Kriminalno dosadan blog

subota, 12.08.2006.

Gle, tko bi rekao... 6. dio - je li to moguće?

-Mauriceeeeee! Gdje si dovraga ljenivče jedan?
-Mmmm? - pojavi se Maurice na vratima, izbuljenih očiju i napućenih usana, držeći se objema rukama za nevidljivu granu...
-Pusti gluposti.
-Aaaaaa... tup... joj, boli! - prokomentira sjedeći na podu i trljajući guzicu - Znao sam ja da se nisam trebao penjati na to drvo, mogao sam isto tako lijepo visjeti u fotelji...
-Maurice...
-Kava, čaj, ja?
-Opet prevodiš filmske citate? Očito nemaš pametnijeg posla... odi prošeći dosjee do kioska i natrag!
-Razumijem! - kucne petama, podigne ruku na nešto sumnjivo i odšeće iz kancelarije. Iz njegove se kancelarije začuje klizanje ladice ormara sa registratorima, prebiranje i:
-Ajde, idemo... dobri dobri dosjei... Fifi... pazi vrata, polako dosjeto jedno šugavo! - i izađe iz ureda.
Mogao bih se kladiti da su dosjei koje je nosio pod rukom imali prikvačene malene ogrlice i vodilice.
Ah, Maurice, moj Maurice Čavlek, najgenijalniji tajnik kojeg poslovni čovjek, barem u mojoj branši, može dobiti, i to bez profesionalne orijentacije, bez zamornih intervjua i zbunjenih raščupanih devetnaestogodišnjakinja savršene šminke koje na telefon znaju razgovarati samo o prošloj noći i koliko su votke popile, i moraju li brinuti, a ne, ne moraju, pa stavile su zrno kave u votku, to je dobra kontracepcija... a istovremeno o e-mailu znaju da se stavlja u kadu... i tome slično... ovako, jednostavno se pojavio pred vratima, i zakleo bih se da kada je već izgovarao ono svoje legendarno "kuc-kuc", a nadam se da nije očekivao da velim "neka sine ja ću", da je iza njega još uvijek pomalo lelujao maleni blijedi zelenkasto-sivi oblačak lifta koji ga je isporučio direktno na odredište.
Da, trebam priznati, da sam dao oglas, nikada ne bih dobio vražićka za tajnika. Sa druge strane, trebam priznati i to da bi mi bilo draže da je taj vražićak zapravo kakva dugonoga đavolica, no, ne možeš uvijek dobiti ono što želiš, ali povremeno možeš dobiti ono što trebaš, pa sam, eto zadovoljan... mislim... moram biti zadovoljan, jer ako Šef skuži da nisam... ups... prva vražja... eto njega...
Zapanjeno sam sjedio dok se iz ničega počeo formirati oblačić koji bi, da nije u razmjeru 1:20000, predstavljao sasvim solidni izvor popriličnog pljuska i to grmljavinskog, no u tom trenutku se otvoriše vrata ureda i na njima je stajala mlada dama u pratnji mog dragog Mauricea, i naravno, njegovih vjernih dosjea.
Zakleo bih se da tu i tamo čujem lavež iz ormarića, noću.
Oblačak se odjednom razvedrio... no, nije zasjalo sunce, ali je ostala mala mlakica...
-Maurice? To se neki od tvojih dosjea popiškio? Zar ti nisam već rekao da ih treba voditi na dilje šetnje?
-Ali, gospodine Gabriele, odveo sam ja njih, dopalo im se, popodne ih vodim u zoološki vrt...
-Znaš li Maurice zašto je Kain ubio Abela?
-Znam.
-Ne kvari mi viceve, znaš da ih volim pričati...
-Ali, ne, ja stvarno znam zašto ga je ubio.
-Zašto?
-Jer je pričao stare viceve.
-... - i što reći, zar nije predivan... ja ga neizmjerno volim... najradije na roštilju, sa jabukom, k'o praščića... - Neuljudni smo prema mladoj dami... izvolite?
