Kriminalno dosadan blog

ponedjeljak, 28.08.2006.

Ugovor jedan, poslić jedan...

Probudilo me duuugooooo, jaaakoooo duuugoooo i očajno jebeno glasno lupanje po vratima. Probudio sam se… vrat, hm… vrat? A, ukočen… Ok, checked. Leđa? Tu su, svinuta, ukočena. OK, checked. Glava?
-Aaaaaaajoooojjjjj!!!! – i glava je bila tu.

Samo, uopće nitko nije kucao, već mi je u glavi tako očajno nabijalo, nešto kao odjeci čizama po mramornom stepeništu. Ipak… osim toga… ipak je netko kucao…
-Daaaa? – upitah umornim glasom… kožna fotelja je poprilično udobna ako se u njoj sjedi, ali ako u njoj zaspite, pa još pokušate glavu gurnuti pod sjedalo, a noge istovremeno staviti za vrat, što je meni skoro i uspjelo, rezultat je očajna bol u glavi i ukočeno sve osim onoga što bi mi, da je u ovom trenutku ukočeno, zadalo mnoge dodatne probleme, a da je bilo ukočeno kada je trebalo, opet bih imao probleme, samo druge prirode. No, vrata su se polako otvorila.

Ne znam, inače ta jebena vrata nikada ne škripe, ovaj put niti škripa vratnica Drakulina dvorca im nije bila ravna.
-A, Maurice, to si ti… uđi.

Maurice je stajao pred vratima, podbuhao, držeći obaveznu krpu na glavi, vukući podočnjake za sobom. Stenjući, ubacio se u fotelju nasuprot meni…

-Mola gjava, moli be
-Što?
-Melim va de glavi bola
-Maurice… petljaš jezikom.
-Je, na… ne jetljam pezikom, otvam tok ud?
-Idi gurni glavu pod vodu…
-Demi…
-Maurice?!?
-Ša defe?
-Glavu pod vodu…
-Brodo.

Nakon povratka u kancelariju mokre glave, nešto je lakše sjeo
-Bolje sada?
-Mislim ja de
-Pa, baš i nije, ali ignorirati ću poteškoće u komunikaciji, a ako ne shvatim, sam si si kriv, pa znaš da ne podnosiš alkohol
-Nije točno! Alkohol ne podnosi mene! Zato mi i tadi polike rizdarije!
-Misliš, totalno ti ispremiješa početna slova?
-I to, ponekad… uglavnom, jetljam pezikom.
-No, dobro, kad se otrijezniš do kraja, valjda će proći. Nego, zbog čega si došao?
-Joj! Pred vratima je ona… no… kako se zove… A! uhhhh… Bogatićka.
-Pa ti nisi normalan, brže, uvedi ju!

Dok je Maurice više-manje bauljajući tri puta bezuspješno hvatao kvaku i udarao glavom po zidu, ja sam, što je moguće brže izveo nužne adaptacije na svom izgledu, tako da je Bogatićku, kada je konačno ušla praćena puzećim vražićkom koji se pušio zelenim dimom i smrdio na spaljeno trulo sijeno i kojeg sam nervoznim trzajem ruke otpremio na oporavak, odnosno da bar ne smeta dimljenjem, dočekao nervozni debeli, hajmo reći, gentleman, koji je, eto, uslijed posla i inih nevolja probdio noć, do dvije, tjedan dana čak, možda, što ja znam… uglavnom sa druge strane stola ju je gledao podbuli neobrijani podočnjacima izuzetno obdareni morž koji je promrmljao:
-Izvolite, sjednite… kakve vas vijesti nose k nama?
-Imam nešto za vas, gospodine de Mefisto
-???
-Eto, mali darak zahvale – i pruži mi ček na dva milijuna dolara i darovni ugovor.
-Glupo pitanje… ali… zašto?
-Vi… ne čitate novine?
-Dakako da čitam, samo – koje novine?
-Jutarnji Klošar!?!
-Nikad čuo
-Niti ja, naravno da govorim o Dnevnim Vijestima
-A, ne, te ne čitam.
-Ali to su jedine dnevne novine…
-Što vas briga, uostalom, kakve novine ja čitam! Što piše u tim Dnevnim Vijestima?
-Da su uhapšeni počinitelji groznog ubojstva Zlatka Bogatića…
-A to su?
-Ah, dovraga – baš si nešto mislim kako će uskoro ona tamo i otići, zar ne – zar je to bitno? Kao što smo razgovarali pred neki dan, ili ja ili sinovi i unuci, nekome zatvor ne gine.

