Nasumične misli
Od sad ću...
Mislim da smo do sada svi naučili kako ne smijemo gubiti vrijeme niti odgađati stvari. Znam da sam već pisala sličan blog ali, malo trebamo utvrditi gradivo.
Svi volimo reći "kasnije ću" ili "od sutra ću". Ljudi moji, nemamo luksuz odgađanja. Od gluposti koje nam kradu dragocjeno vrijeme, do prirodnih katastrofa, iznenadnih bolesti i prometnih nesreća ne znamo gdje ćemo biti sutra.
Sve što ste mislili započeti od sutra (zdravije se hraniti, piti više vode, vježbati, pisati dnevnik itd.) počnite danas.
Sad odmah si natočite dodatnu čašu vode, nazovite nekoga koga dugo niste čuli, razgibajte se, uzmite i pročitajte stranicu knjige, učinite nešto što ste planirali.
Voljela bih svima reći kako će nam od sutra biti bolje ali neće, samo ćemo malo drugačije datum.
I dalje će na drmati potresi, ljudi će i dalje raščišćavati ruševine, i dalje ćemo nositi maske i držati razmak. To nam je novi način života, ali ne moramo odgađati stvari koje sad možemo napraviti.
Nisam baš optimistična niti mudra ali želim sebe i druge ohrabriti da se pokrenemo.
Svima želim sve najbolje u Novoj godini i u životu općenito. Šaljem svima puse i držite se.
Za mentalno zdravlje 2
Često nam najviše treba šalica kave ili čaja i tišina. Samo to, malo mira i tišine i duboko disanje. Ne trebamo ni razmišljati u tom trenutku, samo disati.
Volim trenutke kada se ne događa apsolutno ništa, samo ja, tišina i šalica kave. Sjedim u udobnosti svog doma i opuštam se. Često mi je glava prepuna svakakvih misli i odgovara mi iskopčati se.
Nije toliko lako iskopčati misli i samo sjediti, zaustaviti neprestani protok misli i sjediti u potpunom miru.
U redu je biti sam/a sa sobom i ne trebati ništa i nikoga, barem na nekoliko minuta. U redu je željeti i trebati mir nakon napornog dana, predahnuti od svega. Čak i kad izbacite sve negativne osjećaje, treba se odmoriti.
U redu je da nitko i ništa ne ometa taj odmor.
Zato pronađite vrijeme za sebe, natočiti si omiljeni napitak, udobno se smjestite i duboko dišite.
Za mentalno zdravlje
Jesmo li dobro ili pod dodatnim stresom i hodamo li svijetom s grčem u želucu?
Voljela bih reći da jesmo i da uz sve uobičajene brige nemamo dodatne. Briga za radno mjesto, briga za zdravlje, briga za obitelj i prijatelje, briga za vlastito zdravlje.
Ali znate što? U redu je ne biti uredu.
Uredu je priznati da nismo dobro i da smo svi preopterećeni. Mnogi pucaju po šavovima i možda misle kako su sami ili se ne bi trebali nikome požaliti. Ali upravo to treba učiniti, požaliti se, dobro se isplakati, udahnuti duboko i reći: nisam ok. Uredu je tražiti podršku i pomoć.
Najvažnije od svega je ne posustati i pronaći ispušni ventil. Svatko treba naći pravi način za ispuhati se. Za nekoga je to sport i vježbanje; nekome pisanje dnevnika; meditacija; yoga; vrtlarenje; kuhanje; igranje igrica; upaliti omiljeni glazbu i rasplesati se. Možda netko osjeća bijes i neprijateljstvo, nabavi vreću za boksanje i udri. Bitno je ne prepustiti se tuzi, "demonima" i ne dopustiti da nas izjeda.
Stoga pronađimo izvor radosti, ispušni ventil, rame za plakanje a po potrebi i pomoć psihologa.
Čuvajte sebe i svoje mentalno zdravlje, šaljem svima zagrljaje i puse.
Broji blagoslove
Imamo li sve što želimo? Ne, uvijek ima nešto što nam nedostaje ili silno želimo.
