Kriminalno dosadan blog

nedjelja, 15.07.2007.

Igra slučaja

Upravo kroz tu igru posljednji je relativno smisleni, bezflešbekovski dio Gabrielade na ovim stranicama svjetlo dana ugledao u petak, 13. travnja o.g.. A dalje... dalje se fućka...

Artwork by Bobitchka-west © 2006

(iz prethodnog nastavka:
- Hm… zašto ju nisu sastavili?
- Nemaju svi Lucifera za punca, znaš?)

-Ahahahaha…. Ahahahaha…. Ahahahaha…. – nešto je zalepršalo oko nas, vrteći se oko stola kao zvrk.
- Ti znaš tko je to? – upitah Janju.
- Ne, a trebala bih?
- Ne znam.
- Koji dio?
- Nijedan.
- Brzo smo se dogovorili
- Što?
- Pa da…
- Ne znamo tko nas oblijeće, a niti to da bi to trebali znati?
- E, to… dobra ti je verbalizacija… To uvijek tako nakon što si prerežeš vrat?
- Pa i ne budući da nisam sedmoglavo čudovište i ovo mi je prvi put
- A! Skinuo si junfer…
Valjalo bi napomenuti kako je cijelo to vrijeme to (pa ma štogod to bilo) oblijetalo oko nas uz "Ahahahaha" u pravilnim intervalima. Postajalo je pomalo naporno.
Janja, ne budi Janja, odjednom ispruži nogu, meni prouzroči određene ugodne probleme na neugodnim mjestima, a zvrku poprilično neugodne probleme, a mjesto je ugodno samo nekim strukturama, tako da ne bih nastavio tu obrnutu asocijaciju jer bih mogao upropastiti reputaciju krčme u kojoj smo sjedili.
"Tras!"
Zvrk je prasnuo na pod, na nos… da, pitam se, na što – na pod ili na nos… recimo to ovako – nosem na pod što je, opet, rezultiralo mali crvenkastim potočićem koji je počeo krivudati žilama dasaka s poda i uvirati kap po kap negdje u prostor između dasaka, pridruživši se svom smeću i truleži što se odavno valjalo ispod… vjerujem kako se taj "potočić maleni" našao u poprilično dobrom društvu sebi sličnih.
A potom je zvrk i ustao:
- Dohvaga i behraha, mohao ham vhah smomisi – poče, nazalno, držeći se za nepresušni izvor svog bola, podižući tu svoju nezaboravnu dugu figuru s poda.
- Maurice! Kog vraga ti radiš ovdje?
- Gabriele, kog vraga ti ovu svoju ne držiš na lancu!?!
- Maurice! Kog vraga ti ovog svog ne držiš na lancu?!? – upita Janja pokazujući na sve izraženiju izbočinu u donjem dijelu Mauricesa, koja je počela opasno konkurirati šljivastoj crven potočarki koja se rađala na gornjem dijelu Mauricea
- Janja! Kog vraga ti nikad ne oblačiš gaće kad dižeš noge?!
- Maurice! Zašto dovraga nisi pao na jezik, a ne na nos? – dreknuh.
- Gabriele! Ušuti! – ovo je dreknulo oboje.
Nikada ne mogu shvatiti zašto međusobno razgovaraju tako kako se drugi ljudi svađaju, i kada to razgovaraju, a kada se svađaju.
No, s druge strane, uvijek mi je bilo jasno zašto Maurice na Janju reagira kao pastuh. Tako reagiramo svi, a ne ide drugačije… Čim muškarcu samo padne na pamet to tijelo… mmgnnhhhh… mama!... teško da bi potom pada išta drugo… dulje vrijeme… oštra mi bol zapara uho...
- Joj! Hej! Koji ti je??
- Opet pohotne misli?
- A što mogu, to je jače od mene – rekoh pokazujući na dvije uzvisine koje su mirno počivale na gruboj površini stola izazivajući suze na oči.
- Što možeš? A, koliko ja znam, ti možeš svašta…
- Janja! Ne pred osobljem…
- Sad sam osoblje?
- Ne Maurice, ti si stalno osoblje, samo te Gabriel drži u zabludi da ste prijatelji
- Janja! Podrivaš moj autoritet…
- Ne, samo spuštam tvoj libido… tko zna gdje bi već sada dahtali da nisi prerezao vrat!
- A da si je prerezao…
- Maurice!!! – to smo bili oboje…
- Dobro, dobro… ja sam samo osoblje
- Jesi, i zato me interesira, vrlo živo, što dovraga radiš ovdje
- Spašavam ti kožu… i tebi i ovoj tvojoj… uzbibanoj
- Kako to misliš "spašavam ti kožu"… objasni
- Nema vremena, slijedite me – reče Maurice i potrči k'o da ga svi vrazi gone.
Odjednom sam shvatio da je to točno… njega jesu gonili svi vrazi, i njega i mene i Janju.
Na stražnjim vratima puba pojavila se nimalo reprezentativna, iako impresivna zbirka crvenih očiju, šiljatih repova, rogova i papaka. Jedan od njih, dižući dreku, prstom je pokazivao prema nama vrišteći poput zaklane koze.
Zgrabio sam Janju i povukao je u trk.
Zadnje što sam vidio bila su vrata puba s vanjske strane i Lucifer kako nam domahuje iz nekakvog vozila dok pored njega Maurice otire oznojeno čelo i otpuhuje. Uskočili smo i vozilo je jurnulo i prije nego smo sjeli i zatvorili vrata.
- Što se desilo? – prodahtah što od trčanja što od pogleda na uzbibane grudi i fleševe prelijepih nogu iz prekratke suknje
Dok je vozilo izbjegavalo barikade i hrpe gorućeg smeća, i dok su vragovi sa zelenim oznakama zauzimali položaje pucajući prema vragovima sa crvenim oznakama, Lucifer je samo promrmljao:
- Otvorio se pakao...