Zamislite tele. Jeste? OK. Sada zamislite šarena vrata. OK, hvala. Sada zamislite to isto tele kako bulji u šarena vrata. E, puno hvala.

-Gospodine de Mefisto, što vam je?
-Pjenim li se?
-Paaa… da?
-Valjda se osjećam kao šampanjac
-Hihihihihihihi… nemojte me nasmijavati, molim vas… no, kako rekoh, svoj dio posla ste očito obavili, puno prije roka, pa je red da i ja obavim svoj dio posla, u još većem iznosu, pa je tu zajamčena svota novaca i darovni ugovor kojim postajete vlasnik ove i dvije susjedne zgrade.

Ako mi tada nisu ispale oči, a ispale su mi samo jednom, i to onda kada sam poljubio umirućeg kamiondžiju, niće mi više nikada ispasti. Predamnom je stajala žena kojoj sam oteo dušu, a da to, actually, nema apsolutno nikakve veze sa sadržajem Život ljubavnih ili kakvih god drugih romana iste ili slične tematike, i otvorena mi je srca darovala, osim ugovorenog novca, slijedećih sedam i pol milijuna dolara, što trenutne vrijednosti, što buduće vrijednosti.

-H…h… hvala vam gospođo Bogatić.
-Zovite me Renata.
-Hvala vam Renata, hvala, od srca… ganut sam. Shrvan veseljem… ophrvan, survan… - ma, kako da toj prokletoj darežljivoj kučki objasnim da je vrijeme da napusti kancelariju? Ne mogu se niti maknuti, toliko sam još pijan, nije mi baš gušt da me vidi popišanog, i što ću sad? A, Maurice… a da li se on, je li, oporavio? Valja probati:

-Maurice!
-Izvolite gospodine Gabriele?
-Maurice, nemam snage opisati veliko djelo koje je ova mlada žena učinila za ono što smo mi učinili za nju – nadam se da je shvatio da ovo žmirkanje zamjenjuje namigivanje…
-Oprostite gospodine, je li vam svjetlo prejako? Sad ću ja…

Kada vozite autoputem, veselo pretičući sve te male i spore automobile pored vas, i odjednom, pokušavši prebaciti u petu, prebacite u treću… e, tako sam se ja odjednom počeo osjećati – kao auto kojem su raznijeli getribu svud po autoputu.
-Nije potrebno Maurice… molim te, samo, "i z v e d i" gospođu Bogatić
-Renatuuu – zacrvkutala je pečenka-to-be Bogatićka
-Da "i z v e d e m" gospođu?
-Da, tako je "i z v e d i" je.
-Odmah gospodine, hvala gospodine, ugodan vam dan gospodine, gospođo, molim vas…

Ženetina se okrenula, moram priznati dobro izgleda i bez te svoje tjelesnosti, i krenula prema izlazu iz kancelarije.

Maurice je zatvorio vrata, a mogu se zakleti da sam mu, bar ne tren, iako ih nikada nije predamnom pokazivao, ugledao rogove i zluradi smješak. No, biznis je biznis, zar ne?

Uz poprilično jak smrad spaljene plastike, uz tračak sumpora i jedan očajnički vrisak, na što ćemo reći da uostalom, tko što ima pravo i pitati, ja sam vlasnik zgrade, a i susjednih, zar ne… dakle, uz svu tu scenografiju, posve bespotrebnu, ako mene pitate, podrumsko je skladište postalo bogatije za još jedno isušeno tijelo spremno za potpalu, dok je moj Šef postao ponosni vlasnik još jednog stanovnika svog malog pansiona.

Zašto?
Ako vam nije jasno zašto, imam ovdje jedan mali Ugovor, samo vaš paraf, taaako... hvala najljepša, kad dođe vrijeme da i vama uzmem dušu postat' će vam odjednom – jasno. Do tada, ostajte mi bezdušni,
Vaš Gabriel de Mefisto

Prekidamo program radi važne obavijesti 2!

