Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/macasumarica

Marketing

Ljepote Mons Claudiusa, KT HPO 2.1.

Došlo je vrijeme za dužu stazu i kruženje po Moslavačkoj gori. Iznenadila me atraktivnost Kružnog puta po Moslavačkoj gori kojeg održava PD YETI iz Kutine. Izgleda da ću morati opet tamo kada se sve zazeleni. Moja ruta počela je u Podgariću, mjestačcu gdje se prvo na brdu uoči 20 metara širok Spomenik revolucije naroda Moslavine. Kod parkirališta pred asfaltirani put prema Garić-gradu, stigao je autobus pun planinara i još pokoji automobil. Premda sada nije bilo mojih suplaninara, susretala bih ugodno raspoložene ljude putem, dok me drugom polovicom rute pratio duh druga Yetija. Desetak minuta nakon hodanja uzbrdo po uskom asfaltiranom putu, dolazim do prve znamenitosti-Garić-grada koji je tu od 13. stoljeća.


Par kilometara uzbrdo od srednjovjekovne utvrde, nalazi se prvo raskrižje, a lijevo se skreće za najviši vrh Moslavačke gore - Humku (487 mnv). Ubrzo skrećem po Yetijevom putu desno niz potok, do Bele Crkve te do vidikovca s vrhom Vis (442 mnv) što je i točka HPO-a.


Na jednoj informativnoj web stranici o Moslavačkoj gori, predstavljene su sve divote ovog kraja, kojih ima previše za zaustaviti se ovdje na ruti, na dan u vikendu kada ništa ne pada i kada treba nekako sublimirati tjedni stres od ovoliko informacija i medija danas. Za svaki slučaj da ne zaboravim, vratila sam se na Yetijev puteljak uz potok Crkveni jarak i krenula put jezera "Mikleuška".Tu počinje afterparty, jedina je nezgoda možda sklisko lišće kojeg ima puno na samoj stazici koja je pod nagibom uz potok jer se tu nema za što baš primiti. No na jednom dijelu puta Yetijevci su stavili sajle i to je odlično poslužilo!


Stižem do jezera Mikleuška. Sunce mi grije kapke dok odmaram uz šum vode. Dosta dobro mjesto za zen stanje. Dalje me čeka duži povratak preko Kolčenice i Gornje Jelenske stazom Yetija.


Po putu sam uspjela naići i na par rascvjetanih biljčica (jaglac, divlji zumbul i plućnjak).


Uz par opetovanih "Yeti uspona", ruta polako završava. Put je bio kondicijski zahtjevniji (25 km) i premda sam uspjela posnimiti ovu ljepotu, ona zapravo nije na slici, niti ju se može naći na Googlu, Canvi, Shopify-u, Instagramu, Facebooku...a niti na blogovima. Taj osjećaj čovjek stekne kada boravi tamo gdje mu je nekoć bilo stanište.

Post je objavljen 06.03.2022. u 20:59 sati.