MA3CA

Ako o nečemu mrzim pričati s prijateljima, poznanicima, rodbinom i sl. to su definitivno priče o poslu. Čak ih ne podnosim više i od priča o nogometu i sličnim natjeravačkim sportovima. A neki ga s tim poslom stvarno zadave:

– Znaš šef mi je jučer dao da napišem jedan vrlo važan dopis na engleskom. Big dil, mislim si ja, dao ti jer nema pojma beknut, a kamoli napisat engleskog, a ne zato što misli da si mu ti izuzetno važan
– Danas sam imao toliko posla da sam morao ostati čak do 15,30 (????). Znaš ona babuskara mi je uvalila svoje spise. Ma pazi rada, ja ured napustim obično oko 17-17,30h.

I tako svi briju neki film da im je posao jaaako važan u životu i zapravo nikad i ne odu doma jer stalno o njemu pričaju. A di je tu privatni život, pitam se ja? Ali nisam to želio reći, to će biti tema nekog od sljedećih mojih postova. Nego što sam ono u stvari htiiiioooo ispričati? A ha, da sjetio sam se.

Imam jednog kvazi rođaka koji se friško zaposlio u, pojednostavljeno rečeno, mrtvoprijevozničkoj tvrtki. Posao mu se sastoji u tome nosa svježe preminule pokojnike iz stana u auto pa ih pelja do mrtvačnice ili čega već ne. E pa s kojim guštom taj čovjek priča o svom poslu. Postao je totalni ovisnik. Jednu nedjelju mi kod njega na jednom od onih "morašbitnarođendanujerdolazicijelafamilija" i okreće se roštilj. Tip lagano pijucka pivu i prisilno se smješka jer ga ostatak familije baš ne šmeka, kad nakon treće-četvrte nervozno provali:
- Au jebote danas nema niš posla, šef ne zove na mobitel. Ma daaaa, lijepo je vrijeme, ma neće ih danas puno. A da si vidio prekjučer, ono pred onu veliku kišu, padali su ko muhe, nismo ih mogli pokupit koliko ih je bilo. A kod svakog dođeš pa te ponudi s pivicom, rakijicom, neko ti nešto da i u ruku, ak' ih obučeš. Nisam mog'o stajat nakon 7 intervencije (valjda od pive??). I onda kad smo osmog iznosili spotaknem se ja na stepenicu, pustim lijes, on padne, al nije se razbio, skoro nam je ispala ona baba. Okrenem se ja ovi iz stana ušli već unutra, nisu vidli…..

I tako zadavi me čovjek sa svojim doživljajima i pričama s posla. Sve sam naučio o tome kako obuč mrtvaca i kak je to najlakše napravit ak' je još friški, jer poslije to teško ide, jebiga moraju se i ruke nekad lomit. Ma da zna to malo neugodno krckat, zadivljeno će on meni.
- A totalno je sranje ak si tip prosvira mozak. Onda moram obavezno mjenjat kutu za drugu intervenciju, jer ipak nije on mesar, a pošteno se čovjek objašnjava meni moj rođak ….

Slušam ja njega, gledam onaj roštilj i lagano mi se diže želudac i kad sam već mislio da ću p…zdit zazvoni mu mobitel.

- Bok šefe, ja sam. Di? Ispred koje zgrade? Aaaaa. Super, evo mene za 15 minuta u firmi.
- Žao mi je (moš mislit) moram na posao, imam hitnu intervenciju (ovo je zvučalo koda je nekom pukla cijev pa će je on popravit), obrati se on meni i ostatku rodbine veselo. Marijaaanaaaaa, daj mi rezervnu kutu!!!!

Kod ručka sam se ipak odlučio na kruh, pečeni krumpir i paradajz salatu. Meso mi nekak nije išlo. Sad vam je valjda jasno zašto ne volim razgovarati o poslu.

Danas sam nešto s frendovima raspravljao o djeci i njihovom odgoju, pa mi je pala na pamet jedna istinita anegdota koja me uvijek nasmije.

Dakle od strane školoskog psihologa pozvana je majka čije je djete (8 godina) napisalo sljedeći sastavak na temu "Nježne ruke moje mame":

Moja mama je dobra. Moja mama me jako voli. .........Moja mama ima jako nježne ruke pa me ne može njima tući. Zato mene moja mama tuće samo nogama.

Naravno, radilo se o čistoj izmišljotini djeteta za koje se kasnije pokazalo da ima nevjerojatan smisao za humor. Ironija u svemu tome je bila što je majka dotičnog djeteta uvaženi dječji psiholog.

Nakon daveža od putopisa, danas slijedi kratka priča.



Dan je počeo s kišom, pa je profesor Majnarić morao ponijeti svoj stari crni kišobran, koji je dobio na poklon od svoje žene Matilde za 34 rođendan. Bilo je to prije 10 godina. Otvarajući kišobran razmišljao je o tome kako mu se sada sve to čini davno i nekako strano. I Matilda od jutros nije Matilda od prije 10 godina. Nekad se ta Matilda budila ranije kako bi mu prije posla spremila doručak i uvijek bi ga dočekivala s osmijehom na licu. Ne sjeća se kad je nestalo osmjeha, ali se sjeća da zadnjih pet godina ne doručkuje.

Imao je namrgođen izraz lica dok je razmišljao o svemu tome, a onda odjednom, lice mu se ozarilo osmjehom. Danas drži sat povijesti VI d razredu. Tema je uspon Adolfa Hitlera i nacional-socijalizma u Njemačkoj. Naravno, nije ga oduševljavala tema predavanja, nego pomisao na to da će ponovno vidjeti Maju M. Maja M. stigla je taj razred tek početkom ove godine jer se zajedno s majkom preselila iz Siska u njegov grad. Odmah po upoznavanju s novom učenicom primijetio je da ga ta mala guta svojim mačkastim zelenim okicama. Prvo je mislio da umišlja, pa je svjesno odbacivao takvu mogućnost, ali vraga, mala je buljila u njega i gutala svaku njegovu riječ i provokativno grickala gumicu na olovci.

Pokušao ju je ignorirati, ali bi mu uvijek pogled padao na njene bujne grudi koje su se nazirale iz dubokog dekoltea. Stari jarče popalio si se ko pubertetlija, proći će te, pa kćer ti može biti, pokušao je sebi racionalno rastumačiti profesor. Pomoglo bi, ali samo na nekoliko dana, do novog sata s VI d. Izgubio je glavu. Više ni spavati pošteno nije mogao.