-Ahhh... ovi nemaštoviti naslovi me izluđju. Maurice. što ti misliš o tome?
-Paaa... osim što nas je poprilično neuljudno stavio da cugamo još od zadnji put, štuc,...
-Pazi Maurice, pijane vragove je vrlo teško hvatati...
-Znam, štuc - i zatetura, a ni Gabriel nije bio u puno boljem stanju, samo je njegovo teturanje ponajviše sličilo na teturanje Kolumbovog jajeta
-Joooj, da me netko barem malo tucne odozgora da prestanem teturati!
-Štucne?
-Ne, štucne, tucne... ti pijana vražja budalo!
-Pa zar ste promijenili seksualne preferencije? I to za samo nekoliko dana? Vidio sam, naime, štuc, kako ste pogledom obljubili onu, Bogatićku, neki dan, niste mi bili baš, kako da kažem, gay.
-Maurice, osim što si zaista došao iz pakla, ništa drugo me ne bi spriječilo da ti održim predavanje o seksualnosti, poremećajima seksualnosti i slično, no, budući da si tako i tako bespolan, samo usamljeni nalijani vražićak, reći ću ti da tucnuti nema baš puno veze sa tucati... kužiš?
-Kužim... štuc... hik... bljuj...

Buljeći u jezero bljuvotine koje je prodiralo kroz vrata ureda, otrijeznih se, u trenutku...

-Maurice, idi lezi, odmori, odspavaj malo...
-Svakako... kako, posve, nekako, ponekad, ipak, pijan sam gospodo, kad sam bioooooo... mene nitko ne voli... o, gle... mili bože kud sam zaš'o... tata? Koje je ovo voće? I onda tata veli... bljuuuaghhh...
-Maurice!
-Da, tata... - i odglavinja u svoju sobicu...

Siroti vražićak, da, posve mi je jasno, bace te na ovaj svijet, nemaš nigdje nikog, samo jednu malu sobicu, priznam nisam baš zavirivao unutra previše, u njoj sav svoj svijet i debelog, očajno debelog šefa, koji se boji svog Šefa... i onda te još taj isti šef napije... a šef bi htio da ga tucnu...
-Mmbwuahaha... tucnu! ... buahahah... štuc... hik... bljujjjjjgh... slurp! Moram i ja leći... Laku noć tata!

Ma... jesam li ja to upravo sada čuo "Laku noć sine"? Nadam se da nisam.

Prekidamo program radi važne obavijesti!

-A... lijepo sam ga pitao hoće li mi otvoriti vrata?

subota, 12.08.2006.

Gle, tko bi rekao... 6. dio - je li to moguće?

