Kriminalno dosadan blog

srijeda, 28.11.2007.

(erase and) Rewind

(svojevrstan hommage Harmsu)



Erase and Rewind © 2007. by ~Anxanum on deviantART

…zatim se sve zamutilo i zajedno sa vrištećim tonom otišlo u… hm… vražju mater, čini mi se…

- Gabriele, idiote! – odnekud je pred mene koji sam, to priznajem, bezgranično uživao u mahnitom obrnutom kretanju likova popraćenom pištavim tonom, iskočio Pisac.
- Zaustavi to, sve ćeš uništiti!
- Zašto? – zaustih ali zbog jednog sasvim luđački izbezumljenog pogleda za koji sam siguran da mi nije nepoznat, samo što sam se u nekoliko situacija morao pogledati u ogledalo, ali što da radim kad ogledala nema kad je čovjeku najpotrebnije, recimo na livadi, u noći, oko ponoći, dok drži britvu koja se pretvara u perušku… zabrazdjeh… dakle zbog njegovog luđačkog pogleda zaustavih sve.
Kako se iz ovoga može izroditi svašta, tako igrom slučaja pred očima ostade baš taj međukorak u kojem sam britvu pogurnuo preko grla zatvarajući ogromnu razrezotinu tako da na zaustavljenom prizoru držim perušku sa drškom britve… no, da ne duljim, definitivno sam se šokirao, možda čak i više nego u trenutku kada sam se klao.
- OK, stalo je
- Uhhhh – vidno oraspoloženo će pisac
- Skakućeš tu k'o pajac na federu, o čemu je riječ?
- E moj blentavi iscjetku… kako da ti to približim a da tvom pilećem mozgu, bez uvrede svim pilićima, makar i malo bude jasno?
- Iskoristi sve moći svog ionako ptičjeg mozga, kad se već vrijeđamo…
- Dakle, nisi samo ti taj koji ima ugovor s Luciferom…
- Nemoj me jebati?!?
- Ni u ludilu, barem što se jebanja tiče, ali i što se tiče ugovora.
- Reci mi jednu stvar…
- Da?
- Jesi li ti pristalica teorije zavjere?
- Hm… postaviti ću ti kontra pitanje…
- Da?
- Jesi li ti zet autora teorije zavjere?
- Tko… Lucifer je…
- Aha…
Skoro nesvjesno registrirah lagano grčenje vratnih mišića… moja se glava okretala lijevo pa desno sveudilj pokušavajući zamijetiti sluša li netko ovaj razgovor ili ne…
- Ne brini… - reče Pisac – ako teorija zavjere postoji, ionako nas netko sluša, a ako je nema, zašto se onda okrećeš?
- Interesantna logička petlja. Kvaka 22? – upitah.
- Napisao Joseph Heller…
- Nisam to mislio…
- Da, u biti i je svojevrsna Kvaka 22… nazovimo je Kvaka 42…
- Krasno, reći ćeš da sad to ima i veze sa pitanjem o životu, svemiru i uopće svemu?
- Pa… ne živimo li na Zemlji?
- Odgovor protupitanjem?
- A i ti na sva moja pitanja pokušavaš odgovoriti pitanjem?
- Stvarno?
- A što? I tebi se to činilo?
- Bezveze, trabunjamo, jel' da?
E, tu više nije bilo šanse za susprezanjem cereka koji se lagano prišuljao i prvo zauzeo kutke usana i bore na sljepoočnicama da bi potom razvukao usne povukavši ih prema gore uz nabiranje korijena nosa kao da ćemo sad na kihnuti, a zatim nam otkrio zube i zabacio glave dok je iz grla obojici praskom izletio grohotavi zarazni klokot…
Dok je Cerek odlazio zadovoljno trljajući ruke i pokušavajući otrgnuti Smiješak sa svojih usana, Pisac i ja smo se pogledali i opet udarili u grohot.
Poslije nam je Grohot rekao da ga je to malo zaboljelo.
- Ahahahahaaaahahahaaaaahahaha… hahaha… ha… uh… joj… Ne gle… ozbiljno…
- Ozbiljno? – procijedih kroz suze (nepotrebno je reći kako su Suze poslije na sudu časti izjavile kako se ne smatraju nikakvim cjedilom) – Mbwahahahahahahahaha… ozbiljno… jepitjepitipitipitihahahahaha… jaaaajaaaahahahahaha… Ohohozbihihihiljnohohohohohohohoho… - urlao sam ležeći na leđima i držeći se za trbuh.
- Nahahahajozbihihihihihiljnihihihihjeheheheheheheheh – urlikao je Pisac čučeći i tresući se nekontrolirano, podsjećajući više na mokrog mačka.
- Čemu se smijete dečki? – upadne među nas poznati medeni glas.
- A-joho-ohoj… Janja! Bok! – podigne glavu Pisac, prstom brišući krupnu suzu sa obraza. (Suza se poslije žalila da ju na taj način vrijeđa i priječi ju u daljenjem napredovanju jer stalno ističe njenu korpulentnost… Pisac je poslije oslobođen optužbi zbog neuračunljivosti)
- Bok Pisac… bok slatki dečko!
- Bok mala! Dugo te nisam vidio.
- Čemu se to toliko smijete?
- Vlastitoj gluposti.
- Čijoj, ako smijem znati? – upita Janja… A propos, je li vam ikada palo na pamet kako njen tata ima perverzni smisao za humor pa si jedinu kćer nazove janjetom…
- Gabriele?!? Je li ti ikada palo na pamet kako ja još uvijek, pa čak i izvan konteksta priča o tebi, gdje nastupam kao tvoja zamamna žena, imam telepatske sposobnosti?
- Na pamet nije, ali stigne. Ako Pamet ne pobjegne u strahu od povrede zbog pada.
- Gluposti. Pitam vas još jednom čemu se smijete, a potom odlazim ljuta k'o ris…
