Kunoichi

subota, 05.12.2009.

Usnuli čuvari i portal u skrovita prostranstva…

Sigurno ste čitali ili čuli o raznim demonima, duhovima ili čudnovatim spodobama koje žive u starim gradovima svijeta; kao u Pragu ili Parizu, ili Londonu, ali kladim se da nikad niste čitali o čudovištima koje nastanjuju naš glavni grad, grad Zagreb.

U jednoj staroj knjizi koju sam pronašala na tavanu (lažem, niti je knjiga stara, niti sam je ja pronašala na tavanu) pročitala sam o nekad aktivnim, a sad usnulim čuvarima Zagreba.
Dakle, Zagreb su nekoć nastanjivali Grifoni, demoni i ostala fantastična bića.
Svako od tih bića imalo je svoju ulicu, zgradu ili dio grada koje je nastanjivalo. Većina njih bila je varljive čudi i vrlo hirovitog raspoloženja. Više manje svi oni imali su sklonost u određenim prilikama i okolnostima reagirati i dobro i loše. Mogli su pomagati ljudima, ali mogli su se i vrlo okrutno osvećivati. No ipak, većina zagrebačkih beštija bila je neutralna i nije se previše pokazivala građanima (ali uvijek ima iznimaka).
Tu i tamo bi se znalo dogoditi da priupitaju nešto, nekog sasvim slučajnog prolaznika.
Tako se dogodilo da me je jedan mlađi lav pitao koliko je sati dok sam prolazila ispred galerije Starih majstora na Zrinjevcu.

Još i dan danas lavlje glave i kipovi krase stare zagrebačke zgrade i palače; pa ako se ikad izgubite, ne očajavajte, nego upitajte jednoga od njih za pravi put. Sigurna sam da će vam pomoći ( pomogli su i meni u više navrata ), jer su i oni usamljeni na svoj način.

Bitka minijatura stvorenja fantastičnih svijetova

Kada je J.R.R. Tolkien pisao prve stranice Hobita ili triologije o prstenovoj družini, mislite li da je mogao naslutiti da će njegove stranice udahnuti život čitavim svijetovima fantastičnih bića, vrlih stvorenja, čudovišta, i spodoba?
Naime, upravo u našem gradu, postoji mjesto gdje usnuli čuvari, beštije, spodobe, vilenjaci i fantastični, izgubljeni svijetovi tragaju za ljudima koji će ih oživjeti. Nazovimo to portalom, vratima u jedan sasvim drugačiji svijet.

Warhammer minijature

Mjesto je UMS Agram (interesantan akronim „UMS“ zvučnog karaktera, naime predstavlja udrugu minijaturista, maketara i igrača stolnih igarara)

Skupina entuzijasta i zaljubljenika u svijetove gdje pojavnost postaje zbilja, osnovala je udrugu 2003. godine. Njihova misao vodilja bila je stvoriti mjesto u užurbanom i tmurnom gradu gdje ljudi željni putovanja kroz vrijeme, spoznaje fantastičnih svijetova mogu naći svoj dom.
Štošta možete raditi u UMS Agramu. Na primjer, možete modelirati minijature, skupljati, bojati, stvarati vlastite vojske u Warhammer svijetu Games Workshopa te voditi epske bitke s (ne)prijateljima. Možete stvarati vlastite svijetove, zemlje, pišući ih pretvarati u djelo. Naposlijetku možete samo navratiti kao što sam ja to učinila i zaviriti u čaroban svijet daleko od svakodnevnih briga i problema stvarnosti.

Poveznice:
Games Workshop
UMS Agram
Warhammer Online

| 16:44 | Komentari (1) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>

<	prosinac, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (6)
Studeni 2009 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga

...dašak izvornog feljtonizma u sadašnjem...

Devet talenata u jednoj osobi...

Autorica bloga, Maja Tanasovski, zadržava sva autorska prava na sadržaj odnosno tekst, fotografije i video uratke, te će se svako distribuiranje smatrati uvredljivim i kažnjivim, a odgovorni će biti gonjeni.
Budite sigurni da ćemo Vas pronaći.

Korisne poveznice

Japan Times
Tokyo!
BBC
Index.hr
Rolling Stone
imdb
Bacon Today

Crtkarije, bilješke...

Alone

From childhood's hour I have not been
As others were; I have not seen
As others saw; I could not bring
My passions from a common spring.
From the same source I have not taken
My sorrow; I could not awaken
My heart to joy at the same tone;
And all I loved, I loved alone.
Then- in my childhood, in the dawn
Of a most stormy life- was drawn
From every depth of good and ill
The mystery which binds me still:
From the torrent, or the fountain,
From the red cliff of the mountain,
From the sun that round me rolled
In its autumn tint of gold,
From the lightning in the sky
As it passed me flying by,
From the thunder and the storm,
And the cloud that took the form
(When the rest of Heaven was blue)
Of a demon in my view.

