Kriminalno dosadan blog

ponedjeljak, 23.11.2009.

Kad si sretan lupi čelom ti o pod

... no, međutim, lakše reći nego učiniti.
Prvo, Mir nikako nije htio stati da bismo gospođu Lucifer, pardon, gospođu Krpić, mogli ostaviti na njemu. Stalno se trzao i propinjao, mada, u grubo gledajući, niti Mir ima veze s konjem, niti konji imaju veze s Mirom. Drugo, nije baš ni gospođa Krpić, tako nemirna duha, a i guzice, kao što jest, htjela stati na Mir. Treće, i Miru se počelo događati nešto upravo na određenom dijelu tijela gdje se obično i manifestira određeno proreproduktivno raspoloženje. Tako je, naposlijetku Lucifer morao intervenirati, uzevši sam svoju gospođu pod ruku, pri čemu joj je sa desnog ramena spao kaput i otkrio da osim malo materijala nema baš previše toga na leđima, da ne nosi grudnjak, da... I opet su iza njene, joj, mama, i to kakve, pozadine, ostala dva slinava kretena za kojima je samo trebalo fućnuti...
- Na, mali, na, idemo...
I obojica smo krenuli, četveronoške, Maurice petonožno, slineći poput pasa.
Ovdje valja iskoristiti Jokera "pitaj publiku"...
- Ne želim – reče Joker.
- Ma daj, čekaj, nisam mislio iskoristiti...
- Ne tiče me se što si mislio, ne želim biti iskorišten, i točka!
- ... hmpffff...
... no, kako bilo...
Pitanje publici:
Nemate li osjećaj da je gospođa Krpić prije nekog izvjesnog vremena izgledala sasvim drugačije, nimalo privlačno, čak što više bila je, po samoj definiciji, stara šajzerica. Što mislite, otkud takva Promjena?
- A kakva sam ja to Promjena?
- Samo najbolja dušu, samo najbolja – reče joj njena prijateljica i ljubavnica Podlost
- Je, baš si ti najpozvanija da mi to iskreno veliš, ljutim se...
Iz ovog kratkog dijaloga, osim što nismo saznali otkud takva Promjena, saznali smo da su Promjena i Podlost velike prijateljice, čak i ljubavnice, mada Promjena baš i ne vjeruje Podlosti. Ovo je izvadak iz lektire za najgluplje... pardon za one koji imaju umnih poteškoća...
Naravno, kako uglavnom ništa što ima veze sa demonima ne može proći bez telepatije, a obično su najbolji telepati upravo najzgodniji komadi...
- No, dječaci, pa zar vi niste čuli za plastičnu kirurgiju?!? – taj glas, taj stas, te sise, ta guzica... ne, to ne može biti...
Maurice i ja smo se pogledali, malko pozelenili, potom pocrvenili, pa opet pozelenili...
- No semafori! Idemo!
- Da šefe... – pognutih glava pođosmo dalje za parom najzamamnijih nogu sa vrlo ružnim prisjećanjima na kućne papuče, metlu, neprestano lupanje o pod, kreštanje... ne, to nije mogla biti Jebedićka, nikako...
Prije no što je Lucifer otvorio vrata svog takozvanog intimnog prostora, a o njemu vrijedi progovoriti koju, jer više ima karakteristike prostora, matematički gledano, a intima mu nije baš dominantna karakteristika, obojica smo ostali duboko pod dojmom laganog, upornog, senzualnog kikotanja koje je polako prelazilo u kokodakanje.

nedjelja, 22.11.2009.

Vražji lift (i vrag nosi Pradu)(hint: naslov appended by Nessa )