-Mauriceeeeee! Gdje si dovraga ljenivče jedan?
-Mmmm? - pojavi se Maurice na vratima, izbuljenih očiju i napućenih usana, držeći se objema rukama za nevidljivu granu...
-Pusti gluposti.
-Aaaaaa... tup... joj, boli! - prokomentira sjedeći na podu i trljajući guzicu - Znao sam ja da se nisam trebao penjati na to drvo, mogao sam isto tako lijepo visjeti u fotelji...
-Maurice...
-Kava, čaj, ja?
-Opet prevodiš filmske citate? Očito nemaš pametnijeg posla... odi prošeći dosjee do kioska i natrag!
-Razumijem! - kucne petama, podigne ruku na nešto sumnjivo i odšeće iz kancelarije. Iz njegove se kancelarije začuje klizanje ladice ormara sa registratorima, prebiranje i:
-Ajde, idemo... dobri dobri dosjei... Fifi... pazi vrata, polako dosjeto jedno šugavo! - i izađe iz ureda.
Mogao bih se kladiti da su dosjei koje je nosio pod rukom imali prikvačene malene ogrlice i vodilice.
Ah, Maurice, moj Maurice Čavlek, najgenijalniji tajnik kojeg poslovni čovjek, barem u mojoj branši, može dobiti, i to bez profesionalne orijentacije, bez zamornih intervjua i zbunjenih raščupanih devetnaestogodišnjakinja savršene šminke koje na telefon znaju razgovarati samo o prošloj noći i koliko su votke popile, i moraju li brinuti, a ne, ne moraju, pa stavile su zrno kave u votku, to je dobra kontracepcija... a istovremeno o e-mailu znaju da se stavlja u kadu... i tome slično... ovako, jednostavno se pojavio pred vratima, i zakleo bih se da kada je već izgovarao ono svoje legendarno "kuc-kuc", a nadam se da nije očekivao da velim "neka sine ja ću", da je iza njega još uvijek pomalo lelujao maleni blijedi zelenkasto-sivi oblačak lifta koji ga je isporučio direktno na odredište.
Da, trebam priznati, da sam dao oglas, nikada ne bih dobio vražićka za tajnika. Sa druge strane, trebam priznati i to da bi mi bilo draže da je taj vražićak zapravo kakva dugonoga đavolica, no, ne možeš uvijek dobiti ono što želiš, ali povremeno možeš dobiti ono što trebaš, pa sam, eto zadovoljan... mislim... moram biti zadovoljan, jer ako Šef skuži da nisam... ups... prva vražja... eto njega...
Zapanjeno sam sjedio dok se iz ničega počeo formirati oblačić koji bi, da nije u razmjeru 1:20000, predstavljao sasvim solidni izvor popriličnog pljuska i to grmljavinskog, no u tom trenutku se otvoriše vrata ureda i na njima je stajala mlada dama u pratnji mog dragog Mauricea, i naravno, njegovih vjernih dosjea.
Zakleo bih se da tu i tamo čujem lavež iz ormarića, noću.
Oblačak se odjednom razvedrio... no, nije zasjalo sunce, ali je ostala mala mlakica...
-Maurice? To se neki od tvojih dosjea popiškio? Zar ti nisam već rekao da ih treba voditi na dilje šetnje?
-Ali, gospodine Gabriele, odveo sam ja njih, dopalo im se, popodne ih vodim u zoološki vrt...
-Znaš li Maurice zašto je Kain ubio Abela?
-Znam.
-Ne kvari mi viceve, znaš da ih volim pričati...
-Ali, ne, ja stvarno znam zašto ga je ubio.
-Zašto?
-Jer je pričao stare viceve.
-... - i što reći, zar nije predivan... ja ga neizmjerno volim... najradije na roštilju, sa jabukom, k'o praščića... - Neuljudni smo prema mladoj dami... izvolite?
Mlada je dama elegantno krenula broditi Mauriceovom kancelarijom, tih pet metara preplovila je uz lagano njihanje kukovima i bibanje poprsja do te mjere izvježbano i alegorijski perfektno da sam osjetio nešto što nisam osjetio već dugo, pa čak ni u bivšoj fasadi. Stala je na mojim vratima, kimnula glavom i progovorila glasom senzualnim do srži, do same trtice, glasom kojeg je vrijedilo prodavati u malim dozama, da ne bi kojeg starijeg pohotnika klepio infarkt ili da mu oči ne ispadnu, takav je to bio glas...