petak, 13.07.2007.

Petak trinaesti

Artwork by BellaPanther
Danas je, kao što svi vidite, a nadam se da nitko nije osjetio na vlastitoj koži, 13. srpanj, i petak… znameniti (ozloglašeni) petak 13.
Raznolike su se stvari desile na današnji dan, barem tako tvrdi po meni najbolji, iako često apokrifni, netočan, pa čak i namješten izvor znanja online - Wikipedia, ali i Wikipedija.
Primjetno je kako su 1923. na današnji dan postavili znak Hollywoodland, a da je 1985. održan LiveAid. No, međutim, oni koji nisu imali sreće na 13. dan ovog mjeseca su, između ostalih: Jean-Paul Marat (†1793), Frida Kahlo (†1954) i Ivan Goran Kovačić (†1943). No, dodajmo jedno zapažanje – nisam bio u mogućnosti utvrditi da li je koje od tih godina 13.srpanj bio i petak.
Što nas, opet, dovodi i do osnovne teme ovog malog preseratorskog članka – fascinacije danom kakav je današnji – petak 13. (mbwahahaha…zloban grleni smijeh uz svu scenarističku popratbu efekata iz B-filmova holivudske produkcije ranih 50-ih godina prošlog stoljeća).
Dakle, petak 13… odakle, kako, zašto, kome, čemu (preporuča se štiocu da sam nastavi listu upitnih riječi, priloških oznaka mjesta, vremena, načina i ostalih krasnih vrsta riječi kojima zbunjujemo sami sebe i sve one koji imaju tu nesreću da pokušavaju naučiti hrvatski).
Okrenimo se, dakle, opet Wikipediji, njenom engleskom odjeljku, pa tako dolazimo do podatka kako je taj naš strah od tog, 13. dana u mjesecu koji pada na petak, okarakteriziran kao paraskavedekatriaphobia!!! Siroti oni kojima je to dijagnoza… ne znaju niti od čega boluju!!!
Općenito, govori se da se radi o praznovjerju i da nema zapravo povijesnog izvora otkuda taj strah, mada se broj 13 smatra nesretnim, a i petak kao takav isto, stoga spojite te dvije "činjenice", pa kako se ono veli "sila puta pajser" i dobivate kvadrirani efekt nesreće.
Temeljno pokriće za praznovjerje, odnosno, nesreću na petak 13. nosi 13. listopad 1307 godine kada je, kako tvrdi i Dan Brown u "Kodu" (nisam čitao, sram me bilo), kralj Filip IV (Francuska) pohapsio templare, dok je Grcima 13. travnja 1204. petak koji je zapeo u grlu jer su tada Carigrad opljačkali križari na svom četvrtom pohodu.
Uostalom, kao i prije, da vas ne davim "činjenicama", pogledajte, pa sami donosite svoje stavove.
Osobno (osobeno, nekima možda) nisam praznovjeran, no, međutim, ne bih rado na petak 13. prošao ispod ljestava u trenu kad mi crna mačka prelazi put, a meni je zečja capa ostala doma.
Da ste mi praznovjerni!

