Marketing
(erase and) Rewind
(svojevrstan hommage Harmsu)
Erase and Rewind © 2007. by ~Anxanum on deviantART
…zatim se sve zamutilo i zajedno sa vrištećim tonom otišlo u… hm… vražju mater, čini mi se…
- Gabriele, idiote! – odnekud je pred mene koji sam, to priznajem, bezgranično uživao u mahnitom obrnutom kretanju likova popraćenom pištavim tonom, iskočio Pisac.
- Zaustavi to, sve ćeš uništiti!
- Zašto? – zaustih ali zbog jednog sasvim luđački izbezumljenog pogleda za koji sam siguran da mi nije nepoznat, samo što sam se u nekoliko situacija morao pogledati u ogledalo, ali što da radim kad ogledala nema kad je čovjeku najpotrebnije, recimo na livadi, u noći, oko ponoći, dok drži britvu koja se pretvara u perušku… zabrazdjeh… dakle zbog njegovog luđačkog pogleda zaustavih sve.
Kako se iz ovoga može izroditi svašta, tako igrom slučaja pred očima ostade baš taj međukorak u kojem sam britvu pogurnuo preko grla zatvarajući ogromnu razrezotinu tako da na zaustavljenom prizoru držim perušku sa drškom britve… no, da ne duljim, definitivno sam se šokirao, možda čak i više nego u trenutku kada sam se klao.
- OK, stalo je
- Uhhhh – vidno oraspoloženo će pisac
- Skakućeš tu k'o pajac na federu, o čemu je riječ?
- E moj blentavi iscjetku… kako da ti to približim a da tvom pilećem mozgu, bez uvrede svim pilićima, makar i malo bude jasno?
- Iskoristi sve moći svog ionako ptičjeg mozga, kad se već vrijeđamo…
- Dakle, nisi samo ti taj koji ima ugovor s Luciferom…
- Nemoj me jebati?!?
- Ni u ludilu, barem što se jebanja tiče, ali i što se tiče ugovora.
- Reci mi jednu stvar…
- Da?
- Jesi li ti pristalica teorije zavjere?
- Hm… postaviti ću ti kontra pitanje…
- Da?
- Jesi li ti zet autora teorije zavjere?
- Tko… Lucifer je…
- Aha…
Skoro nesvjesno registrirah lagano grčenje vratnih mišića… moja se glava okretala lijevo pa desno sveudilj pokušavajući zamijetiti sluša li netko ovaj razgovor ili ne…
- Ne brini… - reče Pisac – ako teorija zavjere postoji, ionako nas netko sluša, a ako je nema, zašto se onda okrećeš?
- Interesantna logička petlja. Kvaka 22? – upitah.
- Napisao Joseph Heller…
- Nisam to mislio…
- Da, u biti i je svojevrsna Kvaka 22… nazovimo je Kvaka 42…
- Krasno, reći ćeš da sad to ima i veze sa pitanjem o životu, svemiru i uopće svemu?
- Pa… ne živimo li na Zemlji?
- Odgovor protupitanjem?
- A i ti na sva moja pitanja pokušavaš odgovoriti pitanjem?
- Stvarno?
- A što? I tebi se to činilo?
- Bezveze, trabunjamo, jel' da?
E, tu više nije bilo šanse za susprezanjem cereka koji se lagano prišuljao i prvo zauzeo kutke usana i bore na sljepoočnicama da bi potom razvukao usne povukavši ih prema gore uz nabiranje korijena nosa kao da ćemo sad na kihnuti, a zatim nam otkrio zube i zabacio glave dok je iz grla obojici praskom izletio grohotavi zarazni klokot…
Dok je Cerek odlazio zadovoljno trljajući ruke i pokušavajući otrgnuti Smiješak sa svojih usana, Pisac i ja smo se pogledali i opet udarili u grohot.
Poslije nam je Grohot rekao da ga je to malo zaboljelo.