-Dobar vam dan, poštovani gospodine Mefisto, trebala bih vašu svesrdnu pomoć
Kristebožeisusekristemarijoisvisveciiostalabagrosvršitićupizdamumaterina!
-Samo naprijed - prodahtah, a mislim i da su mi se u kutevima usana pojavile grudice pjene, sline, čega li - izložite što vam je na duši - tijelo ko tijelo, ali glas... siguran sam da su i Maurice i dama, a i svi službenici u susjednim uredima ove poslovne zgrade prilično zbunjeno počeli pogledavati gdje je taj vuk koji je upravo zaurlao.
Ljepotica je odbrodila još ta tri metra do kožne fotelje pred mojim stolom i elegantno se oslobodivši kaputa usjela u naslonjač prebacivši nogu preko noge... Sharon Stone idi u kurac, nisi joj niti do koljena!
-Gospodine Mefisto, ja sam supruga Zlatka Bogatića, čovjeka idealnih mjera
-Da, 2.000.000,00, 82 i 41, znam
-Da, osim 41... tu mjeru još nema, ta je brojka već dugo oko -15
-Molim? Želite reći da Zlatko Bogatić više nije među nama?
-Upravo tako... - joj! to prebacivanje noge preko noge, to šuškanje čarapa, to... a, ne, to što sam sada vidio, nisam vidio... to je previše, kako rekoh - ja slinim, a Sharon Stone nek' ide u tri pizde lepe matere na proščenje - ...a ja trebam vas, pothitno...
-Ne razumijem - rekoh, brišući sitne, a i krupne, kapi znoja sa čela i istovremeno posegnuh u kutiju sa cigarama... - Pušite?
-Ovaj, pušim... ali, zar se to smije ovdje?
-Draga gospođo Bogatić... zar mislite, da pored svega čime se bavimo, a očito je da vi to dobro znate, tu ne bi smjeli pušiti? Nasmijavate me... Cigaru ili cigaretu?
-Cigaretu molim.
Nekoliko minuta tišine, a i mog perverznog hedonizma i prisjećanja na sadržaj njenog dekoltea dok se naginjala preko stola da joj zapalim cigaretu, nekoliko gustih otpuhnutih dimova koji su se komešali kancelarijom dok se nisu rasplinuli u puhanju ventilacije, a zatim nastavak The Glasa...
-Trenutni problem je taj što tog starog majmuna drže zamrznutog, e da ne bi propalo carstvo za koje se bore njegova dva sina, stare prdonje samo dvadeset godina mlađe i njegov jedini unuk, slatki momčić u ranim četrdesetim, neženja i peder, ali sladak. I ja... naravno, kao njegova supruga.
-I trebate mene da vam osiguram... koliko ono...
-Pet i pol milijuna
-Čega?
-Komada
-Čega?
-Čepova za boce... naravno, zar ne? Gluposti... pa cijelo vrijeme razgovaramo o kešu, čistom kešu, da nekretnine i ne spominjem... ako uspijem dokazati da je umro, i ako dokažem da je umro nasilnom smrću onda je sve to moje, a ako, zauzvrat u međuvremenu njegovi sinovi dokažu da sam ga ja ubila, onda je sve njihovo... u svakom slučaju, netko dobija lovu, a netko zatvor. Nadam se da sam ja u prednosti?
-Pa, ako nastavite namigivati na ovakav način kao sad, mislim da ću se pridružiti skupini onih koji leže po bolnicama na oporavku nakon vašeg namigivanja
-Poprilično ste direktni, gospodine - frkne The Glas mačkasto-uvrijeđeno
-Gospođo Bogatić, ja nisam nikakav Mike Hammer ili Sherlock Holmes... ja sam trgovac i mešetar... mogu vam pomoći, ali što ćete vi meni dati zauzvrat?
-Četrdeset posto.
Nakon što me prošao napad divljeg kašlja koji me odjednom obuzeo, očiju suznih od nedostatka zraka, crven u licu, i pomalo razbarušen jer sam u trenutku kad je to izgovarala pokušao proći rukom kroz kosu praveći se važan, a skoro sam iščupao vlastiti skalp:
-Gospođo Bogatić, za tu lovu mogu dokazati da je crno bijelo!
-Pa onda, hoćete li?
-Iako je protiv moje poslovne etike, svakako... uz jednu dodatnu uslugu
-Da? Koju? - nasmiješi se Bogatićka, ponovno The Glas, a i ono zbog čega sam Stoneicu poslao u kurac dva puta
-Trebam vašu dušu i to odmah... inače od posla ništa.
-Ne razumijem.
-Gledajte, pošto već otvoreno razgovaramo... ja trgujem dušama, prodajući ih za vlastiti život određenim strukturama, odnosno, ja sam posrednik u sklapanju poslovnih ugovora između određenih struktura i vas, klijenata i to radim za određenu proviziju koja je uglavnom vremenske prirode ili ponekad opskurno-seksualne, ovisi, no, da bih uopće mogao pristupiti rješavanju problema, trebam pomoć tih određenih struktura, a za to trebam i dušu, kao predujam za honorar, shvaćate?
-Čekajte - The Glas je postao manje siguran, The Tijelo se svelo na normalne razmjere, skrušeno sjedeći na rubu fotelje, sa cigaretom između prstiju... mora da ju je žar već opasno pekao po prstima, ali ništa nije osjećala, a lagano podrhtavanje poduljeg pepela odavalo je da i nije baš više toliko samopouzdana
-Gospođo Bogatić, želite li vode? Ili nešto oštrije? - uskoči Maurice,
-Može ovo "ili"? - reče vidljivo blijeda
Pričekao sam dok nije dobila piće koje je pohlepno iskapila... nije čak niti jedna suza iskočila, samo je jedna žila na vratu zatreperila uz lagani drhtaj glave... ta žena ima kondicije...
-Dakle... želite reći, poštovani gospodine Mefisto, da bez da vama predam svoju dušu, nema nište od posla?
-Upravo tako.
-A ako sada iziđem?
-Nikome ništa.
-A ako sve ispričam medijima?
-Pa, kakav tabloid će možda i nasjesti, mada mislim da više nema niti jednog glavnog urednika koji nije već dušu vragu prodao, samo da ima dobre priče.
Ušutjela je na trenutak, vidno potresena... a zatim je postala očita promjena... ono što je došla učiniti bilo je jače... The Glas je postao sigurniji, The Tijelo se ponovno otijelilo, ne znam kako bih inače nazvao tu pojavu.
-U redu, pristajem. Koji su uvjeti?
-Dakle, ovako, dat ćete mi četrdeset posto budućeg imetka i dušu. Prihvatiljvo?
-Ako je mužno potrebno?
-Naravno, isporuka duše je poslije smrti, za početak ostavljate samo predujam
-Predujam?
-Da, neku osobinu do koje vam je posebice stalo, naravno, neću vam oduzeti neku beznačajnu, shvaćate?
-Shvaćam.
-Dakle, hoćete li nešto dati svojom voljom ili da je procijenim?
-Procijenite.
-U redu, onda k vragu, i to doslovce, ide vaša, nazovimo je tako... tjelesnost, vaše oružje u rješavanju svakog problema.
-Mora li baš to? - shvatila je na što ciljam, a meni se čini da je mnogo muškaraca do tog trenutka imalo samo probleme zbog tjelesnosti gospođe Bogatić.
-Ili to ili ništa od posla.
-U redu, pristajem. Dakle četrdeset posto dobivenog imetka i duša, tjelesnost kao predujam. Rok?
-Dva mjeseca, rekao bih, to će biti dovoljno.
-Dakle gubim tjelesnost na dva mjeseca?
-A ne, to gubite trajno, odmah sad... - primjetno ispuhivanje Tijela, stišavanje Glasa...
-Kako?
-Imam svoje metode... Maurice, spakirajte to i pošaljite po kuriru... samo,...
-Znam, zatvori vrata prije nego kurir dođe...
-A sada, još samo mali potpis na ovaj formular...
-Ali, formular je prazan...
-Trebali ste malo razmisliti prije nego ste u posao sa vragom krenut' htjeli.