nedjelja, 08.07.2007.

Kratki zapis o ljubavi

- Čuj, zašto ti ne voliš poeziju?
- Kako to misliš ne volim?
- Pa tako… nisi napisao niti jednu pjesmu… koliko ono… 15 godina?
- Pisanje i voljenje… poezije… niti jedno nije conditio sine qua non… ako se to tako piše…
- Definitivno, ne bih znao kako se piše, uostalom, to si i ti izgovorio, ne zapisao…
- Nnnda, imaš pravo. Nego… ja… kako da se izrazim… ne da ne volim poeziju, ali da ju baš volim…
- Sasvim lijepo rečeno… još kada bih te razumio…
- Onda bi bio prvi kome bi to uspjelo…
- O siroče, pa ti si neshvaćen…
- Pa da… eto… još ću i zaplakati… gle… suza…
- Aha… i ja plačem…
- Da baš, štogod…
- Yeah, right… whatever… To si mislio?
- Tako nekako…
- Nije mi jasno, to ti se često dešava?
- To sa frazama? Pa da… stalno… skoro stalno… mislim… padne mi na pamet fraza na engleskom…
- I ti ju onda prevedeš na hrvatski… doslovno…
- Pa da…
- I to loše…
- Hm
- Ti ne da ne znaš engleski, ti ne znaš hrvatski, in the first place… vidi mene…
- Da, by the way…

petak, 06.07.2007.

Tekst s predumišljajem

Jednog je dana moja inspiracija bila na nuli sa negativnim predznakom, a osjećao sam potrebu nešto reći... čekaj, pa zar to nije slučaj svaki put i onda nas zagutiš svojim bljezgotinama... je, dragi moji poštovani štioci, ali ostadoh bez inspiracije, a sa potrebom da nešto kažem, te mi na um pade grozomorno lukava ideja i ja je zapisah.
Ideja je zapravo bila bezvezna, kao što ćete otkriti kasnije, a kad ju je trebalo objaviti shvatih kako je tih dana (ili nešto malo prije od tih dana, što za priču i nije bitna stvar) blog.hr bio malo prilegao.
S obzirom da je izgledalo da se neće pridići tako brzo, svoje sam isprazne ideje zapisao i deponirao u inozemstvu.
Tko je prije skoro 10 mjeseci mogao znati da će deponiranje štočega u inozemstvu tako ući u modu, zar ne?
E, a kako svaki pravi domoljub sebe i svoje blago vrati u zemlju kad tad, neki to doduše naprave tek kad ih se pokopa, ali to za priču i nije bitna stvar, ja svoje blago unosim u zemlju, uz upozorenje kako carinici imaju još uvijek nabrane nosove jer im u svom tom unošenju nešto smrdi.

Sada je pred vama "taj tekst" nastao još davnog 17. rujna 2006, prvobitno objavljen na mom alter blogu u inozemstvu, a prenosim ga samo zato da bih vam zagorčao život, pa da počnete jače sladiti svoju kavu...

