S obzirom na izolaciju, potres, zatvaranje vrtića i škola , jedva smo dočekali zbrisati iz grada.
Još smo mi kao obitelj super prošli, imamo dvorište pa smo mogli luftati mozgove.
Osvanula je prilika otići na selo povodom 50-e godišnjice braka svekra i svekrve. Nas deset je ujutro krenulo natrpani mesom, povrćem, roštiljem i dobrom voljom.
Nije me bilo briga ni za stanje u prometu, ni za "Vuk i sedam kozlića" po ne znam koji put, samo mi je do toga da se maknemo iz grada. Osjetila sam olakšanje kada smo stigli i kao uvijek me oduševio savršeno pokošeni travnjak. Ugođaj je bio potpun kada smo svi sjeli za stolove u dvorištu uz kavu i kolačiće.
To je taj osjećaj, koji nam je svima nedostajao, osjećaj mira i spokoja. Nakon svih stresova, treba nam opuštanje i mogućnost kako bismo došli k sebi. Jer kako se čini, ovo čudo od virusa ne ide nikamo. Virus je vrlo prilagodljiv, pitanje je, koliko smo mi prilagodljivi? Možemo li se disciplinirati i natjerati se na poštivanje novog normalnog? Možemo li zadržati maske u gužvi i držati pristojan razmak?
Vodite računa sami i o sebi, nitko drugi neće. Nosite maske, rukavice, jedite što zdravije, vježbajte i opuštajte se.
Punite baterije dragi moji, kad god možete i kako god možete.
Post je objavljen 11.05.2020. u 14:34 sati.