U pozadini, iza zatvorenih vrata, u Mauriceovoj kancelariji nešto je zaškripalo, pa su zazveketali lanci, zasmrdjelo je po sumporu i zatim se razlegao kreštavi vrisak... kurir je preuzeo pošiljku, očito je.
Hodnici će opet smrdjeti po pokvarenim jajima nekoliko dana, opet moram na sav glas okriviti ludog kemičara iz podruma.

Jadna Bogatićka. Moram priznati, i bez tjelesnosti još je uvijek ostala privlačna, ali će morati od sada pa nadalje razvijati svoje druge karakteristike.

Nakon što se odvukla odnijevši mi naliv-pero, Pelikan naliv-pero moliti ću lijepo, udobno sam se smjestio u rukama držeći potpisani obrazac Ugovora koji se polako ispunjavao krupnim, ali i onim sitnim slovima.

-Maurice?!?
-Izvolite gospodine Gabriel?
-Mislim da smo zaslužili piće, zar ne? Donesite bocu i privucite stolac.

četvrtak, 03.08.2006.

5 dio? Možda i jest...

No, uglavnom, ukratko, ponovno sam sjedio udobno zavaljen u svoju kožnu fotelju iz svog vlastitog stola od mahagonija (drvo koje nastaje kad netko maše u agoniji... nisam do sada čuo veću glupost, ali, Krpićka je Krpićka i nakon pateće se teladi napredovala je... kad velim Krpićka, imam vrlo neugodan osjećaj asocrknijacije u ustima), u svom vlastitom uredu na najvišem katu svoje vlastite poslovne zgrade, sasvim vlastito udubljem u svoje vlastite misli i u vlastito pućkanje vlastite cugare.
Peripetije sa "la povratkom a'la Grande" nekako su završile, a kada budem pisao memoare, ta će epizoda biti samo u fusnoti. Uglavnom, jedva sam shvatio da sam žensko, a već su nekakve ruke bile svud po meni, nekakva slinavo-šmrkljivo-suzna faca mi je puhala svoj "ugodni" zadah prekjučer neuspješno opranih zuba sa četkicom bez dlaka (tzv. ćelava četkica za bezube, model "Peri-peri GTX Trubo") mekećući "Dušo, dušo, dušo" do te mjere intenzivno da mi se činilo da sam na uprizorenju susreta mojeg Šefa sa novim stanovnikom njegovog zoološkog vrtića. Pokušao sam (no, pokušala sam, for the sake (ali i for the whiskey) of the limencation (conservation, samo drugaqčije rečeno))(ne znam, imate li i vi u svojim razmišljanjima toliko zagrada?) pobjeći od te kre-kreature ali, da li stoga što sam bio vezan ili stoga što sam bio nepokretan - nije mi baš uspjelo.
Upeo sam se i jedva jedvice pokrenuo lijevu nogu koja je toj ženi bila odrezana poprilično davno, stao na desnu koja je bila oduzeta i potrčao iz sve snage prema vratima, rukama koje su atrofirale hvatajući vrata koja oči nisu vidjele... da ne duljim Šef me očito spustio u tijelo sa rasprodaje.
No, bilo kako bilo - trčao sam, ne pitajte na čemu ali sam brzo otkrio kao je trčanje sa tresuckanjem oko prsiju za razliku od mješuljanja u preponama poprilični disbalans i uneravnoteženje pa sam tako brzo, umjesto u lijevo, skrenuo u otvor za smeće, sletio u kontejner koji je, o slučaja, upravo kretao (tako da mi je ona oduzeta noga ostala na podu) i tako se probudio po drugi put u dva dana u uredu svog Šefa.
-Uh, dobar dan.
-Dobar dan Gabriele.
-Šefe, ako mogu...
-Ne možeš...

I začudo, svaki razgovor nam je tako započinjao, a i završavao sve dok me, na kratko, nije pozvao u kancelariju i pokazao mi novi model tijela, Tijelo HQ 1600 De Luxe sa četiri brzine i retrovizorom.
To je bilo moje Tijelo Iz Snova.
-Izvoli Gabriele, i pazi da ovaj model ne zabrljaš. Imaš garanciju dvije godine, i besplatan servis na prvih 10000 kilometara.
-Hvala Šefe - pokušah ući u svoje tijelo.
-Stani!
-Da Šefe...
-A, ne, ne, Gabriele, to nisam ja.
-Tko onda?
-To sam bilo ja.
-A?
-Ja sam to bilo.
-Topro, ti ako ne snalo koforiti u prafa lica jetnina i mnosina, ja tepi pila oprostiti, ti skusila?
-Gabriele... ako bi mi, molim te, mogao na kratko objasniti, kako bih ja, tvoje tijelo, koje sam srednji rod, moglo tebi drukčije objasniti, koji si muški rod, iako diskutabilnog porijekla, tko sam ja?
-Sudeći po ovom zdrkanom govoru, ti si tijelo, srednjeg roda, vlastite svijesti.
-Točno.
-No, međutim, ja te molim da napraviš jedan šatdaun da se naloudam...
-Opet govoriš kao Nijemac bez učitelja?
-Ne, mislio sam...
-Svejedno, recimo da sam, bar trenutno, dok me još nitko ne koristi, dovoljno samosvjesno tijelo da znam kada je potrebno isključiti se i pustiti te da uđeš i što je moguće više udobno se smjestiš. Izvoli.