Neki si žele zdravlje, posao, ljubav, stan/kuću, novac, obitelj, lude provode a neki samo žele trivijalne sitnice bez kojih se može. Često ne cijenimo ono što imamo dok to ne izgubimo.
Ne kaže se uzalud, cijeni što imaš ili broji svoje blagoslove (otrcana fraza iz američkih filmova), osobito u današnje vrijeme moramo biti zahvalni za to što imamo. Neki ljudi svaki dan zapisuju stvari za koje su zahvalni, čak dodaju na popis i ono što nemaju kako bi to privukli. Svaki dan bismo morali proći u glavi ili zapisati sve što imamo, osobito kada nam je teško.
Evo mog popisa za sve što sam zahvalna u životu:
1. Hvala za moju moje dečke, muža i sina, ne mogu zamisliti život bez vas.
2. Hvala za moje roditelje i sestru, šaljem vam puno pusa.
3. Hvala za svekrvu, svekra, šogoricu i šogora, moje nećake i nećakinju. Hvala što ste postali moja obitelj.
4. Hvala za naš stan, naše utočište.
5. Hvala za naše dvorište i vrt, ne znam kako bismo preživjeli "zaključavanje" bez toga.
6. Hvala za otvorene vrtiće i sve ljude koji rade, velika hvala našim "tetama".
7. Hvala za čitavu ekipu na Goljaku i sve što činite za djecu i roditelje.
8. Hvala za moje prijatelje, stare i nove i sve one koji će nam se tek pridružiti.
9. Hvala za rodbinu bližu i dalju, nadam se da ćemo se što prije vidjeti.
10. Hvala za hranu koju imamo i odjeću koju nosimo.
11. Hvala za moje obrazovanje, sve što sam naučila i iskustva koja sam stekla.
12. Hvala za poslove koje sam radila, ljude koje sam upoznala i sve što sam naučila i hvala za super posao koji ću dobiti.
13. Hvala za hrpetinu knjiga koje sam pročitala i one hrpe koje ću tek pročitati.
14. Hvala za yogu i metode disanja, davno bi mi otišli živci bez toga.
15. Hvala za bavljenje sportskim plesom, svaka sekunda je vrijedila.
16. Hvala za sve izlete, putovanja i svaku priliku koju ćemo iskoristiti za luftanje.
Kad internet pokuha
Nije me malo bilo, htjela sam pisati ali je sve ispadalo preagresivno ili prenabrijanao. Nisam željela doprinositi negativi jer sam i ja bila nabijena negativnom energijom.
Ova godina je malo naporna, nije čudno što živci pucaju zbog svega. Zadnje što smo vidjeli su prosvjedi i neredi u Americi. Što me dovodi do nekih Amerikanaca (youtuberi i sl.) koji su prije cca dva tjedna otkrili su da ima više od života od perika, umjetnih trepavica, ili savjeta za bolji život. Više se ne bave time, sad se busaju u prsa kako nisu rasisti.
Drago mi je zbog njihove epifanije ali baš zbog toga ih stavljam na led i prestajem pratiti. Žao mi je ako zvučim plitko ali me stvarno nije briga za njihove političke stavove. Svatko treba odmor od ozbiljnih stvari. Čim se vrate svom starom sadržaju, imaju moju punu podršku.
Ne samo da je pametno malo se udaljiti s interneta, već treba i filtrirati kog ili što pratimo na društvenim mrežama. Ako vas netko izluđuje, otpišite tu osobu; ako netko više ne govori o svojim temama nego glumi vjetrenjaču, otpis. Svatko neka bira po svom ukusu i potrebama, Neki žele više politike, neki manje. Ja želim cvijeće, knjige, fore, šminku, poneku dublju misao o kvaliteti života, kritike filmova itd.
Ako netko ne štima ili klima kreće u pogrešnom smjeru, trebamo promijeniti kome i čemu poklanjamo pažnju.
Dok traje ova napetost i razdražljivost, čitati ću više knjiga i pogledati pokoji film.
Idi, vidi, učini...
Jučer sam se poslije dugo, duuuugo vremena napokon našla s curama. Prijateljici je bio rođendan i pozvala nas je na kavu i druženje.