Danas je konačno odlučio. Pozvat će je k sebi u kabinet pa nek bude što bude. Ovu neizvjesnost, ovo mučenje više ne može više izdržati. Mala je punoljetna, odgovorna je za svoje postupke i odluke, tumačio si je profesor. Ako ima i imalo šanse priuštit će si kratku, neobaveznu avanturu. Ta poznavao je dosta svojih prijatelja koji su učinili isto, i to nekoliko puta. Žene uglavnom nikad nisu saznale, a brak njegovih prijatelja nekako je očvrsnuo poslije tih avantura. Duboko u sebi, profesor Majnarić je isto priželjkivao i za svoj brak, a ovo je na neki način bio poziv upomoć, slamka spasa koja će uskrsnuti njihov usahli brak.

Pri završetku predavanja, profesor se nezainteresirano obrati Maji. M.: - Majo, molim Vas da dođete u moj kabinet poslije sata, prokomentirao bih s vama vašu slabu ocjenu iz zadnjeg kontrolnog. Maja je samo kimnula glavom i pogledala u pod, kao da je nešto slutila.

Pokucala je na vrata i ušla. Profesor se pravio da čita njezin kontrolni, ali je u sebi ponavljao riječi koje je unaprijed smislio. - Majo, ozbiljno će profesor, primijetio sam da me neprekino gledate na predavanjima. Nemojte misliti da čovjek mojih godina ne primjećuje ženske poglede. I ja sam vas primijetio, prvog dana kada ste stigli u novi razred. Imali ste onu crvenu ljetnu haljinicu i ako smijem primijetiti niste nosili grudnjak.

- Ali profesore, molim Vas, pokušala ga je prekinuti Maja, krivo ste me razumjeli.
- Ne treba vam biti neugodno, godine ne moraju biti prepreka, znate ja znam mnogo ljudi koji....

Maja je briznula u plač, ustala je i izjurila iz kabineta. Tisuću misli joj je tog trenutka prolazilo kroz glavu. Sjetila se kako se obradovala kad joj je majka za 18 rođendan priopćila ime njezinog (nezakonitog) oca i kako je bila sretna kad je otkrila da je profesor Majnarić upravo taj njezin dugo očekivani otac. Koristila je svaku prigodu da ga promatra, upijala je svaku njegovu rečenicu, od prijateljica je doznala sve o njemu. Čak se sprijateljila s njegovom kćerkom Lindom ne bi li mu bila što bliže.

A sad, sad je ta iluzija nestala u trenu. Nije mogla shvatiti kako njezin vlastiti otac može biti ovakva svinja. Njezin novi svijet bio je uništen u trenu i lik oca postao je opet samo blijeda slika.

Evoga, 22h. Kao što sam obećao javljam se s nastavkom priče o mom jučerašnjem putovanju po Europi. Da odmah riješim one znatiželjne. Većih sniženja još nema, cijene su standardne u prosjeku 40% niže od naših, pa kad se još odbije MWSt isplati se, ako vas ne uapse na našoj carini.

I tako, da nastavim.... Vidim ja 2,5 m od ulaza a košarice već puna dječje robice, odokativno ima već preko 100 €, amene noge booole. Ajde da pomognem, mislim, ništa ne košta a i prije ćemo doma. I tako. Dragi kaj misliš da je bolje, ova zelena majčica ili ova roza, mislim da joj ova roza ide uz one klačice koje je dobila od kume Slavice (kimam ja glavom, ali koje su to hlačice pojma nemam). Promoćurno žensko oko odmah uoćava moj tupi pogled. - pa one hlačice koje je mala dobila za rođendan. - aha oneeee, velim ja. I tako sljedećih sat dva. Došli i prošlo podne, jedan sat, evo otkucava i dva sata a pred nama puna puncata košara s cca 50 krpica.

E sad slijedi selekcija, pa sam u tu svrhu donio drugu košaricu. Selekcija je trajala daljnjih sat vremena i nakon dugo dugo natezanja složena je optimalna kombinacija. Prodavačice su me počele mrko gledati jer sam garderobu za koju se nismo odlučili samo povješao na raznorazne strane (ženi sam obećao da ih idem vratiti točno na mjesto).

Na blagajni je slijedilo lagano otrježnjenje u obliku 180 i kusur eurića koji će mi počistiti račun sljedeći mjesec kad sjedne Master. Sad konačno možemo u Ikeu. No dobro, prvo smo pojeli sendvić i popili sok. U Ikei sam ženici priopćio da baš nemamo puno love na računu i da nećemo baš moći sve kupiti što smo (je) planirali(a). Nije baš bila oduševljena (blago rečeno) s tom izjavom pa smo sljedeća 2,5 sata proveli u traženju kompromisa između želja i mogućnosti.

18h konačno izlazimoooooooooo van. Robe ima oko 2,5 soma kuna, a nas dva možemo prenijeti samo 600 kuna. E sad slijedi razdada strategije gdje ćemo sve to posakrivati, od stvari do računa. Na granici su bili više nego ljubazni i nezainteresirani za nas. Prošli smo.

Danas sam uzeo još jedan dan godišnjeg da se pošteno odmorim od jučerašnjeg dana godišnjeg.

Oooo koje li pohvale mom trudu, radu, talentu. Upao mi blog u "Skoro hladne blogove". Pa nije baš neki kompliment kad ti netko kaže da si "Mlak" . Dobro, dobro poklonjenom konju se ne gleda u zube....

Podnaslov: MUŠKI POGLED NA ŽENSKO ŠOPIGIRANJE (ISKRENO DO BOLA)

Došao je i taj dan. Treba obnoviti garderobu za ljeto, najviše na klince pa je odluka odmah pala - Graz. Četvrtak je savršeni dan za šopingiranje po Grazu. Nema gužvi, ima robe, možeš birati do mile volje, prodavačice se čak i smješkaju. I tako krenemo mi za Austriju, a prije toga još se ja dvoumim dal da uzmem putovnice ili ćemo s osobnim, al ipak uzmama ja njih za svaki slučaj. Kao mislim si, sad kad kad prođemo Macelj drito smo u Europi i od tamo pa nadalje možemo do Litve ako nam se prohtje. Al nećeš majci, zašpuram se ja po onom slovenskom autoputu, gdje ti uzmu 10 kn za 2,5 km, s nekih 160 km/h, mislim si projuriću kroz one njihove kućice s vjetrenjačama kad ono kolona i samo jedan ulaz u Austriju. Iznad tog jednog jedinog ulaza u Europsku Uniju piše samo za EU, za ostale nema ništa slobodno. Stisnem ja po kočnici koliko sam mogao, nema ABS-a, auto se zanosi, kotači blokirali. I napokon stanem ja ispred nekog Turca u kombiju. Mislim si ja ako može Turac mogu i ja u EU. Prolazim ja kroz taj ulaz kad ono nema nikoga, samo na staklu piše "DON'T STOP". Dobro što sam znao nešto engleskog inače bih stao. Sav sretan nagazim ja na gas kad ni 100 m dalje opet kolona, al ova se ne miče. I tako stojimo mi 10 min u koloni, Austrijanci, uredno sa strane raskapaju nekog Bosanca (baš su mu rašarafili sjedala), valjda misle da nešto šverca. - Guten tag. Dobardan, odgovorim ja policajcu i predam mu putovnice. Oni ih poštambilja i vrati. Konačno smo ušli komentiram. Moram priznati da mi niš nije bilo jasno oko ovog režima prelaska granice.