Mlada je dama elegantno krenula broditi Mauriceovom kancelarijom, tih pet metara preplovila je uz lagano njihanje kukovima i bibanje poprsja do te mjere izvježbano i alegorijski perfektno da sam osjetio nešto što nisam osjetio već dugo, pa čak ni u bivšoj fasadi. Stala je na mojim vratima, kimnula glavom i progovorila glasom senzualnim do srži, do same trtice, glasom kojeg je vrijedilo prodavati u malim dozama, da ne bi kojeg starijeg pohotnika klepio infarkt ili da mu oči ne ispadnu, takav je to bio glas...
-Dobar vam dan, poštovani gospodine Mefisto, trebala bih vašu svesrdnu pomoć
Kristebožeisusekristemarijoisvisveciiostalabagrosvršitićupizdamumaterina!
-Samo naprijed - prodahtah, a mislim i da su mi se u kutevima usana pojavile grudice pjene, sline, čega li - izložite što vam je na duši - tijelo ko tijelo, ali glas... siguran sam da su i Maurice i dama, a i svi službenici u susjednim uredima ove poslovne zgrade prilično zbunjeno počeli pogledavati gdje je taj vuk koji je upravo zaurlao.
Ljepotica je odbrodila još ta tri metra do kožne fotelje pred mojim stolom i elegantno se oslobodivši kaputa usjela u naslonjač prebacivši nogu preko noge... Sharon Stone idi u kurac, nisi joj niti do koljena!
-Gospodine Mefisto, ja sam supruga Zlatka Bogatića, čovjeka idealnih mjera
-Da, 2.000.000,00, 82 i 41, znam
-Da, osim 41... tu mjeru još nema, ta je brojka već dugo oko -15
-Molim? Želite reći da Zlatko Bogatić više nije među nama?
-Upravo tako... - joj! to prebacivanje noge preko noge, to šuškanje čarapa, to... a, ne, to što sam sada vidio, nisam vidio... to je previše, kako rekoh - ja slinim, a Sharon Stone nek' ide u tri pizde lepe matere na proščenje - ...a ja trebam vas, pothitno...
-Ne razumijem - rekoh, brišući sitne, a i krupne, kapi znoja sa čela i istovremeno posegnuh u kutiju sa cigarama... - Pušite?
-Ovaj, pušim... ali, zar se to smije ovdje?
-Draga gospođo Bogatić... zar mislite, da pored svega čime se bavimo, a očito je da vi to dobro znate, tu ne bi smjeli pušiti? Nasmijavate me... Cigaru ili cigaretu?
-Cigaretu molim.
Nekoliko minuta tišine, a i mog perverznog hedonizma i prisjećanja na sadržaj njenog dekoltea dok se naginjala preko stola da joj zapalim cigaretu, nekoliko gustih otpuhnutih dimova koji su se komešali kancelarijom dok se nisu rasplinuli u puhanju ventilacije, a zatim nastavak The Glasa...
-Trenutni problem je taj što tog starog majmuna drže zamrznutog, e da ne bi propalo carstvo za koje se bore njegova dva sina, stare prdonje samo dvadeset godina mlađe i njegov jedini unuk, slatki momčić u ranim četrdesetim, neženja i peder, ali sladak. I ja... naravno, kao njegova supruga.
-I trebate mene da vam osiguram... koliko ono...
-Pet i pol milijuna
-Čega?
-Komada
-Čega?
-Čepova za boce... naravno, zar ne? Gluposti... pa cijelo vrijeme razgovaramo o kešu, čistom kešu, da nekretnine i ne spominjem... ako uspijem dokazati da je umro, i ako dokažem da je umro nasilnom smrću onda je sve to moje, a ako, zauzvrat u međuvremenu njegovi sinovi dokažu da sam ga ja ubila, onda je sve njihovo... u svakom slučaju, netko dobija lovu, a netko zatvor. Nadam se da sam ja u prednosti?
-Pa, ako nastavite namigivati na ovakav način kao sad, mislim da ću se pridružiti skupini onih koji leže po bolnicama na oporavku nakon vašeg namigivanja
-Poprilično ste direktni, gospodine - frkne The Glas mačkasto-uvrijeđeno
-Gospođo Bogatić, ja nisam nikakav Mike Hammer ili Sherlock Holmes... ja sam trgovac i mešetar... mogu vam pomoći, ali što ćete vi meni dati zauzvrat?
-Četrdeset posto.