Nisam ni shvaćala koliko mi je nedostajalo ležerno druženje dok nismo počele brbljati. Nevjerojatno je koliko male sitnice pozitivno utječu na nas, tako malo je dovoljno da dobijemo vjetar u leđa.
Iako se nismo vidjele neko vrijeme, razgovor je samo tekao kao da smo se vidjele prije tjedan dana.
Vražja karantena nas je sve spriječila u tome da se viđamo s ljudima i izlazimo. rekla sam samoj sebi, čim nas otključaju, prihvaćam svaki poziv koji mogu i pozivam na druženje.
Sada se pitam, zašto sam zaboga odgađala pozvati ljude k sebi na druženje? Zašto nisam pozvala cure na cugu ove zime? Što me je sprečavalo? Naravno, ništa. Znalo se potrefiti da nemam vremena ili mi stvarno nije zgodno ali nisam ništa poduzimala iz komocije,
Toliko toga uzimao zdravo za gotovo da moramo ostati bez toga, moramo ostati bez mnogo toga.
Ne želim se više naći u situaciji da se pitam kada ili kako ću nešto obaviti a mogla sam to obaviti od šale. Upravo je šteta propuštenih prilika, za bilo što. Nismo išli u šetnju, prijateljima, rodbini, frizerima ili doktorima jer, mogu bilo kada. Nemamo taj luksuz, ne možemo nešto konstantno gurati pod tepih i odgađati jer nam se sad neće. Život nam svima ide i nije pametno ostavljati stvari za kasnije ili sutra.
Neki ljudi više neće biti s nama, prilike će nestati, omiljena mjesta će se zatvoriti.
Što treba ostati nakon pandemije
S obzirom na to da se stvari polako vraćaju u normalu, ljudi se i opuštaju. Naravno, svi se želimo vratiti na ono kako nam je bilo prije karantene. Silno želim okupiti ekipicu na malom druženju, otići na piće u grad ili u kupovinu bez mozganja kako doći doma.
Ima doduše nekih promjena koje trebaju ostati trajne, za opće dobro.
1. Zapakirani pekarski proizvodi u dućanima.
Uvijek se nađe neki biser koji ne želi upotrijebiti jednokratne rukavice i hvataljku, već samo grabi. Tu su naravno i "pipkači". Trebaju kruh i pecivo određene tvrdoće pa svaki komad primaju i pipkaju, bez rukavica. Nedavno je u našem dućan jedan takav usred pandemije neki tip kontaminirao sve na odjelu pekarnice.
Molila bih sve dućane i trgovačke lance da unaprijed pakiraju proizvode.
2. Nošenje maski i gužvama, dućanima i gradskom prijevozu
Oduvijek sam mrzila puhanje za vrat, kihanje i slično u gužvi, mislila sam da bar svi nosimo maske. Ta-daaaaaaaaaaa, eto nam pandemije. Sada imamo razloga, neki ljudi i stvarnu potrebu nositi masku u javnosti. Ako mogu u Aziji, mogu i Europi. Kao što sam rekla u prošlom blogu, pazite na sebe i ne šljivite što će drugi reći na to.
3. Lakša internet kupovina i dostava u kuću
Svima se neki put meće kupovati ili kuhati, ili nam je povoljnije kupiti preko interneta. Ali, razmislimo o ljudima kojima je jako teško ili opasno za život (invalidi, autoimune bolesti, ljudi koji su prošli transplantaciju i liječe se od raka) ići u običnu kupovinu namirnica ili bilo čega usred pandemije. Nadam se da su se tu trgovci i dostavljači iskazali i maksimalno izašli u susret. Ostavite mogućnost kupovine putem telefona, aplikacija i interneta i omogućite dostavu. Nekim ljudima je stvarno nužno.
4. Beskontakno plaćanje karticom do 250 kuna
Ovo je svima lakše i praktičnije, manje se koristi gotovina, manje tipka po napravi za PIN. Za vođenje računa o novcu, čuvajte račune i provjeravajte stanje računa.
5. Zaštita za blagajnike, trgovce i ostala zanimanja u bliskom kontaktu
Drago mi je što su u pojedinim dućanima postavili pregrade na blagajnama, dali maske ili vizire zaposlenicima (frizeri i sl.). Time se štite radnici i klijenti od nepotrebnog izlaganja i zaraze.