Ali sva ljepota jučerašnjeg dana je kad smo stigli u Graz, Shoping Centar West, i dragi nam H&M. Bilo je 10,45h. Izvrsno, rano smo došli, računam ja, do 1h smo u Ikei, pa u tri možemo lagano doma. I tako žena uđe u H&M, a ja joj se odmah ispričam i krenem u raj tehnike i elekrtonike. Uz najdetaljnije provjere svih artikala, od PC-a, do autoradija i digitalnih kamera trebalo mi je ravno 30 min. Mislim si ja prerano je, dat ću joj još malo fore, pa krenem ja u obilazak oslalih dučana. Preletim ja to za sljedećih 15 minuta i dođem sav ozarena lica u H&M. Kad ono žena se pomakla ravno 2,5 metra od ulaza. Tom brzinim bi joj do izlaza trebalo sljedećih 6 sati, pa odlučim ja da malo ubrzam stvar i priključim joj se. E tu je bila greška......

Ali da sad ne duljim, jer će ovaj post ispasti jako dugačak i neće ga ljudi imat živaca čitat (osim možda ženske publike koja je sad sva na iglama jer čeka opis punude, eventualnih sniženja i cijene), nastavak čitajte danas navečer točno u 22h.

Upravo se vratih iz Europe pun dojmova. Sutra slijedi izvještaj.

Laku noć

Najprije isprika za jučerašnju slabu produktivnost na književno-znanstveno-društveno-kritičkom polju s moje strane, ali morao sam se baviti potpuno prizemnim stvarima poput obilaska servisa sa ženinim autom, pa traženje autodijelova i još 100 stvari koje su mi totalno odvukle misli na desetu stranu. Ah, da zaboravio sam reći da smo dječicu spakirali bakama i dedama pa imam i određenih bračnih dužnosti*.

Čitam ja ove blogove i vidim sve neki muško ženski problemi: te ovaj moj hrče, te ova ne izlazi iz kupaone dva sata te mislim da me vara (a di će tebe jado varat) s najboljom prijateljicom, te me uslikava s novim digitalcem pa poslije moram brisat s kompa 100 opscesivnih slika što mi oduzima vrijeme za kvalitetnu depilaciju isl.

Ma ne znate vi drage moje (i moji) što su problemi u muško-ženskoj komunikaciji. Ali ja sam naravno tu da vam objasnim. Molim mlađe čitatelje i one bez bračnog iskustva da odmah prekinu čitati ovaj post, jer bi mogli steći averziju prema bračnom partneru, rađanju djece i slično.

Dakle ispričat ću vam situaciju od prije nekoliko godina kad sam kao studoš petkom vlakom dolazio kući iz Zagreba. Zima, - 10, vretar puše. Siđem ti ja tako iz vlaka sa svojom bivšom curom** kad nas dočeka moja majka na stanici sva ozarena. - Pa sine jesi gladan, izgledaš mi mršavo (95 kg op. a.) jesi dao onaj teški ispit i sl....
-Da, da mama sve je ok, jeo sam hamburger, pristojno ću ja njoj kolutajući očima, kad iza čoška presretne nas cigo, kraj njega lepa ciganka sa detetom od cca 7 dana u rukama.

- Gospođo, moš da povezeš sa auto mene i moju ženu i dete, rodila žena u nedelju, sad sam je dočeko na vlaku, veli cigo ponosno. Pogledam ja cigu, duvan u ruci, alkohol ga izdero, izgleda ko da ima 40, al nema više od 25 godina. Ciganka lijepa, al nekako stalno gleda u pod, ko da se srami. Nema više od 17 godina. Vani duva ko košava, al nije. Samo domaći sjeverac. Smilujem se ja i kažem: - Upadajte. - Gdje da vas ostavim, uljudno će moja majka. - Do ciganjske ulice gospođo, veli cigo.

I tako krenemo mi i prve minute muk, ono malo neugodno, svi gledaju van, kad će moja mama: - A to vam je prvo dijete? E tu je bila greška. - Maa neeee, rodila žena pre godinu dana žensko, mamu joj jebem. Kad je došla iz bolnice, odma sam joj opalio šamar, jebem te da te jebem glupu što si mi rodila žensko, pička ti materina ciganjska, uzbudi se cigo. Posle sam ju prebio ko mačku, vidi, vidi gospođo (prstom cigo pokazuje zube od žene zadižući joj gornju usnu) ova dva sam joj ja izbio, mamu li joj jebem. Posle sam ju opet prebio i slomio joj ruku, pokazuje on na njenu ruku, a ciganka će tiho, ma šuti, šuti Dušane.

Ma neću da šutim, i vidi gospođo i pomoglo!!! Rodila mi drugo dete, SINA, SINA, sav ponosam počne cigo da se dere. Reko meni moj tata, prebij je, neće više na pamet da joj padne da rađa žensku decu.

E pa drage moje i dragi moji, ako razgovor s partnerom ne upali u rješavanju kućnih razmirica i proble, cigo vam nudi alternativu: DOBRE BATINE REŠAVAJU SVE PROBLEME!!!!

* usisavanje, brisanje prašine, premještanje teških predmeta po kući isl.
** sadašnja supruga

aaaaaaaaaaaaaaaaaah.

Da, nisam vam spomenuo da nam je ženica shuhala jučer navečer njoke u gorgonzoli. Nisam cjelu noć mogao spavati jer sam se prež prejeo. Savjet ovaj recept ne isprobavajte kasno navečer:

Dakle bio ja+femili ovaj vikend na "selu" kod roditelja, u starom na kraju iz djetinjstva i šire. I..... čopila me malo nostalgija. Razmišljam ja tako koji mi bio da odem iz ovog eko svijeta. Sve mirno, ptice cvrkuću, sve nekako usporeno, čak se čini kao da i auti voze 15 km/h, ono ljudi hodaju ko u nekom slow motionu, ali više ko da stoje. Ljudi polako govore, ko da slušam singlicu na 33 okretaja. Do najudaljenijeg posla bi imao 3,5 minute autom, u slučaju jutarnjeg krkljanca maksimalno 4. Kužite ljudi koje su to relacije? Tu u Zagrebu u najidealnijem slučaju treba mi 30 min do posla, a rekord mi je bio sat i petnaest minuta. Eeeeeeeej sat i petnaest! Stigo bi prije do Rijeke prije na posao. Dakle gubim dnevno sat vremena na transport, što godišnje daje 280 sati ili oko 13 dana. 13 dana sjedim ja u autu !!!!! U mom radnom vijeku bit će to i godina.