Nakon što me prošao napad divljeg kašlja koji me odjednom obuzeo, očiju suznih od nedostatka zraka, crven u licu, i pomalo razbarušen jer sam u trenutku kad je to izgovarala pokušao proći rukom kroz kosu praveći se važan, a skoro sam iščupao vlastiti skalp:
-Gospođo Bogatić, za tu lovu mogu dokazati da je crno bijelo!
-Pa onda, hoćete li?
-Iako je protiv moje poslovne etike, svakako... uz jednu dodatnu uslugu
-Da? Koju? - nasmiješi se Bogatićka, ponovno The Glas, a i ono zbog čega sam Stoneicu poslao u kurac dva puta
-Trebam vašu dušu i to odmah... inače od posla ništa.
-Ne razumijem.
-Gledajte, pošto već otvoreno razgovaramo... ja trgujem dušama, prodajući ih za vlastiti život određenim strukturama, odnosno, ja sam posrednik u sklapanju poslovnih ugovora između određenih struktura i vas, klijenata i to radim za određenu proviziju koja je uglavnom vremenske prirode ili ponekad opskurno-seksualne, ovisi, no, da bih uopće mogao pristupiti rješavanju problema, trebam pomoć tih određenih struktura, a za to trebam i dušu, kao predujam za honorar, shvaćate?
-Čekajte - The Glas je postao manje siguran, The Tijelo se svelo na normalne razmjere, skrušeno sjedeći na rubu fotelje, sa cigaretom između prstiju... mora da ju je žar već opasno pekao po prstima, ali ništa nije osjećala, a lagano podrhtavanje poduljeg pepela odavalo je da i nije baš više toliko samopouzdana
-Gospođo Bogatić, želite li vode? Ili nešto oštrije? - uskoči Maurice,
-Može ovo "ili"? - reče vidljivo blijeda
Pričekao sam dok nije dobila piće koje je pohlepno iskapila... nije čak niti jedna suza iskočila, samo je jedna žila na vratu zatreperila uz lagani drhtaj glave... ta žena ima kondicije...
-Dakle... želite reći, poštovani gospodine Mefisto, da bez da vama predam svoju dušu, nema nište od posla?
-Upravo tako.
-A ako sada iziđem?
-Nikome ništa.
-A ako sve ispričam medijima?
-Pa, kakav tabloid će možda i nasjesti, mada mislim da više nema niti jednog glavnog urednika koji nije već dušu vragu prodao, samo da ima dobre priče.
Ušutjela je na trenutak, vidno potresena... a zatim je postala očita promjena... ono što je došla učiniti bilo je jače... The Glas je postao sigurniji, The Tijelo se ponovno otijelilo, ne znam kako bih inače nazvao tu pojavu.
-U redu, pristajem. Koji su uvjeti?
-Dakle, ovako, dat ćete mi četrdeset posto budućeg imetka i dušu. Prihvatiljvo?
-Ako je mužno potrebno?
-Naravno, isporuka duše je poslije smrti, za početak ostavljate samo predujam
-Predujam?
-Da, neku osobinu do koje vam je posebice stalo, naravno, neću vam oduzeti neku beznačajnu, shvaćate?
-Shvaćam.
-Dakle, hoćete li nešto dati svojom voljom ili da je procijenim?
-Procijenite.
-U redu, onda k vragu, i to doslovce, ide vaša, nazovimo je tako... tjelesnost, vaše oružje u rješavanju svakog problema.
-Mora li baš to? - shvatila je na što ciljam, a meni se čini da je mnogo muškaraca do tog trenutka imalo samo probleme zbog tjelesnosti gospođe Bogatić.
-Ili to ili ništa od posla.
-U redu, pristajem. Dakle četrdeset posto dobivenog imetka i duša, tjelesnost kao predujam. Rok?
-Dva mjeseca, rekao bih, to će biti dovoljno.
-Dakle gubim tjelesnost na dva mjeseca?
-A ne, to gubite trajno, odmah sad... - primjetno ispuhivanje Tijela, stišavanje Glasa...
-Kako?
-Imam svoje metode... Maurice, spakirajte to i pošaljite po kuriru... samo,...
-Znam, zatvori vrata prije nego kurir dođe...
-A sada, još samo mali potpis na ovaj formular...
-Ali, formular je prazan...
-Trebali ste malo razmisliti prije nego ste u posao sa vragom krenut' htjeli.