Mjere popuštaju ali i dalje moramo paziti na sebe i jedni na druge. Pokušajmo ne imati pandemiju svakih nekoliko mjeseci i ostanimo zdravi.
Bijeg iz grada
S obzirom na izolaciju, potres, zatvaranje vrtića i škola , jedva smo dočekali zbrisati iz grada.
Još smo mi kao obitelj super prošli, imamo dvorište pa smo mogli luftati mozgove.
Osvanula je prilika otići na selo povodom 50-e godišnjice braka svekra i svekrve. Nas deset je ujutro krenulo natrpani mesom, povrćem, roštiljem i dobrom voljom.
Nije me bilo briga ni za stanje u prometu, ni za "Vuk i sedam kozlića" po ne znam koji put, samo mi je do toga da se maknemo iz grada. Osjetila sam olakšanje kada smo stigli i kao uvijek me oduševio savršeno pokošeni travnjak. Ugođaj je bio potpun kada smo svi sjeli za stolove u dvorištu uz kavu i kolačiće.
To je taj osjećaj, koji nam je svima nedostajao, osjećaj mira i spokoja. Nakon svih stresova, treba nam opuštanje i mogućnost kako bismo došli k sebi. Jer kako se čini, ovo čudo od virusa ne ide nikamo. Virus je vrlo prilagodljiv, pitanje je, koliko smo mi prilagodljivi? Možemo li se disciplinirati i natjerati se na poštivanje novog normalnog? Možemo li zadržati maske u gužvi i držati pristojan razmak?
Vodite računa sami i o sebi, nitko drugi neće. Nosite maske, rukavice, jedite što zdravije, vježbajte i opuštajte se.
Punite baterije dragi moji, kad god možete i kako god možete.
Biseri gradskog prijevoza 2
Dragi moji,
evo malo humora za ove tmurne dane. Prije nekoliko godina sam pisala na ovu temu, koja je dušu dala za nastavak, čak i za serijal.
Nekoliko primjera koje susrećemo u busevima i tramvajima a uopće nam ne nedostaju.
1. Aromalampa
Kategorija u koju je najlakše upasti ali je potrebno malo truda za ispasti. To zna svaka osoba koja je u žurbi zaboravila staviti dezodorans na vruć ljetni dan. Svatko od nas je sjedio ili stajao kraj osobe sumnjivih higijenskih navika. Iz očitih razloga, ne idem u detalje. Samo ću apeliram na sve, perite se i presvlačite, dezodorans vam je dobar prijatelj.
2. Ljudi za koje se nadaš da imaju bluetooth slušalicu
Svako malo se pojavi netko tko ili priča s nekim ili sam sa sobom. Evo jednog bisera. Na stanici ulazi čovjek srednjih godina i odmah na ulazu snimi gospođu u bundi. Veselo je uzviknuo: "Hej, Anka partizanka!" Svi smo malo zazujali na ovaj komentar. Tijekom vožnje je vodio razgovor s nekim, bar se nadam. U jednom trenutku je rekao: "Da. da, ma vozim se u tramvaju.Ovdje je i Anka partizanka, ima bundu i cipelice od 120 kuna". Gospođi u bundi je vidljivo neugodno a ja sam joj pokušala vidjeti cipele. Nažalost, bezuspješno. Svima je u tramvaju bilo malo neugodno i brzo smo izletjeli van dok je on i dalje pričao.
3. Ljudi za koje znaš da nisu ok
U bivšem busu sam redovito viđala gospođu u ozbiljnim godinama, uvijek je izgledala malo izgubljeno i u svom filmu.
Od ukrcavanja do okretišta je uvijek nešto govorila samoj sebi, tonom kao da psuje. Govorila je izrazito nerazgovjetno i nikada je nisam uspjela razumjeti. Do kraja vožnje bi svima sve po spisku, možda i nama u busu.