- I zgodna k'o vrag… - počne Pisac…
- Fuj… nije ti baš usporedba…
- Nije? Čak ni u prenesenom značenju?
A preneseno Značenje pogleda oko sebe i pomisli "Kuda su me to, dovraga i bestraga, prenijeli"…
- Čak ni tamo, ma gdje god to bilo – rekoh
- Ah, Gabriele, ali zašto? Pa čini mi se da sam baš lijepa poput kakvog đavolka, pardon, đavolice…
- Pustimo sad to sve skupa! – a Sve Skupa padne na pod i odšepa češući bolni kuk.
- Pustili smo. – reče Janja i sjedne na stolicu koja se odnekuda stvorila. Tek sada primijetih ono što mi je pokazivala valjda cijelo vrijeme.
- Što? Ako ti možeš prematati sadržaj svoje priče, onda ja u njoj mogu sjesti na stolicu i prekrižiti noge kako ja želim
- Možeš. Ali tako da ne pokažeš cijelom svijetu kako nemaš gaća!
- O ti vraže jedan! Pa opet sve vidiš?
- Kako i ne bi, kad ti sve pokazuješ! – i poljubim je.
Pisac je gledao…
- Khm…
- Ups… zaboravili smo na "ovoga" – pokažem blago smeteno prema Piscu dok mi je na određenom strateškom mjestu preovlađujući osjećaj počinjao smetati, kako vizualno, tako i taktilno, pogotovo ako se uzme u obzir da je taktilna komponenta bila Janjina ručica… - Daj, ne pehaj, biti će mi neugodno…
- Ispravka mili, već ti je neugodno – reče, ponovno prebacivši nogu preko noge tako da je sada i Pisac vidio da nema čega nema tamo gdje bi toga nečega trebalo biti.
- Dakle, Janja, stvarno, molim vas, niste baš pristojni… nije da nije lijepo i primamljivo… daleko od toga…
- Pazi da se ne zapleteš, jer ja kad lupim, lupim samo jednom…
- Je, i to zato jer lupaš polako… - osmjehne se Janja izvevši još jedan nogoplet. Da sam stolica polako bih pomislio da sam u kabareu, i to onom, Fosseovom, iz '72-ge. Još jednom igrom slučaja, kasnije mi je rečeno da je stolica nešto slično i pomislila, samo se nije usudila izreći na glas, jedino je tada malo zaškripala u znak slaganja, ali je to prošlo prilično neprimjećeno. No, da je primijećeno, još bi mi samo nedostajala stolica telepat, onako, za potpuni ugođaj vašeg doma, pa ma iz koje god reklame to bilo.
- Gabriele, oprosti što te prekidam u kabaretskoj predstavi tvoje žene… - okrenuh se na poznati glas.
- Maurice!?! Sad si tu još i ti?
- Ne, nisam…
- Da, znam… samo tako smrdiš…
- To je iz onog "Punk nije mrtav…"?
- E,…
- Dakle, oprosti na prekidu, poslali su me iz režije da ti velim da ili isključiš skop ili da pustiš dalje jer ćeš inače sve uništiti.
- A što sam ti ja rekao? - ubaci se Pisac
- Pa da ne radim to što radim.
- I što si ti učinio?
- Prestao sam raditi to što radim…
- I počeo raditi nešto sasvim kontraproduktivno! Isključi taj jebeni skop i pusti Pisca da ti izgovori to što misli jer će puknuti, a ti si dovoljno velika budala da ne možeš biti telepat, pa ma koliko puta ja pokušala to u tebe usaditi…
- A i to si pokušala? Kada? Kako?
- A ti misliš da se ti i ja jebemo samo zbog ljubavi?
- Uuuuu… nizak udarac… - reče Maurice – Ali, ima žena pravo… pogledaj sebe, pogledaj nju, zbroji dva i dva i moraš biti jako glup, pa da ne shvatiš da to sve skupa i nije bez vraga.
- I nije budalo! Ti si vrag,…
- A, ne, molim lijepo, ja sam demon…
- Što je kriv demon vragu?
- Ne znam, nisam još sreo demona koji bi nekom vragu bio nešto kriv.
- Maurice!!! Prestani! – dreknuše i Janja i Pisac.
- Gabriel!!! Isključi skop! Dosta mi je krupnog plana tvoje njuške u postupku klanja, zbilja mi je dosta! – drekne Pisac.
Klik!
Slike je nestalo, a oko nas se upalilo blijedo svjetlo sa rampe i svjetlo u gledalištu. Iz četvrtog je reda ustao Stari Vrag:
- OK, OK, za danas je dosta, proba je sutra, u 11. Počinjemo sa scenom Pisac – Janja. Lucifer i Bog su i 5 popodne. Gabriel i Maurice pjevačka proba u 8. Laku noć!
- Čekaj… što je sad to bilo?!? – upita Janja iznervirano skačući na noge, teatralno rušeći stolicu. Situacija je zahtijevala da još lupne nogom o pod, ali očito onaj koji piše ovaj dio nije to predvidio… budala…
- Koliko se ja razumijem u te stvari, upali smo nekome u kazališnu predstavu – reče Pisac – a sudeći po tome što je taj tip sada izgovorio, mi smo likovi u toj predstavi…
Maurice i ja smo se samo zgledali i slegnuli s ramenima.
- Jebiga, toliko puta sam se našao u raznim glupim situacijama, i to tvojom krivnjom – uperih prst u Pisca, potajno se ponadavši da će i opaliti… i pogoditi – tako da mi sada, kada sam skoro siguran da ti ovo nisi napisao, ništa nije niti čudno, a bogme niti jasno. Idemo u krevet. Sutra ionako imamo probu. Maurice? Jesi li naučio pjevati?
- Molim?!?

