No, uglavnom, ukratko, ponovno sam sjedio udobno zavaljen u svoju kožnu fotelju iz svog vlastitog stola od mahagonija (drvo koje nastaje kad netko maše u agoniji... nisam do sada čuo veću glupost, ali, Krpićka je Krpićka i nakon pateće se teladi napredovala je... kad velim Krpićka, imam vrlo neugodan osjećaj asocrknijacije u ustima), u svom vlastitom uredu na najvišem katu svoje vlastite poslovne zgrade, sasvim vlastito udubljem u svoje vlastite misli i u vlastito pućkanje vlastite cugare.
Peripetije sa "la povratkom a'la Grande" nekako su završile, a kada budem pisao memoare, ta će epizoda biti samo u fusnoti. Uglavnom, jedva sam shvatio da sam žensko, a već su nekakve ruke bile svud po meni, nekakva slinavo-šmrkljivo-suzna faca mi je puhala svoj "ugodni" zadah prekjučer neuspješno opranih zuba sa četkicom bez dlaka (tzv. ćelava četkica za bezube, model "Peri-peri GTX Trubo") mekećući "Dušo, dušo, dušo" do te mjere intenzivno da mi se činilo da sam na uprizorenju susreta mojeg Šefa sa novim stanovnikom njegovog zoološkog vrtića. Pokušao sam (no, pokušala sam, for the sake (ali i for the whiskey) of the limencation (conservation, samo drugaqčije rečeno))(ne znam, imate li i vi u svojim razmišljanjima toliko zagrada?) pobjeći od te kre-kreature ali, da li stoga što sam bio vezan ili stoga što sam bio nepokretan - nije mi baš uspjelo.
Upeo sam se i jedva jedvice pokrenuo lijevu nogu koja je toj ženi bila odrezana poprilično davno, stao na desnu koja je bila oduzeta i potrčao iz sve snage prema vratima, rukama koje su atrofirale hvatajući vrata koja oči nisu vidjele... da ne duljim Šef me očito spustio u tijelo sa rasprodaje.
No, bilo kako bilo - trčao sam, ne pitajte na čemu ali sam brzo otkrio kao je trčanje sa tresuckanjem oko prsiju za razliku od mješuljanja u preponama poprilični disbalans i uneravnoteženje pa sam tako brzo, umjesto u lijevo, skrenuo u otvor za smeće, sletio u kontejner koji je, o slučaja, upravo kretao (tako da mi je ona oduzeta noga ostala na podu) i tako se probudio po drugi put u dva dana u uredu svog Šefa.
-Uh, dobar dan.
-Dobar dan Gabriele.
-Šefe, ako mogu...
-Ne možeš...
I začudo, svaki razgovor nam je tako započinjao, a i završavao sve dok me, na kratko, nije pozvao u kancelariju i pokazao mi novi model tijela, Tijelo HQ 1600 De Luxe sa četiri brzine i retrovizorom.
To je bilo moje Tijelo Iz Snova.
-Izvoli Gabriele, i pazi da ovaj model ne zabrljaš. Imaš garanciju dvije godine, i besplatan servis na prvih 10000 kilometara.
-Hvala Šefe - pokušah ući u svoje tijelo.
-Stani!
-Da Šefe...
-A, ne, ne, Gabriele, to nisam ja.
-Tko onda?
-To sam bilo ja.
-A?
-Ja sam to bilo.
-Topro, ti ako ne snalo koforiti u prafa lica jetnina i mnosina, ja tepi pila oprostiti, ti skusila?
-Gabriele... ako bi mi, molim te, mogao na kratko objasniti, kako bih ja, tvoje tijelo, koje sam srednji rod, moglo tebi drukčije objasniti, koji si muški rod, iako diskutabilnog porijekla, tko sam ja?
-Sudeći po ovom zdrkanom govoru, ti si tijelo, srednjeg roda, vlastite svijesti.
