Probudilo me duuugooooo, jaaakoooo duuugoooo i očajno jebeno glasno lupanje po vratima. Probudio sam se… vrat, hm… vrat? A, ukočen… Ok, checked. Leđa? Tu su, svinuta, ukočena. OK, checked. Glava?
-Aaaaaaajoooojjjjj!!!! – i glava je bila tu.
Samo, uopće nitko nije kucao, već mi je u glavi tako očajno nabijalo, nešto kao odjeci čizama po mramornom stepeništu. Ipak… osim toga… ipak je netko kucao…
-Daaaa? – upitah umornim glasom… kožna fotelja je poprilično udobna ako se u njoj sjedi, ali ako u njoj zaspite, pa još pokušate glavu gurnuti pod sjedalo, a noge istovremeno staviti za vrat, što je meni skoro i uspjelo, rezultat je očajna bol u glavi i ukočeno sve osim onoga što bi mi, da je u ovom trenutku ukočeno, zadalo mnoge dodatne probleme, a da je bilo ukočeno kada je trebalo, opet bih imao probleme, samo druge prirode. No, vrata su se polako otvorila.
Ne znam, inače ta jebena vrata nikada ne škripe, ovaj put niti škripa vratnica Drakulina dvorca im nije bila ravna.
-A, Maurice, to si ti… uđi.
Maurice je stajao pred vratima, podbuhao, držeći obaveznu krpu na glavi, vukući podočnjake za sobom. Stenjući, ubacio se u fotelju nasuprot meni…
-Mola gjava, moli be
-Što?
-Melim va de glavi bola
-Maurice… petljaš jezikom.
-Je, na… ne jetljam pezikom, otvam tok ud?
-Idi gurni glavu pod vodu…
-Demi…
-Maurice?!?
-Ša defe?
-Glavu pod vodu…
-Brodo.
Nakon povratka u kancelariju mokre glave, nešto je lakše sjeo
-Bolje sada?
-Mislim ja de
-Pa, baš i nije, ali ignorirati ću poteškoće u komunikaciji, a ako ne shvatim, sam si si kriv, pa znaš da ne podnosiš alkohol
-Nije točno! Alkohol ne podnosi mene! Zato mi i tadi polike rizdarije!
-Misliš, totalno ti ispremiješa početna slova?
-I to, ponekad… uglavnom, jetljam pezikom.
-No, dobro, kad se otrijezniš do kraja, valjda će proći. Nego, zbog čega si došao?
-Joj! Pred vratima je ona… no… kako se zove… A! uhhhh… Bogatićka.
-Pa ti nisi normalan, brže, uvedi ju!
Dok je Maurice više-manje bauljajući tri puta bezuspješno hvatao kvaku i udarao glavom po zidu, ja sam, što je moguće brže izveo nužne adaptacije na svom izgledu, tako da je Bogatićku, kada je konačno ušla praćena puzećim vražićkom koji se pušio zelenim dimom i smrdio na spaljeno trulo sijeno i kojeg sam nervoznim trzajem ruke otpremio na oporavak, odnosno da bar ne smeta dimljenjem, dočekao nervozni debeli, hajmo reći, gentleman, koji je, eto, uslijed posla i inih nevolja probdio noć, do dvije, tjedan dana čak, možda, što ja znam… uglavnom sa druge strane stola ju je gledao podbuli neobrijani podočnjacima izuzetno obdareni morž koji je promrmljao:
-Izvolite, sjednite… kakve vas vijesti nose k nama?
-Imam nešto za vas, gospodine de Mefisto
-???
-Eto, mali darak zahvale – i pruži mi ček na dva milijuna dolara i darovni ugovor.
-Glupo pitanje… ali… zašto?
-Vi… ne čitate novine?
-Dakako da čitam, samo – koje novine?
-Jutarnji Klošar!?!
-Nikad čuo
-Niti ja, naravno da govorim o Dnevnim Vijestima
-A, ne, te ne čitam.
-Ali to su jedine dnevne novine…
-Što vas briga, uostalom, kakve novine ja čitam! Što piše u tim Dnevnim Vijestima?
-Da su uhapšeni počinitelji groznog ubojstva Zlatka Bogatića…
-A to su?