četvrtak, 22.11.2007.

K nozi!

Evo, priznajte da sam vas zeznuo, da ne upotrijebim neprimjereniji izraz. Jel' tako?
Nije?!? Tko se to javlja? A, ti, tko pa tebe sluša...
Dakle... zeznuo sam vas...

This is not another stupid post about Gabriel... this is just an (other) stupid post!

Zato (braćo, pimeee gaaaa...):




A dalje nastavljamo u još gorem tonu...

Primjećujem da oni čije blogove pratim, a ti kojima blogove pratim znaju da to činim jer im se mali siroti njihovi blogovi redovito javljaju ustrašeni iz zakutaka i tame "Netko me prati!" "Netko mi hoće zlo!"... no... primjećujem da nešto baš ne pišu. Presušila inspiracija ili vas je uhvatila južina i pri tome ne mislim na gablec nego na jugo, i to ne auto, ako me kužite.

Kaj se to događa dragi moji?

Uglavnom, nekon što sam shvatio da nemam pojma što htjedoh reći i da uz to još ne mogu pronaći jedan drugi traženi spot, odustajem, objavljujem ovu drljotinu i brljotinu i... ma... sve kvragu... vidimo se... možda... :smajli po izboru čitatelja:

srijeda, 14.11.2007.

A kaj sad?