U pozadini, iza zatvorenih vrata, u Mauriceovoj kancelariji nešto je zaškripalo, pa su zazveketali lanci, zasmrdjelo je po sumporu i zatim se razlegao kreštavi vrisak... kurir je preuzeo pošiljku, očito je.
Hodnici će opet smrdjeti po pokvarenim jajima nekoliko dana, opet moram na sav glas okriviti ludog kemičara iz podruma.

Jadna Bogatićka. Moram priznati, i bez tjelesnosti još je uvijek ostala privlačna, ali će morati od sada pa nadalje razvijati svoje druge karakteristike.

Nakon što se odvukla odnijevši mi naliv-pero, Pelikan naliv-pero moliti ću lijepo, udobno sam se smjestio u rukama držeći potpisani obrazac Ugovora koji se polako ispunjavao krupnim, ali i onim sitnim slovima.

-Maurice?!?
-Izvolite gospodine Gabriel?
-Mislim da smo zaslužili piće, zar ne? Donesite bocu i privucite stolac.

Blog je zaštićen Copyrightom. Svako neovlašteno korištenje, kopiranje, reprodukcija i služenje sadržajima ovog bloga bez pismene dozvole autora smatra se kršenjem autorskih prava.
Ovaj je blog neprikladan za mlađe od 18 godina jer sadrži potencijalno štetne i uznemirujuće sadržaje neprimjerene maloljetnim osobama. Pristup maloljetnicima dopušten je samo uz dopuštenje i nazočnost roditelja.
Također se umoljavaju persone posebno osjetljive na blasfemiju, izrugivanje vjere, poigravanje vjerskim osjećajima, netrpeljive prema psovanju, uopće, sve persone koje umjesto sranje govore velika nužda, da se ne čude ako koji post bude neprimjeren i za njih. Na volju Vam je čitati, ali bili ste unaprijed upozoreni...

<	kolovoz, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Svibanj 2024 (1)
Studeni 2022 (1)
Listopad 2022 (2)
Veljača 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Listopad 2014 (1)
Prosinac 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Rujan 2011 (1)
Listopad 2010 (5)
Rujan 2010 (1)
Kolovoz 2010 (1)
Lipanj 2010 (3)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (7)
Ožujak 2010 (1)
Studeni 2009 (4)
Kolovoz 2009 (2)
Lipanj 2009 (8)
Travanj 2009 (2)
Siječanj 2009 (3)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (1)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (2)
Svibanj 2008 (1)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (1)
Veljača 2008 (2)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (4)
Listopad 2007 (4)
Rujan 2007 (5)
Kolovoz 2007 (2)
Srpanj 2007 (5)
Lipanj 2007 (3)
Svibanj 2007 (3)
Travanj 2007 (3)
Ožujak 2007 (9)
Veljača 2007 (4)

E... daj... upucaj komentare

Copyright © 2006/2012. by MadDog Shüythee
Design © 2007. by Zlica and MadDog.