... i onda smo stali.
...i otvorila su se vrata...
Pogledao sam Mauricea i vidio kako on bulji u mene vjerojatno sa istim tim izbezumljenim pogledom kojim i ja buljim u njega.
Dama koja je ušla bila je... hm... sve samo ne ružna, ali istovremeno... dakle, ako bih upotrijebio anglosaksonski neprevodivi izraz steamy-hot, ne bih puno pogriješio, jer se doslovce dimila, počelo se i meni dimiti, a Maurice je imao problema sa određenim organom jer je odjednom bio "in heat", a osim što se dimila, temperatura u liftu je narasla za barem nekih deset-petnaest stupnjeva.
Ispod predivne bunde boje kože, koja je svojom kapuljačom prekrivala dva dražesna paroška na čelu, s time da se nije moglo ne zanemariti nos, oči i čelo na vrhu kapuljače i kožni kragn čija je kopča bila u obliku ljudskih ruku... ne, pardon, to jesu bile ruke koje se drže jedna za drugu... dakle ispod predivne duge bunde od ljudske kože... zar nisam rekao boje kože, a ne ljudske kože? – jesam... ali sam u međuvremenu shvatio koje boje čije kože, provirivao je par najduljih, možda i najljepših nogu (oprosti Janja) koji sam ja u životu vidio, do koljena uvučen u, naravno, a što ste mislili – totalno fetiš tamne čizme teksture koja je u meni budila kanibalizam, jer, naravno... pogađate...
Maurice je počeo lagano isparavati na tjemenu, a usta su mu naticala...
Napokon je popustio:
- Blaaaaahhhh... – je bilo ono što je, zajedno sa jezikom, izišlo iz njegovih usta.
- Blaaaahhh – je bilo ono što je, zajedno sa jezikom, izišlo iz mojih usta
Pod lifta je odjednom postao mokar. Tada je dama progovorila:
- Dečki, kaj vam je?
- ... – je bilo sve što smo uspjeli odgovoriti.
A glas... sjećate li se Bogatićkinog senzualnog glasa? Sjećate li se glasa, recimo, Jessice Rabbit? E, zaboravite... takav se glas čuje samo jednom u životu... kakve Odisejeve sirene, to su obične kokoši.
(znam da je jaka bol u potiljku koju sada osjećam bol zbog barem jedne sirene koja se našla uvrijeđenom i klepila me repom... ostaje samo da razriješim misterij koji je uspio tu sirenu ugurati u lift, a da nitko ništa nije vidio niti čuo).
Naslonila se na zid lifta, kaput zabacila iza sebe i ležerno iz torbice (iluzorno je reći da je torba bila također od vrlo specifične kože) izvadila cigaretšpic i sasvim u stilu lika iz kakvog petparačkog pornića taj isti cigaretšpic, dopunjen, naravno, cigaterom, lagano damski ubacila u trenutno drugo najpoželjnije mjesto na kugli zemaljskoj. Preostalo joj je samo da se prisloni uz Mauriceovo zažareno, usijano čelo, što je i učinila, zapalila cigaretu i prouzročila samo jaču zažarenost i dodatak izbočinama na strateškim mjestima.
Jesam li vam kada rekao da je stari Prijap Mauriceov stric? Lagao sam, vjerojatno mu je otac, ako već Maurice nije i sam Prijap, u što sve više sumnjam...
- Dakle, idete dole?
- Bleeeee... – reče Maurice...
- No, no, no, momci bez pohlepe, mogli bi se zagrcnuti – pri čemu nam je, o nebesa, o znoj koji mi je isparavao u ogromnim oblacima s čela, otkrila kako suknja koju nosi ima više raspora nego materijala, što, je, naravno, kod Mauricea zaista izazvalo grčeviti napad kašlja.
Nismo niti primijetili da je lift stao po drugi puta.
Vrata su se otvorila, a dama je izjedrila van:
- Dođite momci, idemo...
- Bleeeeee...
- Miaouuuu....
- Maurice, Gabriele! Vi pohotni prasci jedni okanite mi se žene!!!
- Da Šefe – jedino suvislo što smo uspjeli izgovoriti, tu, sada, na još jednom nepredviđenom kraju...

srijeda, 18.11.2009.

