Marketing
Nigdar ni bilo da ni nekak bilo
Dakle, koji je temeljni problem cijele ove priče u kojoj ja mučim vas, vi mučite mene, i ja i vi zajedno mučimo ostale doglavne i dosporedne likove i nelikove ove priče bez sadržaja, ovog mozgoubojice koji je tu negdje, uokolo mene i vas već dulje vrijeme?
Mislim da ste shvatili da je osnovni problem to što niti ja, niti vi, a niti novoustoličeni Pisac, koji je izabran među hrpama kandidata, od kojih je jedva deset posto bilo poluozbiljno, a njih devedeset posto sasvim neozbiljno, od čega čak sedamdeset i pet posto posve ludo... ako ste dobro pratili, negdje smo na stošezdesetipet posto ukupnog broja kandidata... dakle, nitko nema pojma kuda ide ova priča... zapravo, nitko nema blage veze niti odakle je došla, postoje verzije da je došla iz Kine, postoje opet i druge, isto tako ne puno više apokrifne, koje govore kako je domaćeg porijekla. Treći izvori navode kao zemlju porijekla neke od zemalja Europske unije, ne navodeći preciznije odakle... Rezimea radi – nitko ne zna odakle niti kuda ida ova priča. Dapače, čak se i za divlje svinje znalo da nekud idu.
Dakle, nitko ne zna kuda će priča. Ali ja dobro znam da se dobar dio te priče, kada ne stojim po raznim teatrima, uredima i sličnim prostorijama u kojima se apsolutno ništa ne događa, osim što se tu i tamo ritne koja rečenica ili dvije, ili pokoja, istini za volju, dobro oblikovana, noga, dakle, inače se dosta vozim gore-dolje u liftu za duše, demone, duhove i ostale riječi koje počinju na D, pri čeme, kada u taj lift natrpate mene, Janju i Mauricea dolazi, obično, do barem jedne pljuske po krivom obrazu iz krivih razloga, ili do crvenjenja malenog đavolčića-liftbojčića (to je bilo samo jednom) ili kakve slične gluposti.
Tako i sada – oprostite, malo ću odrijemati dok vi ovo prije pročitate... – hm? ah? već? -pardon, oprostite – dakle, i sada se Maurice i ja vozimo liftom. Prema dole. Već je jednom raspredana teorija o tome što bi se desilo kada bi liftovi poželjeli krenuti u nekom drugom smjeru, osim prema gore ili prema dolje, tako da se ja sada neću zabavljati na vaš račun pričajući već prepričane i iskorištene motive. Mogli smo, za tu istu lovu, krenuti i prema gore, no, međutim, nisu nas zvali prema gore,što je za Gore i bolje, jer je Dolje nama za dolje puno bolje nego bi nama za Dolje Gore bilo bolje... i prema onoj staroj od onog pjesnika od kojeg srednjoškolci dobiju ospice... nigdar ni bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda nebu da nam nekak nebu, jer kakti bi to bilo da nebi nekak bilo pak ni nemre biti da nikak nemre biti... ili tak nekak... no, da, digresija po digresija depresija.... ne, to je kamen po kamen čvoruga... a digresija po digresija i moram se prisjetiti svih liftovanja do sada, i onih zbog kojih sam upoznao Mauricea, i onih zbog kojih sam zarađivao pljuske, udarce u jaja, poglede u sfere u koje je bilo poprilično zabranjeno pogledati, pa makar bio i suprug tih sfera, nakon čega bi me obično opet boljela jaja... uglavnom neraskidivo su mi jaja povezana s tim liftom... koliko god nespretno i nesretno to zvučalo, tako je.
Jeste li spremni za nastavak?
I ja sam... ali, u stilu svih dosadašnjih glupih završetaka mojih dogodovština, i ova će ostati baš tu... na svom završetku bez razloga.
Incidentno/ko-incidentno/sinkronično... kakogod i whatever i anyway... ovo je 100-ti ljubilarni post. 
Post je objavljen 18.11.2009. u 20:44 sati.