Ako o nečemu mrzim pričati s prijateljima, poznanicima, rodbinom i sl. to su definitivno priče o poslu. Čak ih ne podnosim više i od priča o nogometu i sličnim natjeravačkim sportovima. A neki ga s tim poslom stvarno zadave:
– Znaš šef mi je jučer dao da napišem jedan vrlo važan dopis na engleskom. Big dil, mislim si ja, dao ti jer nema pojma beknut, a kamoli napisat engleskog, a ne zato što misli da si mu ti izuzetno važan
– Danas sam imao toliko posla da sam morao ostati čak do 15,30 (????). Znaš ona babuskara mi je uvalila svoje spise. Ma pazi rada, ja ured napustim obično oko 17-17,30h.
I tako svi briju neki film da im je posao jaaako važan u životu i zapravo nikad i ne odu doma jer stalno o njemu pričaju. A di je tu privatni život, pitam se ja? Ali nisam to želio reći, to će biti tema nekog od sljedećih mojih postova. Nego što sam ono u stvari htiiiioooo ispričati? A ha, da sjetio sam se.
Imam jednog kvazi rođaka koji se friško zaposlio u, pojednostavljeno rečeno, mrtvoprijevozničkoj tvrtki. Posao mu se sastoji u tome nosa svježe preminule pokojnike iz stana u auto pa ih pelja do mrtvačnice ili čega već ne. E pa s kojim guštom taj čovjek priča o svom poslu. Postao je totalni ovisnik. Jednu nedjelju mi kod njega na jednom od onih "morašbitnarođendanujerdolazicijelafamilija" i okreće se roštilj. Tip lagano pijucka pivu i prisilno se smješka jer ga ostatak familije baš ne šmeka, kad nakon treće-četvrte nervozno provali:
- Au jebote danas nema niš posla, šef ne zove na mobitel. Ma daaaa, lijepo je vrijeme, ma neće ih danas puno. A da si vidio prekjučer, ono pred onu veliku kišu, padali su ko muhe, nismo ih mogli pokupit koliko ih je bilo. A kod svakog dođeš pa te ponudi s pivicom, rakijicom, neko ti nešto da i u ruku, ak' ih obučeš. Nisam mog'o stajat nakon 7 intervencije (valjda od pive??). I onda kad smo osmog iznosili spotaknem se ja na stepenicu, pustim lijes, on padne, al nije se razbio, skoro nam je ispala ona baba. Okrenem se ja ovi iz stana ušli već unutra, nisu vidli…..
I tako zadavi me čovjek sa svojim doživljajima i pričama s posla. Sve sam naučio o tome kako obuč mrtvaca i kak je to najlakše napravit ak' je još friški, jer poslije to teško ide, jebiga moraju se i ruke nekad lomit. Ma da zna to malo neugodno krckat, zadivljeno će on meni.
- A totalno je sranje ak si tip prosvira mozak. Onda moram obavezno mjenjat kutu za drugu intervenciju, jer ipak nije on mesar, a pošteno se čovjek objašnjava meni moj rođak ….
Slušam ja njega, gledam onaj roštilj i lagano mi se diže želudac i kad sam već mislio da ću p…zdit zazvoni mu mobitel.
- Bok šefe, ja sam. Di? Ispred koje zgrade? Aaaaa. Super, evo mene za 15 minuta u firmi.
- Žao mi je (moš mislit) moram na posao, imam hitnu intervenciju (ovo je zvučalo koda je nekom pukla cijev pa će je on popravit), obrati se on meni i ostatku rodbine veselo. Marijaaanaaaaa, daj mi rezervnu kutu!!!!
Kod ručka sam se ipak odlučio na kruh, pečeni krumpir i paradajz salatu. Meso mi nekak nije išlo. Sad vam je valjda jasno zašto ne volim razgovarati o poslu.
