Ljubav kroz riječi jedne žene
Bosonoga/1
Probudilo ju je udaranje kišnih kapi. “ Sretan ti četrnaesti rođendan Tena“, promrmljala je. Digla se, odmaknula zavjesu i tužno gledala kako se voda slijeva niz prozorska stakla. Avlija je bila puna lokvi po kojima su, uz glasno gakanje, guske gacale. U šljiviku, rodne grane k zemlji su se povile. Po poljima kukuruza, između redaka, voda je stajala. U daljini, rijeku Dravu, mutnu i nabujalu, izmaglica je prekrila. I mirise lipe ,kiša je isprala.
Tužna, sjedne na krevet. Sestra se negodujući okrenula na drugu stranu i nastavila spavati. Brat je na svom krevetu spavao snom pravednika.
Čula je da se majka probudila. Znala je da je vatru već naložila, kruh zamijesila i stavila peći. Na verandi je, uz glasno negodovanje, otac skidao radničke cipele. Bio je ljut na lipanj. Na lipanjske kiše. Na cijeli svijet. Vraćajući se iz noćne smjene, obilazio je pšenično polje.“ Sad kad bi zrno trebalo zreti, danima pada; govorio je. Ako ovako nastavi, ne znam kako ću nas prehraniti. Zrno će biti puno snijeti, a kruh gorak“. Majka mu je rekla da psovkama i ljutnjom, nebo neće razvedriti.
Jednog dana, razmišljala je, odužit će im se za svu nježnost, ljubav i brižnost koju su nam pružali.
Uzdahnula je, digla se i uzela haljinu preko stare bakine škrinje prebačenu. Mama joj je lani na sajmu kupila. Stara je, ali lijepa i uščuvana. Njezine cipele su se raspale, a dok kiša pada, ocu sigurno ništa neće govoriti. Zamolila je sestru za cipele koje više nije nosila.
-Što ćeš s njima, vidiš da se đon odlijepio?, pitala je.
-Zalijepit ću ga, rekla je.
Obukla je haljinu koja joj je stajala kao salivena. Ispod bakine škrinje izvadila je cipele i dobro ih pogledala. Na vrhu su još malo zijevale, ali će, nadala se, izdržati. Duge plave lokne u konjski rep je svezala.
Kad je majka otvorila vrata, dugo je Tenu gledala.
-Dušo moja, već si odrasla, jedra žena, rekla je gledajući je. Haljina ti lijepo stoji, ali cipele, ovo blato neće izdržati, zabrinuto je dodala.
Dok je izišla na blatnjavi sokak, cipele su propustile. Jedan broj veće, i po suhom su klapale, a po blatu i vodi su se izuvale. Prolazeći šorom vidjela je zabrinuta lica uz prozor priljubljena. Znala je da će zakasniti ako ne požuri. Ubrzala je korak. Blato je učinilo svoje. Cipele su na vrhu opasno“ zinule“.
U blizini škole, blatnjavi sokak bio je uzoran konjskim kopitima i kotačima zaprežnih kola, što je znatno otežavalo pješačenje. U jednom trenutku, cipele su ostale u blatu. Bosim nogama mijesila je blato, razmišljajući što učiniti? Otići bosa u razred, ili se kući vratiti!? Ne možemo zabraniti kiši da pada, suncu da sja, ni ljubavi da se rađa; znala je. Ako se vrati kući, Ivana neće vidjeti!
01.03.2023. u 18:53 | 13 Komentara | Print | # | ^