Uz jedan "Vuuuuuuuuuš" tijelo je omlohavilo.
Ugurao sam se unutra, uz napomenu da sam to učinio tek iz druge, jer je ulaženje u tijelo kao ulaženje u nove rukavice - iako su kožne i upravo vaš broj, nikada ih nećete prvi puta navući kako spada, ali vremenom se rastegnu i slože po ruci, tako da sam u svom novom tijelu već treći dan uspio savladati sve osnovne pokrete i trzaje, jedino me još malo zanosi ulijevo kad pokušam istovremeno kihnuti i ne trepnuti dok pišam, ali, s obzirom da to i nije tako česta skupina pokreta koji se rade simultano, mogu reći da sam, trenutno, zadovoljan kvalitetom, ali i kvantitetom tjelesine. Nikad do sada nisam imao 150 kila i mogu reći da mi se, barem trenutno, sviđa. Da sam stopedeset godina ranije u tom tijelu bio bih, vjerojartno, izgledom barem, industrijalac.

Eto, to bi bilo to, zato sam sad u svom vlastitom tijelu, u svojoj vlastitoj firmi, u vlastitom uredu...
-Kuc, kuc...

Iskreno, ne volim kada mi posjetitelji izgovaraju kucanje stojeći na ionako otvorenim vratima, ali što mogu:
-Dobar dan, izvolite.
-Dobar dan, moje je ime Maurice, Maurice Čavlek

Sva sreća da sam u tom trenutku šalicu s kavom tek prinosio ustima tako da sam samo malo pjene otpuhnuo u visine svilenim tapetama obloženog ureda (volim luksuz... i da... gle, opet zagrade).

-Pfffhhhhh... kako?
-Maurice Čavlek

Trebalo mi je neko vrijeme da suspregnem divljačko hrzanje koje se polako podizalo i zatim ga, sav crven u licu, posjedoh:
-Molim... gospodine Maurice... kako vam mogu pomoći?
-Paaa... mislim da ja mogu pomoći vama.
-Nije da mi je nejasan koncept primanja pomoći od drugih ljudi, ali, morate shvatiti, obično sam ja taj koji pruža pomoć, naravno, uz skromnu, nadasve gotovo simboličnu naknadu
-U vidu duše?
-Pa da... točno... OTKUD VAM TO!?!
-Gospodine Gabriele, ja vas molim, primirite se, ta vi niste sabrani.
-Tko vas šalje?
-Šef
-Šef?
-Da, Šef... što, nešto vam nije jasno?
-Pa, i nije... ima li nade da mi nešto objasnite?
-Ja sam, kako da kažem, vaš osobni tajnik i tjelohranitelj.
-Sasvim slično mom Šefu. Gabriel de Mefisto i njegov tajnik Maurice Čavlek.

S obzirom da znam da je smotani autor ovog napisa upravo tu odlučio prekinuti moju priču, radi nečega što naziva dramatski efekt, iako ja ne vidim tu ništa drugo osim zbrzanog kraja jer mu je već kasno i želi otići spavati, neću mu kvariti veselje, nek bude tako, završiti ću priču za ovaj put, uz nadu da će taj tzv. autor brže skupiti inspiraciju da vam ne moram sve pripovijedati ovako odjednom u kratkim crtama, već da razvežem natenane, kako samo de Mefisto, a pogotovo onaj sa tajnikom Mauriceom, to zna.

Blog je zaštićen Copyrightom. Svako neovlašteno korištenje, kopiranje, reprodukcija i služenje sadržajima ovog bloga bez pismene dozvole autora smatra se kršenjem autorskih prava.
Ovaj je blog neprikladan za mlađe od 18 godina jer sadrži potencijalno štetne i uznemirujuće sadržaje neprimjerene maloljetnim osobama. Pristup maloljetnicima dopušten je samo uz dopuštenje i nazočnost roditelja.
Također se umoljavaju persone posebno osjetljive na blasfemiju, izrugivanje vjere, poigravanje vjerskim osjećajima, netrpeljive prema psovanju, uopće, sve persone koje umjesto sranje govore velika nužda, da se ne čude ako koji post bude neprimjeren i za njih. Na volju Vam je čitati, ali bili ste unaprijed upozoreni...

<	kolovoz, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Svibanj 2024 (1)
Studeni 2022 (1)
Listopad 2022 (2)
Veljača 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Listopad 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Rujan 2011 (1)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (1)
Studeni 2009 (4)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (8)
Travanj 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (9)
Veljača 2007 (4)

E... daj... upucaj komentare

Copyright © 2006/2012. by MadDog Shüythee
Design © 2007. by Zlica and MadDog.