Maca Šumarica

Plan da odem na kratko malo u zagrljalj šuma Medvednice, slikovito rečeno, pokopan je kraj groblja Šestine. Volim druženje i planinarenje, ali taj dan kao da mi je duh Medvednice na prepunom parkingu s velikom ekskurzijom poručio: "Idi tamo malo jugozapadnije, primit će te moja dobra susjeda-Žumberačka gora."
Temperatura se već malo podigla kada sam stigla na utrku Krabat Trail 2022 sa startom u Sošicama, novu utrku u organizaciji Društva za sport i rekreaciju Jastreb extreme. Kasnije sam pročitala da utrka nosi ime Krabat po žumberačkom uskoku, plemiću i ratniku, a kojemu su tijekom povijesti pripisana i mistična svojstva - mogućnost letenja i čaranja te predaja da iz zrna žita može stvarati vojnike. Po njemu je snimljen film, čita se lektira u Njemačkoj te je imenovana jedna regija u Saskoj po njemu.
No dobro...nisam baš očekivala ni ovo, no čini se da je većina trkača već završavala utrku, pa im neću smetati. I tako je i bilo. Uputila sam se prema slapu Sopot, ali preko zgodne stazice koja će tek dobiti table čija metalna postolja su postavljena u šumi, kao i brojač posjeta financiran sredstvima iz EU fondova. Ima dosta slapova Sopot, no ovaj je vjerojatno dobio naziv po selu Sopote, kroz kojega prolazim i dolazim do umirujućih šumova vode.

Sopotski slap nalazi se na 700 metara nadmorske visine, a kaskadama je podijeljen na tri dijela ukupne visine 40 m. Od tuda krećem putem vode prema Vodicama te nešto dalje skrećem za Ječmište. Cijelim putem su postavljene dodatne trakice za trkače, no nije bilo nikoga, osim kod vrha - dvije planinarke su taman užinale na 976 mnv. Samo malo dalje od Ječmišta, pruža se još ljepši vidik.
Slijedi povratak preko Vodica. Naposljetku, posjetila sam još usput dolinu potoka Slapnica sa svojim prekrasnim slapovima. Do Brisala ću drugom prilikom, no i Vranječki slap, iako zapušten, stvarno je prekrasan. Taj dan su tamo bile i dvije vile koje su upijale zadnje zrake sunca. Sa zalaskom krećem betonskom gradu. Tko zna, možda se jednom odvažim i produžim svoje boravke u šumi, no konformizam je za sada prejak.
Do sljedećeg zapisa! I sretan nam 21. ožujak, svjetski dan šuma!

Koliko god je sunčano, treba se još dobro zamotati ujutro za hod po šumi. Tako "zamotana" uputila sam se u društvu suplaninara prema gradini Tuščak iz mjestačca Stojdraga. Uz jedno pogrešno skretanje, tj. prerani prelazak potoka Jarek, stigli smo do ostataka srednjovjekovne utvrde - gradine Tuščak, nastale prije otprilike 700 godina. Prema navodima, u branič kuli visokoj 25 m, boravili bi vlasnici i vojna posada, dok druga kula-paiasa, namijenjena samo plemićima, nije nikada dovršena. Sama priroda putem me više oduševila, pa prenosim ugođaj u kolažu :)

Došlo je vrijeme za dužu stazu i kruženje po Moslavačkoj gori. Iznenadila me atraktivnost Kružnog puta po Moslavačkoj gori kojeg održava PD YETI iz Kutine. Izgleda da ću morati opet tamo kada se sve zazeleni. Moja ruta počela je u Podgariću, mjestačcu gdje se prvo na brdu uoči 20 metara širok Spomenik revolucije naroda Moslavine. Kod parkirališta pred asfaltirani put prema Garić-gradu, stigao je autobus pun planinara i još pokoji automobil. Premda sada nije bilo mojih suplaninara, susretala bih ugodno raspoložene ljude putem, dok me drugom polovicom rute pratio duh druga Yetija. Desetak minuta nakon hodanja uzbrdo po uskom asfaltiranom putu, dolazim do prve znamenitosti-Garić-grada koji je tu od 13. stoljeća.

Par kilometara uzbrdo od srednjovjekovne utvrde, nalazi se prvo raskrižje, a lijevo se skreće za najviši vrh Moslavačke gore - Humku (487 mnv). Ubrzo skrećem po Yetijevom putu desno niz potok, do Bele Crkve te do vidikovca s vrhom Vis (442 mnv) što je i točka HPO-a.


Na jednoj informativnoj web stranici o Moslavačkoj gori, predstavljene su sve divote ovog kraja, kojih ima previše za zaustaviti se ovdje na ruti, na dan u vikendu kada ništa ne pada i kada treba nekako sublimirati tjedni stres od ovoliko informacija i medija danas. Za svaki slučaj da ne zaboravim, vratila sam se na Yetijev puteljak uz potok Crkveni jarak i krenula put jezera "Mikleuška".Tu počinje afterparty, jedina je nezgoda možda sklisko lišće kojeg ima puno na samoj stazici koja je pod nagibom uz potok jer se tu nema za što baš primiti. No na jednom dijelu puta Yetijevci su stavili sajle i to je odlično poslužilo!


Stižem do jezera Mikleuška. Sunce mi grije kapke dok odmaram uz šum vode. Dosta dobro mjesto za zen stanje. Dalje me čeka duži povratak preko Kolčenice i Gornje Jelenske stazom Yetija.


Po putu sam uspjela naići i na par rascvjetanih biljčica (jaglac, divlji zumbul i plućnjak).


Uz par opetovanih "Yeti uspona", ruta polako završava. Put je bio kondicijski zahtjevniji (25 km) i premda sam uspjela posnimiti ovu ljepotu, ona zapravo nije na slici, niti ju se može naći na Googlu, Canvi, Shopify-u, Instagramu, Facebooku...a niti na blogovima. Taj osjećaj čovjek stekne kada boravi tamo gdje mu je nekoć bilo stanište.