- Ahahahahaaaahahahaaaaahahaha… hahaha… ha… uh… joj… Ne gle… ozbiljno…
- Ozbiljno? – procijedih kroz suze (nepotrebno je reći kako su Suze poslije na sudu časti izjavile kako se ne smatraju nikakvim cjedilom) – Mbwahahahahahahahaha… ozbiljno… jepitjepitipitipitihahahahaha… jaaaajaaaahahahahaha… Ohohozbihihihiljnohohohohohohohoho… - urlao sam ležeći na leđima i držeći se za trbuh.
- Nahahahajozbihihihihihiljnihihihihjeheheheheheheheh – urlikao je Pisac čučeći i tresući se nekontrolirano, podsjećajući više na mokrog mačka.
- Čemu se smijete dečki? – upadne među nas poznati medeni glas.
- A-joho-ohoj… Janja! Bok! – podigne glavu Pisac, prstom brišući krupnu suzu sa obraza. (Suza se poslije žalila da ju na taj način vrijeđa i priječi ju u daljenjem napredovanju jer stalno ističe njenu korpulentnost… Pisac je poslije oslobođen optužbi zbog neuračunljivosti)
- Bok Pisac… bok slatki dečko!
- Bok mala! Dugo te nisam vidio.
- Čemu se to toliko smijete?
- Vlastitoj gluposti.
- Čijoj, ako smijem znati? – upita Janja… A propos, je li vam ikada palo na pamet kako njen tata ima perverzni smisao za humor pa si jedinu kćer nazove janjetom…
- Gabriele?!? Je li ti ikada palo na pamet kako ja još uvijek, pa čak i izvan konteksta priča o tebi, gdje nastupam kao tvoja zamamna žena, imam telepatske sposobnosti?
- Na pamet nije, ali stigne. Ako Pamet ne pobjegne u strahu od povrede zbog pada.
- Gluposti. Pitam vas još jednom čemu se smijete, a potom odlazim ljuta k'o ris…
- I zgodna k'o vrag… - počne Pisac…
- Fuj… nije ti baš usporedba…
- Nije? Čak ni u prenesenom značenju?
A preneseno Značenje pogleda oko sebe i pomisli "Kuda su me to, dovraga i bestraga, prenijeli"…
- Čak ni tamo, ma gdje god to bilo – rekoh
- Ah, Gabriele, ali zašto? Pa čini mi se da sam baš lijepa poput kakvog đavolka, pardon, đavolice…
- Pustimo sad to sve skupa! – a Sve Skupa padne na pod i odšepa češući bolni kuk.
- Pustili smo. – reče Janja i sjedne na stolicu koja se odnekuda stvorila. Tek sada primijetih ono što mi je pokazivala valjda cijelo vrijeme.
- Što? Ako ti možeš prematati sadržaj svoje priče, onda ja u njoj mogu sjesti na stolicu i prekrižiti noge kako ja želim
- Možeš. Ali tako da ne pokažeš cijelom svijetu kako nemaš gaća!
- O ti vraže jedan! Pa opet sve vidiš?
- Kako i ne bi, kad ti sve pokazuješ! – i poljubim je.
Pisac je gledao…
- Khm…
- Ups… zaboravili smo na "ovoga" – pokažem blago smeteno prema Piscu dok mi je na određenom strateškom mjestu preovlađujući osjećaj počinjao smetati, kako vizualno, tako i taktilno, pogotovo ako se uzme u obzir da je taktilna komponenta bila Janjina ručica… - Daj, ne pehaj, biti će mi neugodno…
- Ispravka mili, već ti je neugodno – reče, ponovno prebacivši nogu preko noge tako da je sada i Pisac vidio da nema čega nema tamo gdje bi toga nečega trebalo biti.