Samo da znate…

E, tako to počinju vječni tračeri/tračerice, svaku ibogu svoju rečenicu:

- E, a da samo znate,…

- A jeste znali…

- Joj, samo da znate…

“E, samo da znate”,… početak je trača koji može značiti i još nešto, a to je pravdanje autora zapisa na blogu sa potencijalnim štiocima o tome kako je on, tj. autor

P ošten,

I skren,

O dan,

N epokolebljiv,

I stinoljubiv,

R adišan,

… mislim, šalim se malo, ali, skužio sam jednu sitnicu - možda će se vama koji me, o jada, pročitate (i pomislite - na čemu je ovaj, a ja na stolici) - to takvim i činiti, a možda i ne - daklem, sitnicom, je li… a sitnica jest… ova:

-U početku, dok počnete pisati blog, pišete ga radi sebe, da iz sebe izbacite svoje zamisli, zapise i ideje, no, međutim, kada se pomalo profilira publika koja vas čita, bez obzira imala li ta publika svoje blogove ili ne i bilo uopće te publike ili ne bilo, postaje odjednom važnije da li vam je netko od pripadnika publike iskomentirao štogod na vaše autorsko sranje ili ne i ako nije - zašto nije, te kad već nije, kad će to napokon učiniti i hoće li to uopće učiniti…

To mi je došlo iz dupeta u glavu kad sam počeo promatrati samog sebe kako prelijećem preko blogova onih ljudi koje redovito čitam, a nemaju novih zapisa ili na zadnjem zapisi nemaju niti jedan novi komentar… zapravo, počinjem se ponašati prema tuđim blogovima, ali čak i prema svom vlastitom, kao prema nekakvoj usenet grupi ili kakvom forumu sa malo prometa - gle, nema novih postova, ah, nema veze, idemo dalje… Čini mi se da to moje ponašanje ipak ima korijena u mom online startu, kolijevka kojeg je, naravno, sveti usenet, a trenutak je, čak i dokumentiran, 01. prosinac 1998.

No, kao što vidite, sada će ovo moje razglabanje (što me podsjeća na oglabanje, a to opet na to da nisam baš previše jeo u zadnjih sedam minuta otkako tipkam ovo što tipkam), otići u sasvim druge vode nego što je to bilo zamišljeno, a kako nemam pojma što je bilo zamišljeno, i da li je uopće i bilo zamišljeno, ostavljam vas sa ovim nešto duljim, ali dosljedno nedorečenim tekstom.

Osjećajte se kao u školi - što je pisac htio reći?

utorak, 03.07.2007.

When the music's over

Spadam u one, kako ste kroz moje nazovi-tekstove već mogli skužiti koji svoju disleksiju uslijed demencije skrivaju interpunkcijama.
Nadalje, spadam u one koji su, ukoliko na nekom od sredstava javnog priopćavanja, ili sredstava za prijenos zvuka i slike čuju, pročitaju, nazru, vide nešto o svom omiljenom izvođaču, spremni zaurlati "TIŠINA" mada riskiraju, a i to im se dogodi, da upravo u tom trenutku taj "njihov omiljeni" jednostavno nestane ili počnu reklame ili na radiju počne "Marketinga radija…. ", uglavnom, svojom drekom upropaste uživanje u nečem dobrom i sebi i svima oko sebe.
E, a "meni omiljeni" je, valjda ste već iz datuma objavljivanja pogodili, Jim Morrison, a ovaj tekst prestavlja:

In memoriam

Ili barem pokušaj pisanja in memoriam teksta kako bi se vidjelo da nisam baš izvan svih tokova.
Kako je posve sigurno da su mnogi na današnji svoj tekst posvetili upravo tom karizmatičnom Jamesu Douglasu Morrisonu, Kralju Guštera, biti će bolje da zvuk i slika progovore umjesto mene... (before I sink into the bad sleep, I want to hear the scream of the butterfly...)



When the music's over
When the music's over,
Turn out the lights,

For the music is your special friend
Dance on fire as it intends
Music is your only friend
Until the end

Cancel my subscription to the Resurrection
Send my credentials to the House of Detention
I got some friends inside
The face in the mirror won't stop
The girl in the window won't drop
A feast of friends, "Alive!" she cried
Waitin' for me, Outside!

