Razlika između današnje europske ljevice i desnice prvenstveno je vidljiva u njihovu pogledu na razvoj građanskih prava, socijalnu politiku te kroz odnos članica Unije prema ostalim europskim zemljama i njihovom potencijalnom ulasku u Uniju.
Ekonomska kriza koja zadnjih nekoliko godina potresa Europu rezultat je, dobrim dijelom, politike konzervativnih europskih vlada u vodećim ekonomijama koje su postepeno, ali sustavno sve više odbacivale i zanemarivale onaj socijalni i solidarni element, na kojem bi, uz slobodno kretanje robe, novca i ljudi ideja ujedinjene Europe trebala i počivati.
Monetarna politika guranja skupih i nenaplativih kredita onima koji su zapali u financijske probleme, dovela je ,praktički, do raslojavanja na građane prvog i drugog reda unutar same Unije. Uostalom, bilo je i formalnih pokušaja provođenja te podjele, uvođenjem dvije varijante iste valute. Jedan tečaj zajedničke valute, Eura, trebao je biti u opticaju u razvijenim zemljama, a drugi u svim ostalim.
Ne treba sada biti posebno pametan, pa zaključiti koliko je današnja situacija slična onoj koja je tridesetih godina prošlog stoljeća rezultirala usponom fašizma.
Konzervativne vlade u nekim zemljama Unije pokušavale su, ili još uvijek pokušavaju, ograničiti ili ukinuti civilizacijske dosege na područjima ljudskih prava i sloboda, i to onih fundamentalnih poput slobode govora, kretanja, vjeroispovijesti, izražavanja svoje političke ili spolne orijentacije. Upravo su takve konzervativne politike dovele i do jačanja ultradesničarskih pokreta i stranaka, koji se otvoreno pozivaju čak i na nacizam. Tako smo u protekle dvije-tri godine imali priliku svjedočiti deportaciji građana iz jedne članice Unije, Francuske, avionom u drugu članicu Unije, Rumunjsku, zato jer se nisu uklapali u novu sliku koju je desničarska klika sebi zacrtala. Jedino im se mora priznati da je, u odnosu na transporte s početka četrdesetih godina prošlog stoljeća, komfor i usluga podignuta na zavidnu razinu.
Bez desničarskih stranaka u Nizozemskoj i Austriji nije bilo moguće sastavljati vlade, a oni su svoju politiku bazirali na zabrani useljavanja, čak i na deportaciji svojih građana i državljana koji nisu prave nacionalnosti. Iako su im upravo ti građani dobrim dijelom izgradili državu, što direktnim radom, što kolonijalnim izrabljivanjem bogatstava, te im tako omogućili standard koji danas imaju.
Mađarska priča već površnim pogledom podsjeća na onu njemačku s kraja tridesetih godina prošlog stoljeća. Nakon dolaska na vlast konzervativci za probleme počinju kriviti sve ostale članice Unije, počinju s nacionalizacijom privatne imovine, nasilnim uvođenjem državne kontrole u segmente javnog i društvenog života. Vrhunac je dosegnut početkom ove godine kada je desna vlada ukinula naziv Republika Madžarska, tako da se država sada zove samo Madžarska. A u parlamentu imaju i 44 zastupnika otvorene profašističke stranke koja zagovara protjerivanje Roma i popisivanje Židova. Zagovornici su i fašističkog kvislinga Horthyja i njegove ekspanzionističke politike, između ostalog i prema našoj zemlji. Organizirano po Budimpešti marširaju deseci tisuća neonacista, sve u ime velikog domoljublja. Novca iz Europske Unije se nisu htjeli odreći, iako ideale koje Europa zastupa otvoreno preziru.
Najnoviji primjer iz Grčke nam je predstavio ideje ujedinjene Europe viđenu iz perspektive desnih progresivnih snaga, koje se sastoje od deportacije stranaca i postavljanja minskih polja uz granicu s Turskom. Ti su se junaci Europi i svijetu predstavili napadom na političke neistomišljenike pred TV kamerama, pažljivo pritom izabravši žene, kako bi još efektnije dokazali svoju nadmoć i superiornost. Cijeli mozaik su upotpunili ubojstvom glazbenika koji se nije slagao s njihovim stavovima i metodama i to je javno iznosio. Time su dali svima do znanja kako se rješavaju političke nesuglasice sa stajališta zdravih domoljubnih snaga.
O financijskim i moralnim ispadima bivšeg premijera Italije ne treba nikome posebno govoriti, a i susjedna Slovenija došla je na rub ekonomskog ponora pod palicom konzervativaca.
Šovinističke izjave i odnos kojima se govori o mogućnosti ulaska Turske, a u novije vrijeme i Ukrajine u Uniji nisu vrijedne niti komentara niti ozbiljnog odgovora. Ne treba posebno naglašavati da svi istupi dolaze od strane konzervativaca i nacionalista.
To je slika društva gdje su, u potpunosti ili djelomično, vlast preuzeli konzervativci, takozvani europski pučani, pod parolom zaštite nacionalnog identiteta i tradicionalnih europskih vrijednosti. Takva družina već neko vrijeme prevladava i u Europarlamentu. A podršku im, većinom otvorenu, pružaju ekstremni desni krugovi, čak i otvoreni zagovaratelji nacističkih stavova.