- Dakle, Janja, stvarno, molim vas, niste baš pristojni… nije da nije lijepo i primamljivo… daleko od toga…
- Pazi da se ne zapleteš, jer ja kad lupim, lupim samo jednom…
- Je, i to zato jer lupaš polako… - osmjehne se Janja izvevši još jedan nogoplet. Da sam stolica polako bih pomislio da sam u kabareu, i to onom, Fosseovom, iz '72-ge. Još jednom igrom slučaja, kasnije mi je rečeno da je stolica nešto slično i pomislila, samo se nije usudila izreći na glas, jedino je tada malo zaškripala u znak slaganja, ali je to prošlo prilično neprimjećeno. No, da je primijećeno, još bi mi samo nedostajala stolica telepat, onako, za potpuni ugođaj vašeg doma, pa ma iz koje god reklame to bilo.
- Gabriele, oprosti što te prekidam u kabaretskoj predstavi tvoje žene… - okrenuh se na poznati glas.
- Maurice!?! Sad si tu još i ti?
- Ne, nisam…
- Da, znam… samo tako smrdiš…
- To je iz onog "Punk nije mrtav…"?
- E,…
- Dakle, oprosti na prekidu, poslali su me iz režije da ti velim da ili isključiš skop ili da pustiš dalje jer ćeš inače sve uništiti.
- A što sam ti ja rekao? - ubaci se Pisac
- Pa da ne radim to što radim.
- I što si ti učinio?
- Prestao sam raditi to što radim…
- I počeo raditi nešto sasvim kontraproduktivno! Isključi taj jebeni skop i pusti Pisca da ti izgovori to što misli jer će puknuti, a ti si dovoljno velika budala da ne možeš biti telepat, pa ma koliko puta ja pokušala to u tebe usaditi…
- A i to si pokušala? Kada? Kako?
- A ti misliš da se ti i ja jebemo samo zbog ljubavi?
- Uuuuu… nizak udarac… - reče Maurice – Ali, ima žena pravo… pogledaj sebe, pogledaj nju, zbroji dva i dva i moraš biti jako glup, pa da ne shvatiš da to sve skupa i nije bez vraga.
- I nije budalo! Ti si vrag,…
- A, ne, molim lijepo, ja sam demon…
- Što je kriv demon vragu?
- Ne znam, nisam još sreo demona koji bi nekom vragu bio nešto kriv.
- Maurice!!! Prestani! – dreknuše i Janja i Pisac.
- Gabriel!!! Isključi skop! Dosta mi je krupnog plana tvoje njuške u postupku klanja, zbilja mi je dosta! – drekne Pisac.
Klik!
Slike je nestalo, a oko nas se upalilo blijedo svjetlo sa rampe i svjetlo u gledalištu. Iz četvrtog je reda ustao Stari Vrag:
- OK, OK, za danas je dosta, proba je sutra, u 11. Počinjemo sa scenom Pisac – Janja. Lucifer i Bog su i 5 popodne. Gabriel i Maurice pjevačka proba u 8. Laku noć!
- Čekaj… što je sad to bilo?!? – upita Janja iznervirano skačući na noge, teatralno rušeći stolicu. Situacija je zahtijevala da još lupne nogom o pod, ali očito onaj koji piše ovaj dio nije to predvidio… budala…
- Koliko se ja razumijem u te stvari, upali smo nekome u kazališnu predstavu – reče Pisac – a sudeći po tome što je taj tip sada izgovorio, mi smo likovi u toj predstavi…
Maurice i ja smo se samo zgledali i slegnuli s ramenima.
- Jebiga, toliko puta sam se našao u raznim glupim situacijama, i to tvojom krivnjom – uperih prst u Pisca, potajno se ponadavši da će i opaliti… i pogoditi – tako da mi sada, kada sam skoro siguran da ti ovo nisi napisao, ništa nije niti čudno, a bogme niti jasno. Idemo u krevet. Sutra ionako imamo probu. Maurice? Jesi li naučio pjevati?
- Molim?!?
Post je objavljen 28.11.2007. u 20:55 sati.