Ljubav kroz riječi jedne žene
Bez naslova
Danas, dok su se naša četiri „sigurna“ zida tresla , sjetila sam se jednog davnog jutra u djetinjstvu.
Okolna brda su tutnjala. Imala sam osjećaj da se s tutnjavom i brda približavaju. Zemlja se tresla, podrhtavala. Sjedila sam čvrsto rukama pritišćući tlo. Tada nisam znala da podrhtavanje rukama ne mogu zaustaviti. Kad je tutnjava prestala, zemlja se umirila. Zavladao je nestvaran mir. Kasnije sam saznala da je taj dan ,snažan potres pogodio Banjaluku.
Stajala sam držrći se za štok. Bilo je nešto u onom zvuku što me na taj dan podsjetilo.Znala sam da je negdje još gore. Da brda tutnje, da se zemlja trese. Nisam znala da li je Zagreb ili Petrinja!? Plakala sam. Panično sam zvala Zagreb. Teško, ali uspjela sam ih dobiti. Onda su stigle vijesti iz Petrinje.... Sjećam se dragih ljudi koje sam srela na jednoj promociji . Plačem cijeli dan. Znam da od suza nema koristi, ali, ne mogu si pomoći.
Sjedim u svom kutku. Vani je nestvaran mir. Vrišti tišina.Vidim da su neki i žaruljice na prozorima i balkonima ugasili. Dobro je tako. Dok toliko ljudi plače, nemamo se čemu veseliti. Budimo s njima mislima, srcem i dobrim djelima. Istinska radost i sreća je samo onda kada je svi zajedno možemo podijeliti.