Nigdar ni bilo da ni nekak bilo

Dakle, koji je temeljni problem cijele ove priče u kojoj ja mučim vas, vi mučite mene, i ja i vi zajedno mučimo ostale doglavne i dosporedne likove i nelikove ove priče bez sadržaja, ovog mozgoubojice koji je tu negdje, uokolo mene i vas već dulje vrijeme?
Mislim da ste shvatili da je osnovni problem to što niti ja, niti vi, a niti novoustoličeni Pisac, koji je izabran među hrpama kandidata, od kojih je jedva deset posto bilo poluozbiljno, a njih devedeset posto sasvim neozbiljno, od čega čak sedamdeset i pet posto posve ludo... ako ste dobro pratili, negdje smo na stošezdesetipet posto ukupnog broja kandidata... dakle, nitko nema pojma kuda ide ova priča... zapravo, nitko nema blage veze niti odakle je došla, postoje verzije da je došla iz Kine, postoje opet i druge, isto tako ne puno više apokrifne, koje govore kako je domaćeg porijekla. Treći izvori navode kao zemlju porijekla neke od zemalja Europske unije, ne navodeći preciznije odakle... Rezimea radi – nitko ne zna odakle niti kuda ida ova priča. Dapače, čak se i za divlje svinje znalo da nekud idu.
Dakle, nitko ne zna kuda će priča. Ali ja dobro znam da se dobar dio te priče, kada ne stojim po raznim teatrima, uredima i sličnim prostorijama u kojima se apsolutno ništa ne događa, osim što se tu i tamo ritne koja rečenica ili dvije, ili pokoja, istini za volju, dobro oblikovana, noga, dakle, inače se dosta vozim gore-dolje u liftu za duše, demone, duhove i ostale riječi koje počinju na D, pri čeme, kada u taj lift natrpate mene, Janju i Mauricea dolazi, obično, do barem jedne pljuske po krivom obrazu iz krivih razloga, ili do crvenjenja malenog đavolčića-liftbojčića (to je bilo samo jednom) ili kakve slične gluposti.
Tako i sada – oprostite, malo ću odrijemati dok vi ovo prije pročitate... – hm? ah? već? -pardon, oprostite – dakle, i sada se Maurice i ja vozimo liftom. Prema dole. Već je jednom raspredana teorija o tome što bi se desilo kada bi liftovi poželjeli krenuti u nekom drugom smjeru, osim prema gore ili prema dolje, tako da se ja sada neću zabavljati na vaš račun pričajući već prepričane i iskorištene motive. Mogli smo, za tu istu lovu, krenuti i prema gore, no, međutim, nisu nas zvali prema gore,što je za Gore i bolje, jer je Dolje nama za dolje puno bolje nego bi nama za Dolje Gore bilo bolje... i prema onoj staroj od onog pjesnika od kojeg srednjoškolci dobiju ospice... nigdar ni bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda nebu da nam nekak nebu, jer kakti bi to bilo da nebi nekak bilo pak ni nemre biti da nikak nemre biti... ili tak nekak... no, da, digresija po digresija depresija.... ne, to je kamen po kamen čvoruga... a digresija po digresija i moram se prisjetiti svih liftovanja do sada, i onih zbog kojih sam upoznao Mauricea, i onih zbog kojih sam zarađivao pljuske, udarce u jaja, poglede u sfere u koje je bilo poprilično zabranjeno pogledati, pa makar bio i suprug tih sfera, nakon čega bi me obično opet boljela jaja... uglavnom neraskidivo su mi jaja povezana s tim liftom... koliko god nespretno i nesretno to zvučalo, tako je.
Jeste li spremni za nastavak?
I ja sam... ali, u stilu svih dosadašnjih glupih završetaka mojih dogodovština, i ova će ostati baš tu... na svom završetku bez razloga.

Incidentno/ko-incidentno/sinkronično... kakogod i whatever i anyway... ovo je 100-ti ljubilarni post.

četvrtak, 12.11.2009.