Na suprotnoj strani političkog spektra nalazi se socijal-demokratska opcija, koja je trenutno kod nas na vlasti. I provodi, uglavnom dosta neuspješno, politiku izvlačenja zemlje iz ponora u koji nas je osamnaest godina vukla konzervativna hrvatska opcija, uz, naravno, obavezan prateći folklor koji takve pojave i prikaze nose sa sobom; bezobzirna pljačka javne i društvene imovine, nepotizam, rodbinsko-partijsko kadroviranje, socijalna neosjetljivost prema svima koji nisu u tom kolu.
Liberalna, takozvana lijeva opcija, barem nominalno, temelji se na razvoju demokracije, borbi za ljudska, građanska i socijalna prava svih građana , slobodno tržište rada, roba i kapitala te socijalnu osjetljivost i državnu zaštitu onih najslabijih i najranjivijih skupina društva. Ta se opcija zalaže za očuvanje i promoviranje nacionalnog identiteta naše države upravo kroz provođenje i poštivanje svih hrvatskih zakona, koji kao civilizacijski i građanski dosezi svim građanima jamče jednaka prava i mogućnosti, bez obzira na nacionalnu, vjersku, rasnu i bilo kakvu drugu pripadnost. Razvoj svakog društva i njegova moralna i humana ispravnost i pravilna usmjerenost iskazuje se upravo kroz zaštitu manjina i onih najslabijih i najugroženijih skupina tog društva. Ljubav prema svojem narodu i svojoj domovini ne iskazuje se količinom mržnje prema drugima, nego kroz poštivanje, poznavanje i prihvaćanje drugih i različitih. Kako se mi odnosimo prema drugima, takav odnos možemo od njih očekivati i prema sebi. To je jasno svim višestaničnim organizmima, osim političkoj desnici, kako europskoj,tako izgleda i hrvatskoj.
Prošlih smo mjeseci imali prilike čuti za današnje vrijeme i okruženje i maloumne izjave konzervativnih političara koji su se natjecali za ulazak u Europarlament. Iako su prije referenduma o ulasku bili strogi zagovornici ostanka Hrvatske izvan europske obitelji naroda, miris čvrste euro valute u ova klimava vremena probušio je njihova još čvršća uvjerenja, pa su se odlučili na natjecanje za europski sabor mozgova i moralnih veličina. Izjave krajnje desničarskih grupacija kako je Hrvatska samo za Hrvate a svi ostali su u njoj gosti debilizam je posebne vrste. Jer, mislim da nema u svijetu boljeg primjera od Hrvata da to nije tako. Upravo su naši ljudi u posljednja dva stoljeća naselili mnoge krajeve na svim kontinentima, i nigdje nisu naišli na takav prijem ili bili dočekani takvim izjavama. Vrijedni i pošteni ljudi, uklopili su se u svaku sredinu gdje su se pojavili i dali su veliki doprinos razvoju društva i zemalja koje su ih otvoreno primile. I kada takve izjave o Hrvatskoj samo za Hrvate dođu od nekoga tko je veliku većinu svojega života proživio u stranoj zemlji koja mu je omogućila da razvije sve svoje potencijale, bez uvrede ikome, zaključak koji se sam po sebi nameće je da i onaj tko je to rekao i svi oni koji ga u tome podržavaju i slijede imaju ozbiljne psihičke smetnje.
Isto tako, i u našu su se zemlju tijekom burnih povijesnih previranja doseljavali razni narodi i nacije, koji su obogaćivali naš cjelokupni društveni razvoj. Svi koji poštuju i priznaju Hrvatsku i njene zakone moraju biti dobrodošli u nju, no isto tako moraju biti svjesni da se ta država zove Hrvatska i da se ona nikome ne bi trebala prilagođavati i uklanjati, nego se prema svima odnositi s poštovanjem, ali ravnopravno i samosvjesno. Svi građani koji žive i rade u ovoj zemlji i poštuju njene zakone ne mogu i ne smiju tu biti samo gosti, a mislim da se oni tako niti ne osjećaju. Oni su gosti samo u glavama nekih nesretnika koji još nisu sagledali i shvatili kakvu je ulogu politička opcija koju zastupaju imala u povijesti Hrvatske i koliko je već zla i nesreće donijela zemlji i narodu.
Možemo se s aktualnim premijerom ne slagati u mnogo čemu, no po pitanju njegove reakcije na nacionalističke, šovinističke i profašističke izjave od strane i hrvatskih i ostalih desničarskih struja moramo mu dati punu podršku i pokazati nultu toleranciju prema takvim ispadima i njihovim predvodnicima.
Stoga, umjesto ekonomskih,političkih, socijalnih i društvenih stranputica u kojima bezglavo lutaju zemlje u našem okruženju, Hrvatska bi se trebala ugledati na uređene građanske socijalne demokracije skandinavskog tipa, gdje je tržište prepušteno zdravom natjecanju s jasno određenim pravilima koja svi poštuju, a država skrbi o onima najranjivijima kako bi svaki čovjek imao dostojanstven život, bez obzira kako se zove, odakle je, kome se moli i kakve je boje kože ili kakvim slovima piše.
Jer, ako se na početku 21. stoljeća i mi moramo ponovno boriti za takve osnovne ljudske i građanske vrijednosti koji nam neki među nama dovode u pitanje, onda znači da smo opet negdje opasno zastranili. I da nas povijest nije ničemu naučila. Kao što, izgleda, nije ničem naučila niti Europu...

Oznake: povijest, ljevica, desnica, ljudska prava