- U vražju mater, tko stalno ostavlja noge uokolo?
- Na stranu sve skupa, priznaj ta su to poprilično lijepe noge...
- Da nisu, ne bih se spoticao, počeo bih ih preskakati
- Ili odskakivati
- K'o mačka?
- Otprilike... otkud ti Maurice?
- Aaaa, morao si spomenuti ime? Gabriele?
- Kao i ti. Kako bi inače znali tko priča što
- Tko znali?
- Pa čitatelji
- Što s njima?
- S kim?
- Pa sa čitateljima
- Ma kome još i trebaju čitatelji
- Tebi izgleda ne inače ne bi stajao tu i pričao bedastoće, a još od prve rečenice one noge stoje tamo i nismo ih niti dotaknuli, pogledaj...
Obojica se naginju nad prvu rečenicu. Prva rečenica ih pogleda prijekorno, nije joj se baš dopalo to nagledavanje. Lagano se nakašlje.
- Čuješ? Kašlje...
- Daj joj nešto protiv kašlja, da nas ne smeta dok gledamo...
- Kome? Nogama?
- Ne, rečenici
- Kojoj sad rečenici?
- Onoj iz Aninog stola za Oracle...
- Čekaj, pa Anin stol za Oracle nije imao ladice?
- Kakve sad veze imaju ladice s nogama?
- Koje ladice?
- Sa Aninog stola?
- Pa kaj ih je izvadila iz stola? No ta Ana nije baš normalna.
- Koja Ana?
- Ona čije su noge tu uokolo.
- Morbidan si.
- Na usluzi.
Prva se rečenica ponovno nakašljala, ovaj puta želeći pažnju uzrogoborenog dvojca skrenuti na sebe. Nije joj uspjelo...
- Čekaj, stani, ova opet kašlje i jednostavno... moram nas prebrojiti... tko od nas dvojice ovo sad govori?
- Pa ti!
- Ah, da, točno, ja... a ti?
- Ovo sad govorim ja.
- Ma jel', ozbiljno?
- Čekaj, stani, stvarno, da vidim – broji na prste – Dakle, do Prve rečenice je sve bilo u redu, zadnje sam rekao ja, ali poslije... stani... pa ti si rekao...
- Što?
- Pa ono – Čuješ, kašlje?
- Što, opet netko kašlje?
- Ma ne citiram...
- Koga?
- Tebe...
- Mene?
- Da tebe...
- A koji sam ja?
- Pa ti si ti...
- A ja sam ja?
- E, baš to...
U tom se trenutku noge ritnuše.
- Gle... lijepo su se ritnule...
- Noge?
- Ne rečenica! E, zajeb'o si me... naravno da noge, kako se rečenica može ritnuti? JOJ! Što je to bilo?
- Pa rečenica koja se ritnula... – potapše nestašnu Rečenicu koja se uvijala i prela poput mačke.
Dvije su mačke ljubomorno profrktale iz mračnog kuta sobe. Mračni kut sobe je pljesnuo rukama tako da su se mačke razbježale, svaka u krivom smjeru, tako da su lupile jedna drugu glavom. Netipično za mačke, prestrašile su se i opet potrčale i ovaj puta u krivom smjeru, tako da se činilo da će unedogled početi ponavljati to lupanje glavama sve dok Gabriel nije intervenirao:
- Ah, opet ploča preskače...
- Baš si staromodan... danas preskaču CD-i
- Zapravo, kad idem spavati, onda preskaču ovce
- O, to je još staromodnije...
- Janjinom tati preskaču brontosauri
- A Janji?
- E, Janju bih ja preskočio
- Pa bi i ja
- E, ne bi, Janja je moja žena, ne tvoja.
- A Ana?
- Koja sad Ana?
- Ona sa stolom
- Dovragaibestraga kakve sad veze Ana sa stolom (ili bez njega) ima sa Janjom, nogama, rečenicama??? Maurice, budalo, što ćeš uopće ti ovdje?
- Došao sam ti reći da te čekamo dole.
- Dole – dole?
- Je, čisto dole, najdolije...
- I, zašto mi to nisi rekao?
- Pa sad sam ti rekao...
- Što?
Ovdje prizor završava sa Mauriceovim glasnim pljeskom ruke po čelu. Za cijelo zbivanje najmanje je bitno čija je ruka pljesnula po čijem čelu. Radi ugođaja pretpostavimo da je to bilo Mauriceovo čelo i Mauriceova ruka, ali ništa se ne može ustanoviti bez istrage, koja je, kako kažu nadležni organi – u tijeku.
Interruptus (bez coitus, iako ste se najebali dok ste došli dovde...): Jeste li primijetili kako su noge s početka prizora još uvijek uokolo? Mislim jeste li uopće primijetili noge s početka prizora? Ako niste, predlažem da pročitate sve ovo ispočetka. Ako jeste, vjerojatno niste niti pročitali tekst. Stoga ga pročitajte još jednom.
Post je objavljen 12.11.2009. u 18:07 sati.