-Ah, dovraga – baš si nešto mislim kako će uskoro ona tamo i otići, zar ne – zar je to bitno? Kao što smo razgovarali pred neki dan, ili ja ili sinovi i unuci, nekome zatvor ne gine.
Zamislite tele. Jeste? OK. Sada zamislite šarena vrata. OK, hvala. Sada zamislite to isto tele kako bulji u šarena vrata. E, puno hvala.
-Gospodine de Mefisto, što vam je?
-Pjenim li se?
-Paaa… da?
-Valjda se osjećam kao šampanjac
-Hihihihihihihi… nemojte me nasmijavati, molim vas… no, kako rekoh, svoj dio posla ste očito obavili, puno prije roka, pa je red da i ja obavim svoj dio posla, u još većem iznosu, pa je tu zajamčena svota novaca i darovni ugovor kojim postajete vlasnik ove i dvije susjedne zgrade.
Ako mi tada nisu ispale oči, a ispale su mi samo jednom, i to onda kada sam poljubio umirućeg kamiondžiju, niće mi više nikada ispasti. Predamnom je stajala žena kojoj sam oteo dušu, a da to, actually, nema apsolutno nikakve veze sa sadržajem Život ljubavnih ili kakvih god drugih romana iste ili slične tematike, i otvorena mi je srca darovala, osim ugovorenog novca, slijedećih sedam i pol milijuna dolara, što trenutne vrijednosti, što buduće vrijednosti.
-H…h… hvala vam gospođo Bogatić.
-Zovite me Renata.
-Hvala vam Renata, hvala, od srca… ganut sam. Shrvan veseljem… ophrvan, survan… - ma, kako da toj prokletoj darežljivoj kučki objasnim da je vrijeme da napusti kancelariju? Ne mogu se niti maknuti, toliko sam još pijan, nije mi baš gušt da me vidi popišanog, i što ću sad? A, Maurice… a da li se on, je li, oporavio? Valja probati:
-Maurice!
-Izvolite gospodine Gabriele?
-Maurice, nemam snage opisati veliko djelo koje je ova mlada žena učinila za ono što smo mi učinili za nju – nadam se da je shvatio da ovo žmirkanje zamjenjuje namigivanje…
-Oprostite gospodine, je li vam svjetlo prejako? Sad ću ja…
Kada vozite autoputem, veselo pretičući sve te male i spore automobile pored vas, i odjednom, pokušavši prebaciti u petu, prebacite u treću… e, tako sam se ja odjednom počeo osjećati – kao auto kojem su raznijeli getribu svud po autoputu.
-Nije potrebno Maurice… molim te, samo, "i z v e d i" gospođu Bogatić
-Renatuuu – zacrvkutala je pečenka-to-be Bogatićka
-Da "i z v e d e m" gospođu?
-Da, tako je "i z v e d i" je.
-Odmah gospodine, hvala gospodine, ugodan vam dan gospodine, gospođo, molim vas…
Ženetina se okrenula, moram priznati dobro izgleda i bez te svoje tjelesnosti, i krenula prema izlazu iz kancelarije.
Maurice je zatvorio vrata, a mogu se zakleti da sam mu, bar ne tren, iako ih nikada nije predamnom pokazivao, ugledao rogove i zluradi smješak. No, biznis je biznis, zar ne?
Uz poprilično jak smrad spaljene plastike, uz tračak sumpora i jedan očajnički vrisak, na što ćemo reći da uostalom, tko što ima pravo i pitati, ja sam vlasnik zgrade, a i susjednih, zar ne… dakle, uz svu tu scenografiju, posve bespotrebnu, ako mene pitate, podrumsko je skladište postalo bogatije za još jedno isušeno tijelo spremno za potpalu, dok je moj Šef postao ponosni vlasnik još jednog stanovnika svog malog pansiona.
Zašto?
Ako vam nije jasno zašto, imam ovdje jedan mali Ugovor, samo vaš paraf, taaako... hvala najljepša, kad dođe vrijeme da i vama uzmem dušu postat' će vam odjednom – jasno. Do tada, ostajte mi bezdušni,
Vaš Gabriel de Mefisto
Post je objavljen 28.08.2006. u 22:29 sati.