi, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek – svi pripadaju istoj porodici.
Tako, kad Veliki poglavici iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto i tako ćemo sami moći živjeti udobno. On će nam biti otac i mi njegova djeca.
Mi ćemo razmotriti vašu ponudu za kupovinu naše zemlje, ali to neće biti tako lako jer ta zemlja je nama sveta.
Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate se sjetiti kako je to sveto i morate učiti svoju djecu kako je to sveto i da je svaki odraz u bistrini vode jezera priča događaja i sjećanja mog naroda. Žubor vode je glas oca moga oca.
Rijeke su naša braća; one nam utoluju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo svoju zemlju morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakom bratu.
Mi znamo kako bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je jednak kao i drugi jer je on stranac koji dođe noću i uzme od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov prijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu rađa djecu, zaboravljeni su. Odnose se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajni nakit. Njegova pohlepa prožderaće zemlju i ostaviti samo pustoš.
Ne znam; naš način je drugačiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. Ali, možda je to zbog toga što je crveni čovjek divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca imsekta. Ali, možda je to zbog toga jer sam ja divlji i ne razumijem. Buka djeluje samo kao uvreda za uši. I što je to život ako čovjek ne može čuti osamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari.
Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom. Vazduh je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednak dah – životinja, biljka, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža vazduh koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana, on je otupio na smrad.
Ako vam prodamo našu zemlju, morate se sjetiti da je vazduh skupocjen za nas, da vazduh dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi dah takođe će prihvatiti i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo svoju zemlju, morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća.
Tako ćemo razmotriti vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo prihvatiti, postavićemo jedan uslov: bijeli čovjek mora se odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam hiljdade raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg voza. Ja sam divljak i ne razumijem kako dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon koga mi ubijamo samo zbog ostanka na životu. Što je čovjek bez životinje? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike osamljenosti duha. Što god se dogodilo životinjama, ubrzo će biti i čovjeku. Sve stvari su povezane.
Morate naučiti svoju djecu da je zemlja pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Tako da će oni poštovati zemlju, recite djeci da je zemlja s nama u rodu. Učite svoju djecu kao što mi činimo sa svojom da je zemlja naša majka. Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo, pljuje na samoga sebe. To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari su povezane kao krv koja ujedinjuje porodicu. Sve stvari su povezane. Što god snađe zemlju, snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tkaje tkivo života; on je samo struk u tome. Što god čini tkanju, čini i samome sebi.
Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća, poslije svega.
Vidjet ćemo; jednu stvar znamo koju će bijeli čovjek otkriti – naš Bog je isti Bog. Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju; ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenog čovjeka kao i za bijeloga. Ta zemlja je Njemu draga i štetiti njoj jeste prezirati njenog stvoritelja. Bijeli takođe trebaju prolaz: možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte svoj krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću.
Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na ovu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kada će svi bizoni biti poklani i divlji konj pripitomljen, tajni uglovi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke umrljan brbljajućom žicom.
Gdje je gušter? Otišao je! Gdje je orao? Otišao je! To je kraj življenja i početak borbe za preživljavanje.