I tak ,brijem si ja kak je tu u malom mjestu sve kul, nema stresa , sve ti je na dohvat ruke, kad se moja ženica na pola puta od pošte do banke sjeti da bi baš mogli iznenadit naše roditelje s jednim finim njokima s gorgonzolom. Hajde OK, velim ja i prehodam (jer nema potrebe za pretrčavanjem) ulicu kako bi kupio gorgonzolu, parmezan i slatko vrhnje.

-Dobardan! Molim vas jednu gorgonzolu, pristojno ću ja. - Kaaaj? Gorgonzolu, znate onaj sir. Aaaa gospon, mi vam to ne držimo. A parmezan? Imate parmezan? - Ne , ne držimo uopće sireve. - Nemate ni slatko vrhnje?, uporan sam.
- Ne, odgovori prodavateljica već pomalo nervozno (osjetio sam kako je preokrenula očima kad sam izlazio. - Ništa, hvala, velim ja i idađem van. Nema ženo, ajmo u drugi.

-Dobardan! Molim vas jednu Gorgonzolu, pristojno ću ja. - Kogaaa? Aaaa jel to možda onaj sir, ispravi se prodavačica? - Je, je i parmezan vas molim, opet ću ja još uvijek pristojno. Parmezan smo prodali prošli mjesec, a te Gongonzole nismo ni imali. Sa slatkim vrhnjem nisam ni pokušavao. - Ništa, hvala, velim ja i izađem van. Nema ženo, ajmo u treći.

Ne želeći okušavati sreću s malim trgovinama, pobjedonosno ću ja supruzi: - Hanumo, ajmo u samoposlugu to je najveći dučan u "gradu" tamo mora biti. A žena ko žena, poslušna i odana, složi s smojim prijedlogom.

I uđosno mi u samoposlugu, 300 kvadrata, ima svega, na prvi pogled. - Evo parmezana!!!! , dovikne mi bolja polovica. Ajde fala Bogu, velim ja s olakšanjem. Još samo da nađemo gorgonzolu i vrhnje. Na rashladnoj polici s mliječnim proizvodima bilo je samo kiselog vrhnja i 2 vrste jogurta i jedan acidofil. - Oprostite molim vas, obratim se ja teti u bijeloj kuti koja nije doktorica, gdje držite gorgonzolu? - Moooolim?, izbulji ova oči. To vam je znate onaj pljesnivi sir, bio sam uporan. Vidio sam samo gađenje na njenom licu i odmahivanje glave.

E tu mi je pao mrak na oči. - Mijenjamo jelovnik za danas, obratim se ja svojoj skwo. Nađi mi pola litre pasirane rajčice i masline. Radit ćemo špagete napolitana (maslinovo ulje, masline, malo pancete i umak od paradajza s mirodijama).

Starci nisu bili ni malo oduševljeni jer je subotnji ručak prošao bez mesnih sastojaka i onak su nas sažaljivo gledali i valjda si misli: -Bože, ova naša djeca baš svašta jedu. Mama je poslije pojela bocku od jučer (kad smo spavali), a stari je više puta bezuspješno otvarao frižider u potrazi za mesnim zalogajem.

Epilog: Ostatak subote i cijelu nedjelju žena i ja smo bili jako sretni što ne živimo u ovoj zabiti jer nemremo bez njoka u gorgonzoli s parmezanom! Danas smo si u šopingu odmah kupili tri komada, zlu netrebalo.

Pa tako i moj vikend. Ali ne žalim. Kao što rekoh u jednom od mojih ranih postova, Zagreb ubija inspiraciju, ali zato provincija rasplamsava maštu. Na vikendu je bilo puno zanimljivih stvari koje mi se sad ne da kazivat, jer sam upravo stiaooooo (zijev), ali obećajem da ću vam sve lijepo ispričat u narednih nekoliko dana.

Laku noć.

S obzirom da je počeo vikend, bez obzira na vrijeme ne mislim ga provesti u kući. Provest ću ga daleko od svog dragog Pentiuma i vas dragi moji. Nije da mi niste dragi, ali dosta mi je piskaranja. Sad razumijem što je prolazio Ante Perković (365) kad je svaki, ama baš svaki jedeni dan u tijeku jedne godine morao napisati suvislu kolumnu.

Dakle ako ovo čitate, ja sam daleko, daleko,od toplog doma i najvjerojatnije uživam, slušam bakine priče, selske trač partije i smišljam nešto za ponedjeljak.

Ugodan vikend i ostajte mi zdravo, debelo i veselo!

Slavek Jakupović je bio pošten, ali ne baš pretjerano vrijedan i radišan čovjek. Imao ženu i petoro djece i svi su, osim najstarije Magde koja se udala, živjeli u maloj kućici s dvije sobe blizu prvih vinograda, podalje od sela.

Jedna im je soba bila i kuhinja i blagavona i dnevni boravak i dječja soba i kupaonica, a toalet im je bio dislociran nekoliko metara od kuće u smjeru kokošinjca. U drugoj sobi spavali su samo Slavek i Cila (od Cecilija), njegova žena. Voljeli su se i to im je olakšavalo njihovo siromaštvo i nedače koje ono donosilo. A tu je bila i koza Bara koja ih je svakodnevno krijepila ukusnim mlijekom te ih jednom ili dvaput godišnje uveseljavala malim jarićima.

Supruga Cila bila je domaćica i brinula se za red u kući i izvan nje te o odgoju djece. Slavekje za to vrijeme mukotrpno zarađivao svoj kruh na Željeznici, svakodnevno prebacujući skretnicu lijevo, desno, lijevo, desno. Bilo je dana kad bi dobio i dodatna zaduženja te se morao brinuti i o podizanju i spuštanju rampe kad god bi koji vlak prolazio (rampar Joža znao se često napiti, pa ga je Slavek mijenjao). Znalo se dogoditi da vlak prođe kroz stanicu i četiri puta u jednoj smjeni. Sve u svemu, bio je to naporan, iscrpljujući odgovoran i stresan posao, a Slavek je taj stres na poslu liječio prirodnim napitkom na bazi grožđa. Pomagalo je. Nakon druge litrenke prirodnog, domaćeg Direktora bez konzervansa osjećao se sasvim opuštenim. I tako iz dana u dan u posljednjih 19 godina.

