... no, međutim, lakše reći nego učiniti.
Prvo, Mir nikako nije htio stati da bismo gospođu Lucifer, pardon, gospođu Krpić, mogli ostaviti na njemu. Stalno se trzao i propinjao, mada, u grubo gledajući, niti Mir ima veze s konjem, niti konji imaju veze s Mirom. Drugo, nije baš ni gospođa Krpić, tako nemirna duha, a i guzice, kao što jest, htjela stati na Mir. Treće, i Miru se počelo događati nešto upravo na određenom dijelu tijela gdje se obično i manifestira određeno proreproduktivno raspoloženje. Tako je, naposlijetku Lucifer morao intervenirati, uzevši sam svoju gospođu pod ruku, pri čemu joj je sa desnog ramena spao kaput i otkrio da osim malo materijala nema baš previše toga na leđima, da ne nosi grudnjak, da... I opet su iza njene, joj, mama, i to kakve, pozadine, ostala dva slinava kretena za kojima je samo trebalo fućnuti...
- Na, mali, na, idemo...
I obojica smo krenuli, četveronoške, Maurice petonožno, slineći poput pasa.
Ovdje valja iskoristiti Jokera "pitaj publiku"...
- Ne želim – reče Joker.
- Ma daj, čekaj, nisam mislio iskoristiti...
- Ne tiče me se što si mislio, ne želim biti iskorišten, i točka!
- ... hmpffff...
... no, kako bilo...
Pitanje publici:
Nemate li osjećaj da je gospođa Krpić prije nekog izvjesnog vremena izgledala sasvim drugačije, nimalo privlačno, čak što više bila je, po samoj definiciji, stara šajzerica. Što mislite, otkud takva Promjena?
- A kakva sam ja to Promjena?
- Samo najbolja dušu, samo najbolja – reče joj njena prijateljica i ljubavnica Podlost
- Je, baš si ti najpozvanija da mi to iskreno veliš, ljutim se...
Iz ovog kratkog dijaloga, osim što nismo saznali otkud takva Promjena, saznali smo da su Promjena i Podlost velike prijateljice, čak i ljubavnice, mada Promjena baš i ne vjeruje Podlosti. Ovo je izvadak iz lektire za najgluplje... pardon za one koji imaju umnih poteškoća...
Naravno, kako uglavnom ništa što ima veze sa demonima ne može proći bez telepatije, a obično su najbolji telepati upravo najzgodniji komadi...
- No, dječaci, pa zar vi niste čuli za plastičnu kirurgiju?!? – taj glas, taj stas, te sise, ta guzica... ne, to ne može biti...
Maurice i ja smo se pogledali, malko pozelenili, potom pocrvenili, pa opet pozelenili...
- No semafori! Idemo!
- Da šefe... – pognutih glava pođosmo dalje za parom najzamamnijih nogu sa vrlo ružnim prisjećanjima na kućne papuče, metlu, neprestano lupanje o pod, kreštanje... ne, to nije mogla biti Jebedićka, nikako...
Prije no što je Lucifer otvorio vrata svog takozvanog intimnog prostora, a o njemu vrijedi progovoriti koju, jer više ima karakteristike prostora, matematički gledano, a intima mu nije baš dominantna karakteristika, obojica smo ostali duboko pod dojmom laganog, upornog, senzualnog kikotanja koje je polako prelazilo u kokodakanje.
Post je objavljen 23.11.2009. u 19:00 sati.