Before I sink, Into the big sleep
I want to hear, I want to hear
The scream of the butterfly
Come back, baby, Back into my arm
We're gettin' tired of hangin' around
Waitin' around with our heads to the ground
I hear a very gentle sound, Very near yet very far
Very soft, yeah, very clear, Come today, come today

What have they done to the earth?
What have they done to our fair sister?
Ravaged and plundered and ripped her and bit her
Stuck her with knives in the side of the dawn
And tied her with fences and dragged her down
I hear a very gentle sound
With your ear down to the ground
We want the world and we want it...
Now!

Persian night, babe, See the light, babe
Save us!, Jesus!, Save us!
So when the music's over
Turn out the lights

Well the music is your special friend
Dance on fire as it intends
Music is your only friend
Until the end...

I zato, zbog današnjeg dana, proglasimo ovom tekstu...



The end
This is the end
Beautiful friend
This is the end
My only friend, the end

Of our elaborate plans, the end
Of everything that stands, the end
No safety or surprise, the end
Ill never look into your eyes...again

Can you picture what will be
So limitless and free
Desperately in need...of some...strangers hand
In a...desperate land

Lost in a roman...wilderness of pain
And all the children are insane
All the children are insane
Waiting for the summer rain, yeah

Theres danger on the edge of town
Ride the kings highway, baby
Weird scenes inside the gold mine
Ride the highway west, baby

Ride the snake, ride the snake
To the lake, the ancient lake, baby
The snake is long, seven miles
Ride the snake...hes old, and his skin is cold

The west is the best
The west is the best
Get here, and well do the rest

The blue bus is callin us
The blue bus is callin us
Driver, where you taken us

The killer awoke before dawn, he put his boots on
He took a face from the ancient gallery
And he walked on down the hall
He went into the room where his sister lived, and...then he
Paid a visit to his brother, and then he
He walked on down the hall, and
And he came to a door...and he looked inside
Father, yes son, I want to kill you
Mother...i want to...fuck you

Cmon baby, take a chance with us
Cmon baby, take a chance with us
Cmon baby, take a chance with us
And meet me at the back of the blue bus
Doin a blue rock
On a blue bus
Doin a blue rock
Cmon, yeah

Kill, kill, kill, kill, kill, kill

This is the end
Beautiful friend
This is the end
My only friend, the end

It hurts to set you free
But youll never follow me
The end of laughter and soft lies
The end of nights we tried to die

This is the end

P.S. Uz dužnu ispriku svima koji su pronašli nebulozu u tekstu bilo jedne bilo druge pjesme. Kao i puno toga što se iskopava (da ne velim googla) online, nisu prvi rezultati uvijek oni koji su najbolji. Hvala

Blog je zaštićen Copyrightom. Svako neovlašteno korištenje, kopiranje, reprodukcija i služenje sadržajima ovog bloga bez pismene dozvole autora smatra se kršenjem autorskih prava.
Ovaj je blog neprikladan za mlađe od 18 godina jer sadrži potencijalno štetne i uznemirujuće sadržaje neprimjerene maloljetnim osobama. Pristup maloljetnicima dopušten je samo uz dopuštenje i nazočnost roditelja.
Također se umoljavaju persone posebno osjetljive na blasfemiju, izrugivanje vjere, poigravanje vjerskim osjećajima, netrpeljive prema psovanju, uopće, sve persone koje umjesto sranje govore velika nužda, da se ne čude ako koji post bude neprimjeren i za njih. Na volju Vam je čitati, ali bili ste unaprijed upozoreni...

<	srpanj, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Svibanj 2024 (1)
Studeni 2022 (1)
Listopad 2022 (2)
Veljača 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Listopad 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Rujan 2011 (1)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (1)
Studeni 2009 (4)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (8)
Travanj 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (9)
Veljača 2007 (4)

E... daj... upucaj komentare

Copyright © 2006/2012. by MadDog Shüythee
Design © 2007. by Zlica and MadDog.