Jednoga dana, koza Bara se tjerala. Trebalo ju odvesti do susjednog sela kod kuma Pižmeka i njegovog Jarca na vođenje ljubavi iliti seks. Kako je taj dan radio drugu smjenu, Slavek se nešto ranije uputi sa svojom kozom kod kuma Pižmeka na oplodnju. Jarec je tog dana bio u formi pa je sve bilo gotovo u pet minuta tak da si je Slavek mogao popiti još gemišt - dva s kumom, prije no što krene na posao. Stali su na desetom ili jedanaestom (tko to uopće broji?). - Kume sad moram na posel, denes sem i na rampi. Objavio je važno Slavek.

Bila je vručina, noge su bile teške, popilo se, a i trebalo je vući kozu sa sobom. Kad je stigao pred skretničarsku kučicu, osjetio je jaki pritisak u mjehuru pa je svoju Baru privezao za rampu, a on otrčao u obližnje grmlje da se olakša.

Brzi iz Vinkovaca je protutnjao netom prije no što je Slavek iscijedio posljednju kap. Smiješak je titrao na njegovom licu, što od olakšanja koje je osjetio, što od kumovog gemišta. Zakopčavao je zadnji gumb na svojim štofanim hlaćama kad je čuo kako iz smjera pruge dolazi neko neartikulizano kričanje. U glavi mu je bilo jako mutno tako da u prvi mah nije shvatio što se događa, a onda mu se naglo razbistrilo. – BARA!!! Povikao je iz glasa i potrčao prema rampi. Rampa je bila podignuta, a skupa s njom i njegova koza Bara. Nije joj više bilo pomoći.

Toga dana, skretničar Slavek je doživio prosvjetljenje koje će iz korjena promijeniti njegov život. Shvatio je koje posljedice njegov alkoholizam ima za njega i njegovu obitelj. SHVATIO JE DA ALKOHOL UBIJA!

Fascinantno je kako ljudi dođu na iste ideje u isto vrijeme. Provjerite ovdje kako to izgleda u praksi. Svaka čast za dizajn, ali ja sam bio prvi. A tko prvi njemu djevojka (i još koješta pride)

Podnaslov: Jesu li nas upregnuli u vlastita kola i još im plaćamo za to? (društveno angažirani tekst)


Još kao klinac, prije kojih dvadesetak godina čuo sam izraz "potrošačko društvo" i to u nekom negativnom kontekstu kad se pričalo o SAD-u ili zapadnoj Europi. S obzirom da sam ja, kao i velika večina vas, živio u socijalizmu, bio sam sretan što pripadam jednom naprednom narodu i društvenom uređenju koje propagira neke više vrijednosti od pukog trčanja za novcem i neprestanim trošenjem istog. Bio sam ponosan što nisam k'o oni glupi Ameri (proročanskih li riječi) s prosjekom kila 117, što guraju natovarena kolica u supermarketima.

Bio sam ponosan što u mojoj zemlji ljudi rade 8h dnevno, imaju slobodnu subotu i nedjelju, a ne crnče po 12 ili 14h kao braća proleteri u kapitalističkom svijetu. Tako su nas uvjeravali na satovima povijesti ili marksizma. Bio sam ponosan jer imam besplatno školovanje i zdravstveno osiguranje. Bio sam ponosan….Drugu, tamnu stranu nisam poznavao.

Ali svemu lijepom dođe kraj, i nakon pijanstva slijedi otrežnjenje. Fajrunt. Nema više besplatno. Vrijeme naplate stiže!!!!!

Jednoga dana, probudim se ja, a ono….ukinulo nam društveno vlasništvo, socijalizam, članstvo u partiji, besplatne stanove, sidikate pokorilo, počeli smo sramežljivo plaćat privatne škole i vrtiće, pa otkupljivat vlastite stanove, pa ko fol dionice poduzeća u kojima smo radili, uvelo radne subote, kasnije i nedjelje, a radni dan se produljio za 2-3 sata.

Par stotina tisuća ljudi konačno je otišlo u zasluženu mirovinu s 50 godina (pa na mladima svijet ostaje), ali im prije tog nisu objasnili da će ta mirovina iznositi 1200 kuna mjesečno pa se ljudi malo iznenadili. Alternativa je bila otkaz, pa su mnogi poslušali glas pameti i imir(ovi)li se.

Bila je to cijena koju smo platili kako bi nekima od nas bilo bolje, kako bi neki od nas vozili te Mercedese i BMW-e o kojima smo sanjali kao djeca i kako bi neki od nas živjeli u onim lijepim kućama tamo visoko gore iznad Grada, s grijanim bazenom i vlastitom saunom.

Bila je to cijena koju smo MORALI platili kako bismo ZAUZVRAT mogli nedjeljom pohoditi velike trgovačke centre i konačno živjeti san o velikim kolicima punim Coca Cole, salama, keksa, pampersica i čokolada te inih drangulija u flourescentno zelenom pakovanju koji smo do tada morali sanjati u Austriji. Dugo očekivana sloboda nedjelnog svetkovanja mise, slobodnog odlaska u crkvu i krštenja djece u javnosti, kratko nas je veselila. Čim je to postalo politički beskorisno, brzo smo je zamijenili hodočašćem u King Cross ili Getro ili neki peti centar . O kako smo postali redoviti na tim "misama" pred blagajnama u redu, kao da čekamo pričest, skrušeno.

PITAM SE, JESU LI NAS PREVARILI I PRETVORILI U ROBOVE SISTEMA ILI SMO SI SAMO KRIVI ZBOG NAŠE POHLEPE?

1400 čitatelja i dragih mi čitateljica pročitalo je ove stranice. No dobro, oni pametniji da ne kažem promoćurniji će pitati koliko je pisac pokliktao puta. Priznajem 10x dnevno, ne više što će reći 100 puta do sad. Ipak ostaje impresivna brojka od 1300 ljudi u 9 dana objavljivanja. Impresivno. Oborio sam vlastiti rekord kad je moj intervju s tadašnjim političkim komesarom saveza omladine pročitali u mjesec dana ni manje ni više nego 300 osmoškolaca.

A da.... i gospodin Anderlog!? (tak se zove??, skužil sam daje ovdje kao neka faca, šef, al i da ga neki baš ne vole) me stavio na svoju listu potencijalnih tzv CooL blogova. Zahvaljujem potencijalno.

Laku noć, moram gibat stiže mi ženica......

Ili je možda bolje pitanje zašto uopće volim Blog?

