Podnaslov: Jesu li nas upregnuli u vlastita kola i još im plaćamo za to? (društveno angažirani tekst)
Još kao klinac, prije kojih dvadesetak godina čuo sam izraz "potrošačko društvo" i to u nekom negativnom kontekstu kad se pričalo o SAD-u ili zapadnoj Europi. S obzirom da sam ja, kao i velika večina vas, živio u socijalizmu, bio sam sretan što pripadam jednom naprednom narodu i društvenom uređenju koje propagira neke više vrijednosti od pukog trčanja za novcem i neprestanim trošenjem istog. Bio sam ponosan što nisam k'o oni glupi Ameri (proročanskih li riječi) s prosjekom kila 117, što guraju natovarena kolica u supermarketima.
Bio sam ponosan što u mojoj zemlji ljudi rade 8h dnevno, imaju slobodnu subotu i nedjelju, a ne crnče po 12 ili 14h kao braća proleteri u kapitalističkom svijetu. Tako su nas uvjeravali na satovima povijesti ili marksizma. Bio sam ponosan jer imam besplatno školovanje i zdravstveno osiguranje. Bio sam ponosan….Drugu, tamnu stranu nisam poznavao.
Ali svemu lijepom dođe kraj, i nakon pijanstva slijedi otrežnjenje. Fajrunt. Nema više besplatno. Vrijeme naplate stiže!!!!!
Jednoga dana, probudim se ja, a ono….ukinulo nam društveno vlasništvo, socijalizam, članstvo u partiji, besplatne stanove, sidikate pokorilo, počeli smo sramežljivo plaćat privatne škole i vrtiće, pa otkupljivat vlastite stanove, pa ko fol dionice poduzeća u kojima smo radili, uvelo radne subote, kasnije i nedjelje, a radni dan se produljio za 2-3 sata.
Par stotina tisuća ljudi konačno je otišlo u zasluženu mirovinu s 50 godina (pa na mladima svijet ostaje), ali im prije tog nisu objasnili da će ta mirovina iznositi 1200 kuna mjesečno pa se ljudi malo iznenadili. Alternativa je bila otkaz, pa su mnogi poslušali glas pameti i imir(ovi)li se.
Bila je to cijena koju smo platili kako bi nekima od nas bilo bolje, kako bi neki od nas vozili te Mercedese i BMW-e o kojima smo sanjali kao djeca i kako bi neki od nas živjeli u onim lijepim kućama tamo visoko gore iznad Grada, s grijanim bazenom i vlastitom saunom.
Bila je to cijena koju smo MORALI platili kako bismo ZAUZVRAT mogli nedjeljom pohoditi velike trgovačke centre i konačno živjeti san o velikim kolicima punim Coca Cole, salama, keksa, pampersica i čokolada te inih drangulija u flourescentno zelenom pakovanju koji smo do tada morali sanjati u Austriji. Dugo očekivana sloboda nedjelnog svetkovanja mise, slobodnog odlaska u crkvu i krštenja djece u javnosti, kratko nas je veselila. Čim je to postalo politički beskorisno, brzo smo je zamijenili hodočašćem u King Cross ili Getro ili neki peti centar . O kako smo postali redoviti na tim "misama" pred blagajnama u redu, kao da čekamo pričest, skrušeno.
PITAM SE, JESU LI NAS PREVARILI I PRETVORILI U ROBOVE SISTEMA ILI SMO SI SAMO KRIVI ZBOG NAŠE POHLEPE?