Nasumične misli
Idi, vidi, učini...
Jučer sam se poslije dugo, duuuugo vremena napokon našla s curama. Prijateljici je bio rođendan i pozvala nas je na kavu i druženje.
Nisam ni shvaćala koliko mi je nedostajalo ležerno druženje dok nismo počele brbljati. Nevjerojatno je koliko male sitnice pozitivno utječu na nas, tako malo je dovoljno da dobijemo vjetar u leđa.
Iako se nismo vidjele neko vrijeme, razgovor je samo tekao kao da smo se vidjele prije tjedan dana.
Vražja karantena nas je sve spriječila u tome da se viđamo s ljudima i izlazimo. rekla sam samoj sebi, čim nas otključaju, prihvaćam svaki poziv koji mogu i pozivam na druženje.
Sada se pitam, zašto sam zaboga odgađala pozvati ljude k sebi na druženje? Zašto nisam pozvala cure na cugu ove zime? Što me je sprečavalo? Naravno, ništa. Znalo se potrefiti da nemam vremena ili mi stvarno nije zgodno ali nisam ništa poduzimala iz komocije,
Toliko toga uzimao zdravo za gotovo da moramo ostati bez toga, moramo ostati bez mnogo toga.
Ne želim se više naći u situaciji da se pitam kada ili kako ću nešto obaviti a mogla sam to obaviti od šale. Upravo je šteta propuštenih prilika, za bilo što. Nismo išli u šetnju, prijateljima, rodbini, frizerima ili doktorima jer, mogu bilo kada. Nemamo taj luksuz, ne možemo nešto konstantno gurati pod tepih i odgađati jer nam se sad neće. Život nam svima ide i nije pametno ostavljati stvari za kasnije ili sutra.
Neki ljudi više neće biti s nama, prilike će nestati, omiljena mjesta će se zatvoriti.