1. RAZLOG

Kad čitam nečiji blog imam pred sobom misli samo jedne osobe, neprekinuti kontinuitet, dok mi jek Foruma sve zbrkano, puno natezanja tipa ja mislim da sam ja u pravu, a ne ti itd. Oko svake ama baš svake teme na ovom svijetu postoje oprečna mišljenja pa mi je već unaprijed poznat ishod neke diskusije. Komentari u blogu opet rade zagušenje, a naročito kad se pisac bloga "trudi" odgovoriti na svaki komentar, jer ne daj Bože da ga se je krivo razumjelo. Evo jedan primjer (oprosti Ptico, ali ti si mi najplastičniji primjer):

Ne znam da li sam ostario, postao kulturniji, ili samo se suzdržavam pred djecom, ali čini mi se da sam značajno smanjio psovanje. U stvari kad bolje razmislim psujem jedino kad me žena raspi hoću reći razljuti odn. Digne mi tlak ili kad mi penzić ispred vozi 60 po maximirskoj i još staje ama baš na svakom pješačkom prijelazu ili kad mi nestane struje, a ja radio Excelicu 2 sata isl.

I nekako mi para uši kad na ulici čujem pičkaranje kurčaranje iza svakog ku'iš. Kad zavši rečenicu moram prvo pustit program za čišćenje od suvušnih pridjeva, priloga, imenica i glagola da bih shvatio bit. Ali dobro valjda to dođe s godinama. Nego što me ustvari navelo da pišem ovaj post?

Prije neki dan vozim se ja tramvajem kad tip od kojih 25 g. priča s curom na mobač: Šta??? udarila si u auto. PA KRAVO GLUPA JESAMMMM TI REEKO JESAAM TI REKO DA NE UZIMAŠ MOTOR JESAM TI REKOO. A šta si razbila? Žmigavac? MA PIČKA TI MATERINAAAA ZNAŠ KOLIK ĆE TO KOŠTAT? 500 KUNA KRAVOOOO GLUPA 500 KUNAAAA! A jel lijevi ili desni? MA KAKVA POLICIJA JESI TI BLESEVA, OKREĆI SE I BRIŠI NEMOJ DA TI PADNE NA PAMET DA IH ČEKAŠ!!!! A došli su ..... JOOOJ JESAM TI REKO DA GA NE UZIMAŠ PA KOJA TI JE PIČKA MATERINA BILA? JEBO TI PASMATER JOOOJ KAD DOĐEM.

A putnici počeli gledat u strop, sve ti neugodno..... Velim ja mobiteli su ubili romantiku.

Danas slijedi pričica.

Ljeto 1976. Ja klinac provodim praznike kod bake u malom provincijskom gradiću prepunom doživljaja i zanimljivih likova: bilo je tu ljudi iz polusvijeta, socijalnih slučajeva, alkoholičara, ljudi tragičnih sudbina koje tada nisam ni izbliza mogao shvatiti. Svi su oni prolazili kroz kuću moje bake, koja je bila na putu do tržnice pa su ljudi svraćali na čašiciu rakijice i razgovora. Ja sam s velikom znatiželjom i oduševljenjem upijao njihove priče i sudbine.

Naravno, takav milje je rađao i niz veselih i zabavnih pričica koje su se godinama prepričavale u razno raznim prigodama, uvijek s nekim promijenjenim detaljom. Današnja pričica će vam ispričati događaje vezane uz moja prva iskustva sa sexom (vjerujte mi htio sam izbjeći pisati o temama sexa, ali ne ide).

Kum Pero uletio je bez daha u kuhinju i uzviknuo: Jeste vidli? Šta jel smo vidli?, upita moja baka nezainteresirano. Parkirao je autobus ispred vaše kuće, navukao je zastore je zastore, a s njim je nutra bila i neka ženska. Daj, daj da vidim tu s prozora šta se događa, sumljivo je to meni, sav zadihan promrmlja kum Pero.

Kum Pero je inače znao znao pričati čudne pričice koja ja uopće nisam razumio. Znam samo da je stalno pričao o nekakvom mrdanju i susjedi Branki, a ja sam u to vrijeme to povezivao sa sasvim desetim stvarima.

I sljedećeg trenutka su svi bili na prozoru: moj djed, baka, susjeda Franca, susjed Đuro i kum Pero. Ja sam si donio stolac i stao na njega. Nisam razumio što je tako zanimljivo u parkiranom autobusu Čazmatransa s navučenim zastorima, valjda sam mislio da je vozač prilegao. Gle, gle kako se trese, sad se MRDAJU, rekao je susjed Đuro. Baka, a šta to znači, jel to oni plešu u autobusu? Aha, promrmlja baka. Nisam joj vjerovao, odmah mi je bilo sumljivo. Nakon nekih 15 minuta, autobus se smirio, a vozač je razgrnuo zastore i otvorio vrata. Iz autobusa je izašla zgodna mlađa ženska, popravljajući si suknju i bretelice na majici.

Sljedećih nekoliko tjedana prizor se ponavljao, čini mi se po sjećanju, svake srijede, samo je publike iz tjedna u tjedan u našoj kući bilo sve više i više, pa su morali rasporediti u susjedne sobe i zauzeti dobre pozicije. Meni je to bilo postalo jako zanimljvo, ali je veliki upitnik i dalje stajao iznad moje male dječje glave.

Odlučio sam se zato raspitati kod svog prijatelja Gorana, koji je bio stariji od mene 2 godine i puno je više znao o životu kao takvom. Ma oni ti se jebeju nutra, rekao mi je Goran i nakon toga mi sve detaljno objasnio. Sad sam i ja bio spreman za show u srijedu. Do tad je bilo ko da gledaš balet, a ne pročitaš sadržaj prije toga.

I došla je konačno ta srijeda. Sve je krenulo po ustaljenom scenariju. Autobus stiže, parkira se paraleno s kućom, zastori se navlače. Ali u tom trenutku dolazi do nagle promjene scenarija. U autobus ulijeće drugi brkati muškarac, autobus se počinje tresti, kum Pero komentira da imaju neki grupni eks. Nakon 5 minuta iz autobusa izlazi brko i za kosu izvlaći žensku i psuje joj sve po spisku (spominjao nekakvu kurvu?? i materinu i neku ičku). Vozač sjeda za volan, potrgane košulje i raskrvavljenog nosa, pali ga i ko lud briše s mjesta događaja.

Naravno, predstava je zauvijek završila, bar na ovom mjestu, a ja sam, uz svesrdnu Goranovu pomoć, iz svega naučio sljedeće:

1. Mrdanje = jebanje = eks, a to je nešto jako prosto i ima veze s guranjem pimpeka u pišu
2. Kurva = žena koja ima muža, a mrda se s vozačem autobusa
3. Ička = piša
4. Materina = mamina
5. Ička materina = mamina piša

Ja sam svemir (Edo Maajka).