….
- Ne, ne, ne, ne i ne! Stanite… dosta gluposti, stanite svi!
- Gabriele?!? Koji ti je kurac? Ups… oprosti mi Bože...
- Ma, nema veze, svatko se može zajebati...
- Kako molim? Nisam li čuo nešto kao...
- Kao što vidiš… uostalom, od kada si postao tako bogobojazan?
- Od kad ste me sprašili u podzemlje...
- Ah… grijesi mladosti… zato sada ne mogu zaspati od onih dosadnih harfi i krilatih bijelih beštija što cvrkuću o sreći i zadovoljstvu i vječnom životu po cijeli dan
- Ehhh… a biste li se zamijenili?
- A ne, ne bih… ne volim sumporovodike…
- Ma, neeee… odavno smo modernizirali sustav ventilacije…
- A tamo odlaze moja sredstva!?!
- Ovajjj…
- Dobro, hoćete li već jednom prestati vas dvojica? Alfa i omega, makar ne imali veze sa automobilima, vrhunsko plus i vrhunsko minus, a raspravljate se tu k'o neke dvije babe!
- Gabriele… - započe Lucifer
- Nemoj ti meni Gabriele, znaš! Opet si mi smjestio patku!
- Otkuda ti to sad?
- Ali Gabriele… pa ma koliko moj uvaženi "negativni" kolega bio pokvaren, ovaj puta ne laže… - počne me razuvjeravati Bog.
- A i ti si mi se popeo na vrh… ku… ku… kuglagera! Tu čestit i mio i pravedan i strog, batina i bog, a zapravo gdje god stigneš tu zabiješ nož u leđa. Treba nam malo misterije… nek' nam onda razapnu sina, popraviti će ga u servisu poslije… pa sad dotični ne može jesti kikiriki i ne može više hodati po vodi… a izem ti oca!
- Ma čekaj. Koji ti je vrag? Ili bog? Tebi se uglavi nešto totalno izmiješalo… imaš pretenzije na preuzimanje oba položaja?
- Ni u ludilu… pa da ispadnem k'o vi dva… a ne… Gabrielu je toga dosta…
- To sam već jednom čuo… pardon… dvaput, dvaput, da budem točniji. Prvi puta si ponudio otkaz, a drugi put si mal'ne sam sebi glavu odrezao… - započne Lucifer.
- I zbog ovog drugi put i imamo sranje koje imamo. – dometne Bog.
- Dobro, a hoće li netko poslušati što ja imam za reći? – iz nekog čudnog zakutka sjajne kugle svjetla u kojoj smo se nalazili do nas doplovi taj zagrobni glas smrti.
- Zapravo nas ne zanima… ili idi na posao ili možeš kartati sa Kugom, Ratom i Glađu… ili… što ja znam… odjaši s njima nekud, u skokovima po mogućnosti, može? I da… popravi si tu kosu, niti ja, a niti kolega Bog nemamo baš previše žive love da ti kupimo trimer ili kosilicu… ajde… šu!
Vjerovali ili ne, Smrt se zbilja pokupila usput uzevši i oštricu i dršku nesretne kose i izišla nam iz vidokruga.
- Tako… sada smo nju otpravili, a ubiti te možemo i sami, zar ne kolega Svevišnji? – blago se smješkajući upita Lucifer
- Dakako, uvaženi kolega Luciferu, dakako – đavolski se keseći reče Bog.
- Je, sad ga jebi… sad sam gotov - rekoh ja, a onda mi sine – Ne! Zapravo ne… nije još kraj… kraj je kad ja velim da je kraj… premotaj! Premotaj boga ti ljubim spisateljskog! Premotavaj, odmah inače dolazim u kaznenu ekspediciju! Premotaaaaaa…… aaaaaatomerP !ujicidepske unenzak u mizalod ečani hamdo ,javatomerP… - začuo sam vlastiti glas kako kreće unatrag, prvo polako, zatim sve brže i brže.
Zakasnivši svega nekoliko desetinki sekunde, za zvukom je krenula i slika, tako da je đavolsko kešenje Boga prešlo u blagi smiješak vraga iz kojeg se Smrt vratila unatrag prema nama, usput odbacivši kosu i držak… a zatim se sve zamutilo i zajedno sa vrištećim tonom otišlo u… hm… vražju mater, čini mi se.



Ovo za kraj... heavy metal Enia... sort of...

ponedjeljak, 05.11.2007.

Obračun kod o'lovka korala

Nakon odgledanog videa poželio sam pogledati i film/seriju koju ilustrira...