4. "Ja moram sjesti, na tvoje mjesto"
Svi smo susreli takve ljude, točno znaju gdje žele sjesti. Starija gospođa ulazi u tramvaj na prva vrata, odbila je dvaa mjesta koja su joj ponuđena jer je teško hodala. Ali ona hoda i dalje, sve bliže meni. Skužila sam joj naum kad je stala kraj mene i tonom za svađanje rekla: "Jel` bi se ti curice ustala?" Ustajem se jer ju ne želim više ni čuti. Htjela sam poludjeti kad je sišla na prvoj stanici.
Na takve ljude ne treba trošiti riječi, nema pomoći.
4. "Ovdje silazim, halooooooo"!
Ovo su rijetki biseri ali su dragocjeni. Ljudi koji moraju posjetiti plac/banku/ zdravstvenu ustanovu/dućan i druge objekte koji su točno između dvije stanice. Redovito se čudom čude zašto tramvaj ne staje točno tamo gdje oni moraju ići i viču na vozače koji ih ne šljive.
Oznake: gradski prijevoz, biseri, nedokazani ljudi
07.05.2020. u 21:42 | 0 Komentara | Print | # | ^Idem, korak po korak
Pozdrav svima!
Stvarno sam napravila dugu pauzu u pisanju, više od godinu dana.
Što se to dogodilo da nisam toliko dugo blogala niti napisala ni riječi? Ništa, život mi je išao prilično rutinski, zapravo je bilo dosadno razdoblje.
Ponekad mi se činilo kako nemam ništa za reći, ponekad da nikoga neće zanimati to što govorim. Oduvijek sam bila nedosljedna u objavljivanju bloga, nikada se nisam obvezala na to da pišem jednom ili dva puta tjedno. Prilično je lako ispasti iz bilo čega kada to ne radiš redovito.
U zadnje vrijeme sam se počela se baviti navikama, kako malo po malo možemo postići puno dobrih stvari time što smo dosljedni i radimo na sebi.
Ima dobrih videa i članaka na tu temu i preporučujem ih svima.
Ima li boljeg trenutka za rad na sebi od ove izolacije? Ima, pravo vrijeme za to je bilo kada. Samo trebamo malo proučiti sebe i baciti se na posao. Naviku steknemo dosta brzo, potrebno je svaki dan posvetiti se nečemu.
S obzirom na to da sam proučavala svoje navike, skužila sam što radim a što ne radim, što trebam a što ne trebam raditi. Razlog zašto želim raditi na sebi je jednostavan. Želim biti što bolja verzija sebe, svaki dan bolja nego jučer. Želim i biti dosljednija i imati nešto svoje što radim redovito.
Prije par mjeseci sam odlučila redovito vježbati. Počela sam raditi yogu prije 20 godina sa željom da smršavim.
Moram priznati, ide mi prilično dobro, ponekad preskočim dan ili dva ali u pravilu vježbam svaki dan. Trebalo mi je na početku motivacije ali eto mi korona, dosada i izolacija kao motivacija. Brzo sam ušla u štos.
Druga navika koju sam imala je čitanje, odlučila sam svaki dan si uvesti pročitati bar stranicu knjige. Najčešće čitam prije spavanja, kada sam gotova s danom, čitanje me opušta i odmara moj prebukirani mozak. Blažene bile knjige, spašavate me.Uz mene ste svaki put kada želim pobjeći. Trenutno čitam "Igra anđela" od Carlosa Ruiza Zafona.
Stoga, eto nas i na temi bloganja. Oduvijek sam voljela pisati i izražavati se. Ponekad mi je teško reći što mislim, pisanjem se mogu izraziti, potužiti, veseliti, sumnjati i smijati.
Mislim da sam željela da drugi pročitaju što imam za reći. Zašto bih objavljivala svoje misli, ponekad duboke i intimne, ako nisam željela da me drugi čuju?
S obzirom na to da sam blog kompletno zapustila, odlučila sam kako bih se trebala vratiti pisanju bloga. Zašto ne bih posvetila vrijeme pisanju i izražavanju? Zašto ne bih pokušala redovito blogati, napokon se obvezati na pisanje dva puta tjedno?
Dati ću sve od sebe, zato što želim uvesti i ovu naviku.
Pokušati ću i drastično smanjiti jedenje slatkog, možda čak i izbaciti. Na ovom području, molite se za mene.
Koju naviku vi želite dodati ili oduzeti?
