Dakle bio ja+femili ovaj vikend na "selu" kod roditelja, u starom na kraju iz djetinjstva i šire. I..... čopila me malo nostalgija. Razmišljam ja tako koji mi bio da odem iz ovog eko svijeta. Sve mirno, ptice cvrkuću, sve nekako usporeno, čak se čini kao da i auti voze 15 km/h, ono ljudi hodaju ko u nekom slow motionu, ali više ko da stoje. Ljudi polako govore, ko da slušam singlicu na 33 okretaja. Do najudaljenijeg posla bi imao 3,5 minute autom, u slučaju jutarnjeg krkljanca maksimalno 4. Kužite ljudi koje su to relacije? Tu u Zagrebu u najidealnijem slučaju treba mi 30 min do posla, a rekord mi je bio sat i petnaest minuta. Eeeeeeeej sat i petnaest! Stigo bi prije do Rijeke prije na posao. Dakle gubim dnevno sat vremena na transport, što godišnje daje 280 sati ili oko 13 dana. 13 dana sjedim ja u autu !!!!! U mom radnom vijeku bit će to i godina.
I tak ,brijem si ja kak je tu u malom mjestu sve kul, nema stresa , sve ti je na dohvat ruke, kad se moja ženica na pola puta od pošte do banke sjeti da bi baš mogli iznenadit naše roditelje s jednim finim njokima s gorgonzolom. Hajde OK, velim ja i prehodam (jer nema potrebe za pretrčavanjem) ulicu kako bi kupio gorgonzolu, parmezan i slatko vrhnje.
-Dobardan! Molim vas jednu gorgonzolu, pristojno ću ja. - Kaaaj? Gorgonzolu, znate onaj sir. Aaaa gospon, mi vam to ne držimo. A parmezan? Imate parmezan? - Ne , ne držimo uopće sireve. - Nemate ni slatko vrhnje?, uporan sam.
- Ne, odgovori prodavateljica već pomalo nervozno (osjetio sam kako je preokrenula očima kad sam izlazio. - Ništa, hvala, velim ja i idađem van. Nema ženo, ajmo u drugi.
-Dobardan! Molim vas jednu Gorgonzolu, pristojno ću ja. - Kogaaa? Aaaa jel to možda onaj sir, ispravi se prodavačica? - Je, je i parmezan vas molim, opet ću ja još uvijek pristojno. Parmezan smo prodali prošli mjesec, a te Gongonzole nismo ni imali. Sa slatkim vrhnjem nisam ni pokušavao. - Ništa, hvala, velim ja i izađem van. Nema ženo, ajmo u treći.
Ne želeći okušavati sreću s malim trgovinama, pobjedonosno ću ja supruzi: - Hanumo, ajmo u samoposlugu to je najveći dučan u "gradu" tamo mora biti. A žena ko žena, poslušna i odana, složi s smojim prijedlogom.
I uđosno mi u samoposlugu, 300 kvadrata, ima svega, na prvi pogled. - Evo parmezana!!!! , dovikne mi bolja polovica. Ajde fala Bogu, velim ja s olakšanjem. Još samo da nađemo gorgonzolu i vrhnje. Na rashladnoj polici s mliječnim proizvodima bilo je samo kiselog vrhnja i 2 vrste jogurta i jedan acidofil. - Oprostite molim vas, obratim se ja teti u bijeloj kuti koja nije doktorica, gdje držite gorgonzolu? - Moooolim?, izbulji ova oči. To vam je znate onaj pljesnivi sir, bio sam uporan. Vidio sam samo gađenje na njenom licu i odmahivanje glave.
E tu mi je pao mrak na oči. - Mijenjamo jelovnik za danas, obratim se ja svojoj skwo. Nađi mi pola litre pasirane rajčice i masline. Radit ćemo špagete napolitana (maslinovo ulje, masline, malo pancete i umak od paradajza s mirodijama).
Starci nisu bili ni malo oduševljeni jer je subotnji ručak prošao bez mesnih sastojaka i onak su nas sažaljivo gledali i valjda si misli: -Bože, ova naša djeca baš svašta jedu. Mama je poslije pojela bocku od jučer (kad smo spavali), a stari je više puta bezuspješno otvarao frižider u potrazi za mesnim zalogajem.
Epilog: Ostatak subote i cijelu nedjelju žena i ja smo bili jako sretni što ne živimo u ovoj zabiti jer nemremo bez njoka u gorgonzoli s parmezanom! Danas smo si u šopingu odmah kupili tri komada, zlu netrebalo.
Post je objavljen 24.05.2004. u 21:38 sati.