Danas neće biti pričica nego ću malo pametovat.

Kao što se da vidi iz šturih podataka o meni u blogu, ugazio sam ozbiljno u četvrto desetljeće života (3x godina), završen fax, oženjen, otac nekoliko djece, zaposlen, stambeno sređen itd. Neki bi rekli da se uklapam u savršeni stereotip tridesetogodišnjaka, pripadnika mainstreama. Ta tvrdnja bi i možda bila točna prije 10-15 godina, ali danas sam čisti underground, rubna skupina, manjina, subkultura.

Večina mojih prijatelja, poznanika, kolega s posla a uz to i vršnjaka još uvijek žive kod roditelja, do prije koju godinu su studirali, tek su počeli raditi, a neki se još bave i magisterijem bez da imaju dana radnog staža. Dobro ajde, da ne generaliziram, može ih grupirat u tri skupine:

1. Podstanari kod roditelja koji se švercaju za režije, klopu, pranje i peglanje, zaposleni

2. Ponosni vlasnici jednosobnog stana, kućnog ljubimca, auta srednje klase, zaposleni u dobroj firmi na rukovodećim pozicijama

3. Vidi po 1. ili 2. + stalna veza od 5-10 godina kojoj se ne vidi ozakonjenje u sljedećih 5

Uglavnom žive na jedan poprilično lagodan način, bez većih obveza (ako ne računamo šetnju s Fidom 2x na dan i redovite odlaske na fitness i shopinge) i stalno kukaju kak im je teško, kak puno rade, kak su usamljeni, kak ne mogu naći srodnu dušu, a meni je kao super, imam sreće u životu, imam dobru ženu, pametnu decu, izvrstan posao i sl.

Dakle došlo se tridesete. Samci navikli na svoje navike teško se vide u okruženju vlastite (nove) obitelji i nisu previše spremni na kompromise. Stoga mnogi od njih nemaju stalne veze, već eventualno povremene sex izlete bez obaveza, a oni u dugotrajnim vezama, brak i obitelj uvjetuju vlastitim stanom, dobrim poslom i pojednostavljeno rečeno više novaca. Ne mire se lako da će dio vlastitog novca morati dijeliti s partnerom, plaćati kredit za stan, financirati hranu i na kraju krajeva peglati vlastite i njegove gaće i izigravati domaćicu (dragi moj nisam ti za takve posle išla u visoke škole).

Nemojte ovo shvatiti kao osudu, svatko ima svoj put i on je za njega u datim okolnostima najbolji. Svatko ima niz ograničenja koja ne može jednostavno zaobići, svatko na kraju krajeva ima svoju priču. Ono što želim naglasiti je da mi se čini da je sindrom "produžene mladosti" zahvatio cijelu jednu generaciju i da će imati na njih same, ali i društvo u cjelini vrlo velike posljedice u budućnosti. No, idemo dalje…..

Djeca su poseban problem. Negativno utječu na karijeru, smanjuju financijske prihode, iziskuju neprestanu pažnju, nemaš vremena za sebe, a na kraju krajeva treba ih i rodit. Često čujem: "možda jedno dijete i to u daljnjoj budućnosti, kad ja magistriram i dobijem unaprijeđenje i kad se riješimo onog kredita za auto".

Kad se to sve skupa ovako racionalno sagleda možda i imaju pravo, ali samo možda i ništa više.

Jer sreća nije u lijepom stanu, novom autu, uspjehu na poslu, tituli i novcu,
sreća je njenom osmjehu kad gleda našu djecu kako razmazuju čokoladu po novom stolcu.

(rima je bez veze, ali shvatili ste poantu)

Znam da ovo nije Forum i ne bi htio da ovo bude neka polemika i debata, ali sam malo zgrožen i još sam pod dojmom zadnjeg posta od Pticetrkachice.

Sorry, nemam malo želudac za to pa zato idem u krevet.

svima koji su danas gablali svijetinu. Nadam se da vam nisam zgadil gablec.

Stara Franjička bila je, blago rečeno, malo ekscentrična starica u kasnim 70-etima. Stanovala je u nekad zacijelo lijepoj, a sad sasvim oronuloj kući, sagrađenoj početkom prošlog stoljeća. Živjela je sama sa svojih desetak mačaka s kojima je (ljudi su pričali) i jela i spavala. Pse nije podnosila. Nije baš ni osobito mirisala pa su je se susjedi klonili. Po susjedstvu se pričalo se da je nekad bila bogata i lijepa, ali je poslije odlaska muža, skroz naskroz šenula s pameću.

Stari Franjić je, kažu, jednoga dana kad je gđa Franjić bila u Varaždinu kod svoje majke, spakirao kofere, podigao novac iz banke i zbrisao u nepoznatom smjeru sa svojom 17-estogodišnjom učenicom Olgom. To ju je dotuklo. Muž je nakon dvije godine umro od infarkta pa je naslijedila njegovu malu profesorsku mirovinu.

Od mirovine se nije moglo živjeti pa je Franjička malo po malo morala rasprodavati svoje obiteljsko bogatsvo koje je naslijedila od svog oca, uglednog liječnika. Tako je na red došao i veliki crni klavir marke Petrof. Dečki su se dobro namučili kad su ga jedva iznijeli iz kuće i digli ga na kamion. "Dečki jeste za malo friške pasetine?" upitala je ljubazno gđa Franjić, držeći u ruci tanjur s mesom. "Prasetine velite? Kaj dečki velite na to, bumo gablali?" Bilo je negdje oko 11h, ogladnilo se, pa su se dečki bacili na gablec. Mali Đuro je komentirao da nikad u životu nije jeo bolju prasetinu, a i stari se Horvat složio s njim. "Je, nekak je posebna, mekana i fino miriši. Nije ta stara tak ni bleseva kak se čini."

Sunce je upržilo, pa su maloga Đuru poslali po četiri pive kod "Debelog". Da skrati put, Đuro krene iza kuće, preko vrta, namjeravajući preskočiti ogradu. Kad se približio ogradi na njoj vidi tri čudna obješena krzna koja su nalikovali na pseća. Panično poče vraćati film na trenutak kad ih je Franjička ponudila jelom. Je li rekla prasetina ili pasetina????? pitao se Đuro dok je povraćao u obližnju grabu.

No znam, znam da svi pljujete po Eurosongu, ali priznajte da ste ste se potajno nadali da ćemo bar sljedeće godine u finale i da ste bili silno razočarani kad su nam Srbi i Slovenci dali samo 4 boda, a mi njima 12.


Moj komentar cijelog događaja: vidi sliku!!!!!!!!!!!!

