Danas neće biti pričica nego ću malo pametovat.
Kao što se da vidi iz šturih podataka o meni u blogu, ugazio sam ozbiljno u četvrto desetljeće života (3x godina), završen fax, oženjen, otac nekoliko djece, zaposlen, stambeno sređen itd. Neki bi rekli da se uklapam u savršeni stereotip tridesetogodišnjaka, pripadnika mainstreama. Ta tvrdnja bi i možda bila točna prije 10-15 godina, ali danas sam čisti underground, rubna skupina, manjina, subkultura.
Večina mojih prijatelja, poznanika, kolega s posla a uz to i vršnjaka još uvijek žive kod roditelja, do prije koju godinu su studirali, tek su počeli raditi, a neki se još bave i magisterijem bez da imaju dana radnog staža. Dobro ajde, da ne generaliziram, može ih grupirat u tri skupine:
1. Podstanari kod roditelja koji se švercaju za režije, klopu, pranje i peglanje, zaposleni
2. Ponosni vlasnici jednosobnog stana, kućnog ljubimca, auta srednje klase, zaposleni u dobroj firmi na rukovodećim pozicijama
3. Vidi po 1. ili 2. + stalna veza od 5-10 godina kojoj se ne vidi ozakonjenje u sljedećih 5
Uglavnom žive na jedan poprilično lagodan način, bez većih obveza (ako ne računamo šetnju s Fidom 2x na dan i redovite odlaske na fitness i shopinge) i stalno kukaju kak im je teško, kak puno rade, kak su usamljeni, kak ne mogu naći srodnu dušu, a meni je kao super, imam sreće u životu, imam dobru ženu, pametnu decu, izvrstan posao i sl.
Dakle došlo se tridesete. Samci navikli na svoje navike teško se vide u okruženju vlastite (nove) obitelji i nisu previše spremni na kompromise. Stoga mnogi od njih nemaju stalne veze, već eventualno povremene sex izlete bez obaveza, a oni u dugotrajnim vezama, brak i obitelj uvjetuju vlastitim stanom, dobrim poslom i pojednostavljeno rečeno više novaca. Ne mire se lako da će dio vlastitog novca morati dijeliti s partnerom, plaćati kredit za stan, financirati hranu i na kraju krajeva peglati vlastite i njegove gaće i izigravati domaćicu (dragi moj nisam ti za takve posle išla u visoke škole).
Nemojte ovo shvatiti kao osudu, svatko ima svoj put i on je za njega u datim okolnostima najbolji. Svatko ima niz ograničenja koja ne može jednostavno zaobići, svatko na kraju krajeva ima svoju priču. Ono što želim naglasiti je da mi se čini da je sindrom "produžene mladosti" zahvatio cijelu jednu generaciju i da će imati na njih same, ali i društvo u cjelini vrlo velike posljedice u budućnosti. No, idemo dalje…..
Djeca su poseban problem. Negativno utječu na karijeru, smanjuju financijske prihode, iziskuju neprestanu pažnju, nemaš vremena za sebe, a na kraju krajeva treba ih i rodit. Često čujem: "možda jedno dijete i to u daljnjoj budućnosti, kad ja magistriram i dobijem unaprijeđenje i kad se riješimo onog kredita za auto".
Kad se to sve skupa ovako racionalno sagleda možda i imaju pravo, ali samo možda i ništa više.
Jer sreća nije u lijepom stanu, novom autu, uspjehu na poslu, tituli i novcu,
sreća je njenom osmjehu kad gleda našu djecu kako razmazuju čokoladu po novom stolcu.
(rima je bez veze, ali shvatili ste poantu)
Post je objavljen 18.05.2004. u 15:10 sati.