Unterbrochene Geschlechtsverkehr

- U vražju mater, tko stalno ostavlja noge uokolo?
- Na stranu sve skupa, priznaj ta su to poprilično lijepe noge...
- Da nisu, ne bih se spoticao, počeo bih ih preskakati
- Ili odskakivati
- K'o mačka?
- Otprilike... otkud ti Maurice?
- Aaaa, morao si spomenuti ime? Gabriele?
- Kao i ti. Kako bi inače znali tko priča što
- Tko znali?
- Pa čitatelji
- Što s njima?
- S kim?
- Pa sa čitateljima
- Ma kome još i trebaju čitatelji
- Tebi izgleda ne inače ne bi stajao tu i pričao bedastoće, a još od prve rečenice one noge stoje tamo i nismo ih niti dotaknuli, pogledaj...
Obojica se naginju nad prvu rečenicu. Prva rečenica ih pogleda prijekorno, nije joj se baš dopalo to nagledavanje. Lagano se nakašlje.
- Čuješ? Kašlje...
- Daj joj nešto protiv kašlja, da nas ne smeta dok gledamo...
- Kome? Nogama?
- Ne, rečenici
- Kojoj sad rečenici?
- Onoj iz Aninog stola za Oracle...
- Čekaj, pa Anin stol za Oracle nije imao ladice?
- Kakve sad veze imaju ladice s nogama?
- Koje ladice?
- Sa Aninog stola?
- Pa kaj ih je izvadila iz stola? No ta Ana nije baš normalna.
- Koja Ana?
- Ona čije su noge tu uokolo.
- Morbidan si.
- Na usluzi.
Prva se rečenica ponovno nakašljala, ovaj puta želeći pažnju uzrogoborenog dvojca skrenuti na sebe. Nije joj uspjelo...
- Čekaj, stani, ova opet kašlje i jednostavno... moram nas prebrojiti... tko od nas dvojice ovo sad govori?
- Pa ti!
- Ah, da, točno, ja... a ti?
- Ovo sad govorim ja.
- Ma jel', ozbiljno?
- Čekaj, stani, stvarno, da vidim – broji na prste – Dakle, do Prve rečenice je sve bilo u redu, zadnje sam rekao ja, ali poslije... stani... pa ti si rekao...
- Što?
- Pa ono – Čuješ, kašlje?
- Što, opet netko kašlje?
- Ma ne citiram...
- Koga?
- Tebe...
- Mene?
- Da tebe...
- A koji sam ja?
- Pa ti si ti...
- A ja sam ja?
- E, baš to...
U tom se trenutku noge ritnuše.
- Gle... lijepo su se ritnule...
- Noge?
- Ne rečenica! E, zajeb'o si me... naravno da noge, kako se rečenica može ritnuti? JOJ! Što je to bilo?
- Pa rečenica koja se ritnula... – potapše nestašnu Rečenicu koja se uvijala i prela poput mačke.
Dvije su mačke ljubomorno profrktale iz mračnog kuta sobe. Mračni kut sobe je pljesnuo rukama tako da su se mačke razbježale, svaka u krivom smjeru, tako da su lupile jedna drugu glavom. Netipično za mačke, prestrašile su se i opet potrčale i ovaj puta u krivom smjeru, tako da se činilo da će unedogled početi ponavljati to lupanje glavama sve dok Gabriel nije intervenirao:
- Ah, opet ploča preskače...
- Baš si staromodan... danas preskaču CD-i
- Zapravo, kad idem spavati, onda preskaču ovce
- O, to je još staromodnije...
- Janjinom tati preskaču brontosauri
- A Janji?
- E, Janju bih ja preskočio
- Pa bi i ja
- E, ne bi, Janja je moja žena, ne tvoja.
- A Ana?
- Koja sad Ana?
- Ona sa stolom
- Dovragaibestraga kakve sad veze Ana sa stolom (ili bez njega) ima sa Janjom, nogama, rečenicama??? Maurice, budalo, što ćeš uopće ti ovdje?
- Došao sam ti reći da te čekamo dole.
- Dole – dole?
- Je, čisto dole, najdolije...
- I, zašto mi to nisi rekao?
- Pa sad sam ti rekao...
- Što?
Ovdje prizor završava sa Mauriceovim glasnim pljeskom ruke po čelu. Za cijelo zbivanje najmanje je bitno čija je ruka pljesnula po čijem čelu. Radi ugođaja pretpostavimo da je to bilo Mauriceovo čelo i Mauriceova ruka, ali ništa se ne može ustanoviti bez istrage, koja je, kako kažu nadležni organi – u tijeku.
Interruptus (bez coitus, iako ste se najebali dok ste došli dovde...): Jeste li primijetili kako su noge s početka prizora još uvijek uokolo? Mislim jeste li uopće primijetili noge s početka prizora? Ako niste, predlažem da pročitate sve ovo ispočetka. Ako jeste, vjerojatno niste niti pročitali tekst. Stoga ga pročitajte još jednom.

Blog je zaštićen Copyrightom. Svako neovlašteno korištenje, kopiranje, reprodukcija i služenje sadržajima ovog bloga bez pismene dozvole autora smatra se kršenjem autorskih prava.
Ovaj je blog neprikladan za mlađe od 18 godina jer sadrži potencijalno štetne i uznemirujuće sadržaje neprimjerene maloljetnim osobama. Pristup maloljetnicima dopušten je samo uz dopuštenje i nazočnost roditelja.
Također se umoljavaju persone posebno osjetljive na blasfemiju, izrugivanje vjere, poigravanje vjerskim osjećajima, netrpeljive prema psovanju, uopće, sve persone koje umjesto sranje govore velika nužda, da se ne čude ako koji post bude neprimjeren i za njih. Na volju Vam je čitati, ali bili ste unaprijed upozoreni...

<	studeni, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Studeni 2022 (1)
Listopad 2022 (2)
Veljača 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Listopad 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Rujan 2011 (1)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (1)
Studeni 2009 (4)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (8)
Travanj 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (9)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (3)

E... daj... upucaj komentare

Copyright © 2006/2012. by MadDog Shüythee
Design © 2007. by Zlica and MadDog.