Jednog je dana moja inspiracija bila na nuli sa negativnim predznakom, a osjećao sam potrebu nešto reći... čekaj, pa zar to nije slučaj svaki put i onda nas zagutiš svojim bljezgotinama... je, dragi moji poštovani štioci, ali ostadoh bez inspiracije, a sa potrebom da nešto kažem, te mi na um pade grozomorno lukava ideja i ja je zapisah.
Ideja je zapravo bila bezvezna, kao što ćete otkriti kasnije, a kad ju je trebalo objaviti shvatih kako je tih dana (ili nešto malo prije od tih dana, što za priču i nije bitna stvar) blog.hr bio malo prilegao.
S obzirom da je izgledalo da se neće pridići tako brzo, svoje sam isprazne ideje zapisao i deponirao u inozemstvu.
Tko je prije skoro 10 mjeseci mogao znati da će deponiranje štočega u inozemstvu tako ući u modu, zar ne?
E, a kako svaki pravi domoljub sebe i svoje blago vrati u zemlju kad tad, neki to doduše naprave tek kad ih se pokopa, ali to za priču i nije bitna stvar, ja svoje blago unosim u zemlju, uz upozorenje kako carinici imaju još uvijek nabrane nosove jer im u svom tom unošenju nešto smrdi.
Sada je pred vama "taj tekst" nastao još davnog 17. rujna 2006, prvobitno objavljen na mom alter blogu u inozemstvu, a prenosim ga samo zato da bih vam zagorčao život, pa da počnete jače sladiti svoju kavu...
Samo da znate…
E, tako to počinju vječni tračeri/tračerice, svaku ibogu svoju rečenicu:
- E, a da samo znate,…
- A jeste znali…
- Joj, samo da znate…
“E, samo da znate”,… početak je trača koji može značiti i još nešto, a to je pravdanje autora zapisa na blogu sa potencijalnim štiocima o tome kako je on, tj. autor
P ošten,
I skren,
O dan,
N epokolebljiv,
I stinoljubiv,
R adišan,
… mislim, šalim se malo, ali, skužio sam jednu sitnicu - možda će se vama koji me, o jada, pročitate (i pomislite - na čemu je ovaj, a ja na stolici) - to takvim i činiti, a možda i ne - daklem, sitnicom, je li… a sitnica jest… ova:
-U početku, dok počnete pisati blog, pišete ga radi sebe, da iz sebe izbacite svoje zamisli, zapise i ideje, no, međutim, kada se pomalo profilira publika koja vas čita, bez obzira imala li ta publika svoje blogove ili ne i bilo uopće te publike ili ne bilo, postaje odjednom važnije da li vam je netko od pripadnika publike iskomentirao štogod na vaše autorsko sranje ili ne i ako nije - zašto nije, te kad već nije, kad će to napokon učiniti i hoće li to uopće učiniti…
To mi je došlo iz dupeta u glavu kad sam počeo promatrati samog sebe kako prelijećem preko blogova onih ljudi koje redovito čitam, a nemaju novih zapisa ili na zadnjem zapisi nemaju niti jedan novi komentar… zapravo, počinjem se ponašati prema tuđim blogovima, ali čak i prema svom vlastitom, kao prema nekakvoj usenet grupi ili kakvom forumu sa malo prometa - gle, nema novih postova, ah, nema veze, idemo dalje… Čini mi se da to moje ponašanje ipak ima korijena u mom online startu, kolijevka kojeg je, naravno, sveti usenet, a trenutak je, čak i dokumentiran, 01. prosinac 1998.
No, kao što vidite, sada će ovo moje razglabanje (što me podsjeća na oglabanje, a to opet na to da nisam baš previše jeo u zadnjih sedam minuta otkako tipkam ovo što tipkam), otići u sasvim druge vode nego što je to bilo zamišljeno, a kako nemam pojma što je bilo zamišljeno, i da li je uopće i bilo zamišljeno, ostavljam vas sa ovim nešto duljim, ali dosljedno nedorečenim tekstom.
Osjećajte se kao u školi - što je pisac htio reći?
Post je objavljen 06.07.2007. u 23:25 sati.