Ljubav kroz riječi jedne žene
Bosonoga /3
Druge godine u svibnju, otac joj je , za završetak škole kupio cipele. Nove. Znala je da nije zaboravio, znala je da joj nije oprostio sramotu koju mu je učinila. Kad je svjedodžbu s pohvalnicom ponosno ocu pokazala, izbjegavajući njezin pogled pun iščekivanja, rekao joj da sjedne za veliki astal.
-Drago dijete, počeo je neodlučno, znam da očekuješ kako ćemo te poslati u srednju školu. Znamo da si pametna, znamo da si zaslužila, ali od toga neće biti ništa. Ne ovdje.
Tena je plakala. Otac je zamišljeno gledao kroz prozor, majka nervozno poravnavala skute. Ne gledajući je, otac je nastavio.
- Tena dušo, teško mi je ovo reći, ali, na razgovor me pozvao Ivanov otac. On je Ivanu zabranio da se viđate. Ti znaš da je on sin jedinac bogatog oca. Znam da se volite, znam da živimo u društvu koje nas drugačije uči, ali, moraš znati da svaka ptica svome jatu leti. Ti nemaš dukate. Ja ti za miraz nemam što dati. Ovu nedjelju otići ćeš kod moje sestre u Split. Pazit ćeš njezinu djecu i ići u školu. Tako smo se dogovorili. Ti i Ivan ste mladi. Prva ljubav se pamti, prva ljubav, rijetko se živi.
Plakala je neutješno. Majka ju je zagrlila.
-Znam da su ti sada svi snovi porušeni. Nitko od nas svoj put ne bira. Svi slijedimo ono, što nam je u poslanju zapisano. Zapamti dobro što ću ti reći; ako ste ti i Ivan jedno drugom suđeni, bit ćete zajedno. Od sudbine se ne može pobjeći.
Ravnicu je zamijenila morem i pučinom. Čovjek snuje, život određuje, govorili su ljudi. Kasnije, život ju je odveo u daleku Australiju. Daljina je učinila svoje. Ili sudbina? Svejedno.
Četrdeset godina kasnije…
Vlak se ravnicom provlačio. Blatnjave sokake, zamijenili su asfaltirani putevi. Na zrelim žitnim poljima kosce su kombajni zamijenili. Umjesto snoplja, bale slame po poljima su ležale.
Kuće, ranjene mecima i granatama, zjapile su prazne kao podsjetnici ,što rat ,i čovjek čovjeku može učiniti. One nove, i one obnovljene, podsjećale su da unatoč i usprkos svemu, život ide dalje.
Sve se promijenilo, tužno je razmišljala. Samo je Nebo, Sunce i Slavonska ravnica ostala ista.
A ljudi? Ljudi su kao suncokreti u polju. Prema suncu se ravnaju. Od istoka do zapada. Od izlaska do zalaska. Od rođenja do odlaska. Bosonogi, i oni u cipelama.
Sišla je s vlaka, izvukla ručku kofera, izula cipele i spustila se na poljski put. Topla zemlja grijala joj je stopala. Oživjela su sjećanja, ravnicom razbacana. Prignula se, uzela šaku tamne zemlje i pomirisala.
Miris Slavonske zemlje, ni kiša, ni daljine ne mogu isprati!
U daljini, nazirale su se krošnje voćnjaka. Ubrzala je korak.
„Možete me odnijeti daleko.
Možete me presaditi duboko.
Korijeni moji još i sada žive
u voćnjaku starom,
najljepšem na svijetu“….u stihu je napisala.
(priča na natječaju Mirko Jirsak , dijeli peto mjest)
06.03.2023. u 19:36 | 4 Komentara | Print | # | ^