-Točno.
-No, međutim, ja te molim da napraviš jedan šatdaun da se naloudam...
-Opet govoriš kao Nijemac bez učitelja?
-Ne, mislio sam...
-Svejedno, recimo da sam, bar trenutno, dok me još nitko ne koristi, dovoljno samosvjesno tijelo da znam kada je potrebno isključiti se i pustiti te da uđeš i što je moguće više udobno se smjestiš. Izvoli.
Uz jedan "Vuuuuuuuuuš" tijelo je omlohavilo.
Ugurao sam se unutra, uz napomenu da sam to učinio tek iz druge, jer je ulaženje u tijelo kao ulaženje u nove rukavice - iako su kožne i upravo vaš broj, nikada ih nećete prvi puta navući kako spada, ali vremenom se rastegnu i slože po ruci, tako da sam u svom novom tijelu već treći dan uspio savladati sve osnovne pokrete i trzaje, jedino me još malo zanosi ulijevo kad pokušam istovremeno kihnuti i ne trepnuti dok pišam, ali, s obzirom da to i nije tako česta skupina pokreta koji se rade simultano, mogu reći da sam, trenutno, zadovoljan kvalitetom, ali i kvantitetom tjelesine. Nikad do sada nisam imao 150 kila i mogu reći da mi se, barem trenutno, sviđa. Da sam stopedeset godina ranije u tom tijelu bio bih, vjerojartno, izgledom barem, industrijalac.
Eto, to bi bilo to, zato sam sad u svom vlastitom tijelu, u svojoj vlastitoj firmi, u vlastitom uredu...
-Kuc, kuc...
Iskreno, ne volim kada mi posjetitelji izgovaraju kucanje stojeći na ionako otvorenim vratima, ali što mogu:
-Dobar dan, izvolite.
-Dobar dan, moje je ime Maurice, Maurice Čavlek
Sva sreća da sam u tom trenutku šalicu s kavom tek prinosio ustima tako da sam samo malo pjene otpuhnuo u visine svilenim tapetama obloženog ureda (volim luksuz... i da... gle, opet zagrade).
-Pfffhhhhh... kako?
-Maurice Čavlek
Trebalo mi je neko vrijeme da suspregnem divljačko hrzanje koje se polako podizalo i zatim ga, sav crven u licu, posjedoh:
-Molim... gospodine Maurice... kako vam mogu pomoći?
-Paaa... mislim da ja mogu pomoći vama.
-Nije da mi je nejasan koncept primanja pomoći od drugih ljudi, ali, morate shvatiti, obično sam ja taj koji pruža pomoć, naravno, uz skromnu, nadasve gotovo simboličnu naknadu
-U vidu duše?
-Pa da... točno... OTKUD VAM TO!?!
-Gospodine Gabriele, ja vas molim, primirite se, ta vi niste sabrani.
-Tko vas šalje?
-Šef
-Šef?
-Da, Šef... što, nešto vam nije jasno?
-Pa, i nije... ima li nade da mi nešto objasnite?
-Ja sam, kako da kažem, vaš osobni tajnik i tjelohranitelj.
-Sasvim slično mom Šefu. Gabriel de Mefisto i njegov tajnik Maurice Čavlek.
S obzirom da znam da je smotani autor ovog napisa upravo tu odlučio prekinuti moju priču, radi nečega što naziva dramatski efekt, iako ja ne vidim tu ništa drugo osim zbrzanog kraja jer mu je već kasno i želi otići spavati, neću mu kvariti veselje, nek bude tako, završiti ću priču za ovaj put, uz nadu da će taj tzv. autor brže skupiti inspiraciju da vam ne moram sve pripovijedati ovako odjednom u kratkim crtama, već da razvežem natenane, kako samo de Mefisto, a pogotovo onaj sa tajnikom Mauriceom, to zna.
Post je objavljen 03.08.2006. u 22:37 sati.