Kad sam zalupio vratima njegove radne sobe zadnji taktovi poznate melodije otplovili su hodnikom bezglavo bježeći od samih sebe…
- Dobro, jel' ti radiš ili se samo izležavaš i slušaš gluposti?!? – uletio sam sa takvim pitanjem jer dobro znam do koje je mjere nespreman odgovoriti. Trgnuo se, mada nisam siguran da li je to bilo uslijed potmulog tutnja vrata ili stoga što se netom probudio. Zbunjeno se okrenuo na stolici, fotelji zapravo, one vrste kakvu mojoj guzici nije htio priuštiti niti kada smo si bili najbolji, u pisanom ili verbalnom obliku. U ruci je držao napola pojedenu bananu.
- Vidi ga… moj najdraži majmun!
- Ne vrijeđaj. Uostalom, to nisu gluposti, to je Blue Oyster Cult
- Ma da, može biti i White Rabbit Fart, što se mene tiče.
- Ali…
- Gle, zajebi filozofiju, to mi isto profuravaš i u pisanom obliku.
- A, došao si malo na razgovor?
- Uh, e jesi bistar, k'o maglovito jutro… ne, otkud ti samo ta ideja pada na pamet? A, da, vjerojatno si uz pomoć banane kvocijent inteligencije podigao na nešto više od vrijednosti sobne temperature pa me sada bolje kužiš…
- Glavni junak jedne knjige došao mi da se žali, došao mi da se žali, došao mi da se žali…
- Mogao bi zaraditi novce s takvim pjevanjem.
- Da?
- Aha, svi bi ti platili da prestaneš. A nisam baš neki junak, a ni tebi nije baš neka knjiga.
- Kako to misliš?
- Da te se kritičari pošteno dohvate a ne kao na blogu, gdje se jedino i usudiš objavljivati, vidio bi kako izgledaju police šund literature u najtamnijim zakucima zadnjih razina nacionalnih i sveučilišnih biblioteka svih zemalja, pa i šire. Knjiga!?! Da ne bi! Imate li onu knjigu sa Gabrielom, od… joooj… kak' se zove… Mislite P.M.? E, taj! Imamo ali nam se jučer urušio hodnik kojim se može doći do septičke jame gdje ju čuvamo.
- Dobro Gabriele, shvatio sam. Nego… P.M.?!?
- Pizdek Maksić!
- Daj, Gabriele, zašto si takav? Pa naš je odnos uvijek bio dobar…
- … za baciti u smeće… da, za to je bio dobar…
- Što ti nije po volji?
- Radije me pitaj što mi je po volji…
- Dobro, što ti je po volji?
- Ništa!!!
- Ne uzbuđuj se, tlak…
- Kad te stisnem vidjet ćeš ti tlaka!
- Dobro, čekaj, idemo polako… što želiš?
- Da bih ti mogao reći što želim, moraš prvo ti meni reći kuda si krenuo…
- Kako to misliš? Pa ne idem nikud…
- Beati paupere spiritu…- uzdahnuh
- Ne znam latinski…
- Gle… reci mi – ti si mene naumio ubiti?
- Paaaa… kako sada stvari stoje… i da i ne…
- Huh? Ha? Kaj? Ča? Što?
- Naumio sam te, zapravo samo uplašiti sa blizinom smrti no onda su mi se upleli tvoj tast i Svevišnji…
- Kako?!?- zagrcnuo sam se
- Tast i Svevišnji…
- Ne to… nego… upleli?!? Kako to misliš?
- Pa lijepo, došli su niotkuda i što ću sad, ne mogu protiv njih…
- Znaš što… razgovarati ćemo nas dvojica još, imam osjećaj da me čekaju dugi razgovori s one strane… naoštri olovku, pripremi blok ili izglancaj tastaturu, operi monitor… whatever… imati ćeš materijala dok to istjeram na čistac… Oni će meni o nepotizmu, o smrti… joooj kako će Stara biti vesela kad joj ovo ispričam…
Kad sam izišao na ulicu, preko puta je snuždeno sjedio poznati zakrabuljeni lik, bespomoćno trupkajući koščatim stopalom po prašini… plašeći golubove…

Artwork © 2005.-2007. by Adrian87

Blog je zaštićen Copyrightom. Svako neovlašteno korištenje, kopiranje, reprodukcija i služenje sadržajima ovog bloga bez pismene dozvole autora smatra se kršenjem autorskih prava.
Ovaj je blog neprikladan za mlađe od 18 godina jer sadrži potencijalno štetne i uznemirujuće sadržaje neprimjerene maloljetnim osobama. Pristup maloljetnicima dopušten je samo uz dopuštenje i nazočnost roditelja.
Također se umoljavaju persone posebno osjetljive na blasfemiju, izrugivanje vjere, poigravanje vjerskim osjećajima, netrpeljive prema psovanju, uopće, sve persone koje umjesto sranje govore velika nužda, da se ne čude ako koji post bude neprimjeren i za njih. Na volju Vam je čitati, ali bili ste unaprijed upozoreni...

<	studeni, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Studeni 2022 (1)
Listopad 2022 (2)
Veljača 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Listopad 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Rujan 2011 (1)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (1)
Studeni 2009 (4)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (8)
Travanj 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (9)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (3)

E... daj... upucaj komentare

Copyright © 2006/2012. by MadDog Shüythee
Design © 2007. by Zlica and MadDog.