Nedjelja je, ja sa sexy bradicom od četiri dana, al treba sutra na posao (i popodne na misu) pa odlučim ja u trenucima mira od dječurlije se fino obrijat.

Taman nanesem prvi sloj pjene, fino razmažem, uživancija. Oderem prvi potez od uha prema dole kad malac ulijeće u kupaonu: "tata meni se kaka!!!!!!" 'Ajde sine lijepo sjedi i uživaj. Prijeđem ja da drugu stranu ponovim isti potez kad čuješ maloga: "tata obriši mi guzu!!!! E, ajde obrišem ja, kao rješit ću ga se brzo.

"Tata, obećao si mi zadnji put da ćemo se zajedno brijati" Ok, kažem ja i uvalim mu dršku bez britvice i napjenim ga po cijelom licu i samo na kraju s prstom napravim potrebne otvore da dijete može disat. I tako brije se on brijem se ja, kad ulijeće mala od 2 godine. "Tata i ja bi bijala". Kad čuješ malca u pozadini: " Sara, to nije za tebe, samo se muškarci briju, cure se ne briju, osim naše mame." :-)))))))

Španjolska, Austija, Norveška, a evo i Francuske. Sve odreda muški predstavnici sa ženskim statistima, dakle konkurencija je jaka.


svi napeto očekujemo Ivana. Ivane Ivane!!!! Ma pjesma je toliko kvalitetna i dirljiva (pogotovo na engleskom) da sve ispod 5 mjesta bit će veliko razočaranje za mene i moju obitelj. Jedva čekam da žena uspava malog pa mda mi se pridruži kako bi mogli komentirati obleku, pjesme i komade. Joj kak sam uzbuđen. Joj evo i Lane moje iz SiCG, čuje se frulica kako divno fruli, a evo stiže i belo džez odelo....

Dakle moja prognoza Hrvatska treća ili prva. Nadam se da i ostali blogeri dijele moje uzbuđenje i oduševljenje. Sorry na tipfelerima ruke mi drhte.

Inspiracija.

Bilo je kasno popodne tog sunčanog svibanjskog dana 1984. Gospodin Florijan je, po ustaljenoj navici, prošavši kraj velikog čempresa, sagnuo glavu kako mu grana ne bi odnijela njegov lijepi blagdanski šešir kojeg bi na glavu stavljao samo kad je nedeljom išao na misu ili kad bi posjećivao svoju suprugu Ankicu. Danas nije bila nedjelja. Ankica je po svom dobrom običaju ležala u svom grobeku (šeti red, gr. mjesto br. 19) i nestrpljivo čekala svog Florijana kako bi s njim popila svoju popodnevnu kavicu i popričala o novostima iz susjedstva. Florijan je zastao pred grobom, osvrnuo se oko sebe te iz vrečice izvadio dvije šalice za kavu i bakrenu džezvu. Iz plastične bočice je izlio kavu u džezvu. Kava se još pušila. Kavalirski je natočio prvo Ankici pa onda sebi. Stoječki ispijajući vruće gutljaje kave pričao je Ankici o tome kako su se u kuću do njih uselili neki ljudi iz Bosne i kako se stara Šalekica opet napila pa su je ljudi ujutro našli u grabi kraj "Malog raja". Žalio se Florijan i na cijenu struje koja je već 6 put ove godine otišla gore i kak je zapravo nemoguće živjeti s njegovom penzijom ("bilo nam je lakše kad si ti bila živa"). Sunce je već zašlo za horizont kad je Florijan ispio zadnji gutljaj. Prišao je Ankičinoj slici iz mlađih dana koja je stajala na nadgrobnoj ploči i strasno je poljubio kao što je to uvijek činio na odlasku u zadnje dvije godine. !!!!!! Ankica mu je uzvratila strasni poljubac!!!! Florijan se nikako nije mogao odvojiti od njenih usana, uhvatila ga je gadna panika. Vrištao bi ali usne kao da su mu bile zaljepljene za njene. Upro se je rukama o ploču i nekako se je uspio odvojiti od nje. Počeo je preskakivati grobove ne bi li se dokopao izlaza. Florijan više nije dolazio često, a kavu više nije nosio.

Iza velikog čempresa Hrvoje i Ivan, zaposlenici gradskog groblja, su se valjali od smijeha držeći u ruci super ljepilo.

Kažu da poslije kiše (i oluje) uvijek dolazi sunce. Istina je. Ne lažem, pogledajte kroz prozor. Eee ježi ga sad je baš zašlo za oblak, ali nema veze, nisam to želio reći, nego…. danas sam nekako zadovoljan, dobro se osjećam, naspavan i spreman za nove izazove (predivne li zamjene za izraz: probleme). Toliko mi je dobro da mi je mozak prešao na rezervni pogon i ne pada mi na pamet ni jedna pametna misao i tema za pisanje. Ovo što se rečenice redaju jedna za drugom valjda je nekakav refleks tipkanja. Valjda mi je mali mozak zadužen za funkciju. Inače u sljedećih par dana vježbam i razgibavam pisanje na ovim stranicama (kao i ovih par blogova do sada), a onda slijedi nešto što se već dulje vrijeme rađa kao ideja. Pa prošlo je dobrih 12,13 godina od kad sam napisao zadnju zadaćnicu, a od tog vremana na ovamo svako moje pismo odn. Pismeni uradak počinje uvije isto: Poštovani, S poštovanjem, a između nešto tipa: šaljem vam dokument xy u privitku te Vas molim….. Neš ti književnog izričaja.

Da, pročitao sam par dobrih blogova i između ostalih onaj od Lebowskog. Dobar mali, ima dara. Stvarno da se malo potrudi ispao bi to jedan lijepi roman provincijskih doživljaja (Zagreb tako prokleto ubija inspiraciju) Link je u privitku.
Plodovi zemlje

Eeee dragi moj misliš da si izvukao??? Nisi i još ti slijedi porcija. Ali nema veze, žilavi si ti dečko. Kažu da slika govori više od 1000 rječi pa tako ni ja neću tošiti rijeći. Stvarno sam zaribao ovaj put? Ah da sad sam skužio da misam objasnio razlog. Nema veze zar su razlozi bitni kad ionako trpimo samo posljedice. ufffffffffffffffffffff!

da, da draga, pogriješio sam, kajem se kriv sam (ovo je bilo iskreno). Bio sam mlad, neodgovoran, ali popravit ću se ja (ovo mi jeć malo neugodno ponavljati, nadam se da ne vodi evidenciju).

Mislim da se bura stišala. Opet smo si dobro.

Daaaa, naravno da sam odmah znao da sam jučer navečer bio odviše samokritičan.

Jednoga dana (baš danas) sam pao.