Poe

TRAŽILICA

Klub la Boheme

Giacomo Puccini je u Torre del Lago zajedno s prijeteljima kupio gostionicu. Preuredivši je u svojevrsni klub. Dali su mu ime klub La Boheme jer je označavao
karakter i poduzetnički smisao ekskluzivnih članova kluba baš kao i ikova u istoimenojoperi. Na zidovima točionice postavljeni su natspsi na iskrivljenom latinskom ili besmislenom talijanskom, ali duh koji je vladao ovom klubom bio je najoblje ocrtan u takozvanom Statutu kluba.

Statut kluba

Članak 1.
Članovi Kluba La Boheme, vjerni tumači duha u kojem je klub osnovan, obavezuju se dobro piti i još bolje jesti.

Članak 2.
mrzovoljnima, cjepidlakama, bezdušnicima, puritancima i ostalim nesretnicima istog kova bit će zabranjen ulaz ili će biti isključeni.

Članak 3.
Predsjednik mora biti skroman, međutim mora spriječiti blagajnika u sakupljanju članarina.

Članak 4.
Blagajniku je dozvoljeno da pobjegne s novcem.

Članak 5.
Prostorije moraju biti osvijetljene petrolejskim svjetiljkama, a u slučaju nestanka goriva poslužit će glave članova.

Članak 6.
Sve zakonski dozvoljene igre su zabranjene.

Članak 7.
Šutnja je zabranjena.

Članak 8.
Mudrost nije dopuštena, osim u iznimnim slučajevima.

Pismo poglavice Seattle

Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu vazduh i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti? Svaki dio te zemlje svet je mome narodu. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki insekt sveti su pamćenju i iskustvu mog naroda. Sokovi koji teku kroz drveće nose sjećanje na crvenog čovjeka
Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svog rođenja kada odu u šetnju među zvijezde. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisno cvijeće naše su sestre; jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhovi, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek – svi pripadaju istoj porodici.
Tako, kad Veliki poglavici iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto i tako ćemo sami moći živjeti udobno. On će nam biti otac i mi njegova djeca.

Mi ćemo razmotriti vašu ponudu za kupovinu naše zemlje, ali to neće biti tako lako jer ta zemlja je nama sveta.
Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate se sjetiti kako je to sveto i morate učiti svoju djecu kako je to sveto i da je svaki odraz u bistrini vode jezera priča događaja i sjećanja mog naroda. Žubor vode je glas oca moga oca.
Rijeke su naša braća; one nam utoluju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo svoju zemlju morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakom bratu.
Mi znamo kako bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je jednak kao i drugi jer je on stranac koji dođe noću i uzme od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov prijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu rađa djecu, zaboravljeni su. Odnose se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajni nakit. Njegova pohlepa prožderaće zemlju i ostaviti samo pustoš.
Ne znam; naš način je drugačiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. Ali, možda je to zbog toga što je crveni čovjek divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca imsekta. Ali, možda je to zbog toga jer sam ja divlji i ne razumijem. Buka djeluje samo kao uvreda za uši. I što je to život ako čovjek ne može čuti osamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari.

Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se poigrava licem močvare kao i sam miris vjetra očišćen podnevnom kišom ili namirisan borovinom. Vazduh je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednak dah – životinja, biljka, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža vazduh koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana, on je otupio na smrad.
Ako vam prodamo našu zemlju, morate se sjetiti da je vazduh skupocjen za nas, da vazduh dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi dah takođe će prihvatiti i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo svoju zemlju, morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća.
Tako ćemo razmotriti vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo prihvatiti, postavićemo jedan uslov: bijeli čovjek mora se odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam hiljdade raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg voza. Ja sam divljak i ne razumijem kako dimeći željezni konj može biti važniji nego bizon koga mi ubijamo samo zbog ostanka na životu. Što je čovjek bez životinje? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike osamljenosti duha. Što god se dogodilo životinjama, ubrzo će biti i čovjeku. Sve stvari su povezane.
Morate naučiti svoju djecu da je zemlja pod njihovim stopama pepeo njihovih djedova. Tako da će oni poštovati zemlju, recite djeci da je zemlja s nama u rodu. Učite svoju djecu kao što mi činimo sa svojom da je zemlja naša majka. Što god snađe zemlju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo, pljuje na samoga sebe. To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari su povezane kao krv koja ujedinjuje porodicu. Sve stvari su povezane. Što god snađe zemlju, snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tkaje tkivo života; on je samo struk u tome. Što god čini tkanju, čini i samome sebi.
Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može biti izuzet od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća, poslije svega.
Vidjet ćemo; jednu stvar znamo koju će bijeli čovjek otkriti – naš Bog je isti Bog. Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju; ali to ne možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenog čovjeka kao i za bijeloga. Ta zemlja je Njemu draga i štetiti njoj jeste prezirati njenog stvoritelja. Bijeli takođe trebaju prolaz: možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte svoj krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću.
Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na ovu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kada će svi bizoni biti poklani i divlji konj pripitomljen, tajni uglovi šume teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled na zrele brežuljke umrljan brbljajućom žicom.
Gdje je gušter? Otišao je! Gdje je orao? Otišao je! To je kraj življenja i početak borbe za preživljavanje.