Ljeljin izvor

Zatvorili su nam danas gosp. Ministra u kavez. Jest da je stakleni ali je ipak kavez. Stalno vozi gore dolje. I gosp. Ministar se vozi gore dolje, malo više gore. I treba ga svečano otvoriti. Pustiti u pogon čaaak. Nema veze što već odavno redovito mijenja položaj. Stakleni kavez, mislim.
A kad si u njemu vide te sa svih strana. I slikavaju te sa svih strana.
A on u oblacima, smiješi se dobrohotno patuljcima. A patuljci bez sluha, skloni razbijanju lončića kad ih nitko ne gleda. Isto su se malo naguravali oko kaveza.
Ne lažem, ako niste, vidjet ćete ...


Update

Rampa za invalide (tko se to usudi tako nazvati): 1. okret (dolazak NA rampu) 180 stupnjeva , 2. okret 180 stupnjeva (ponovite geometriju pa ćete znati) , zatim 3 (tri) okreta za 90 stupnjeva (sve jedna te ista rampa) , zatim zaključana vrata s običnom bravom , gdje su senzori i klizna vrata?
Kad konačno vas netko pripusti unutra onda još samo malo, još samo par stepenica (levitacija?) eto vas do staklenog kaveza. Pa se onda vozite, s dolje spomenutom (i u svim vijestima) gospodom

Apćihaaa, šmrc, gulp ...
Tako je bilo cijelu zadnju sedmicu.
Povremeno sam tonula u opožarene sne. Povremeno sam tonula u ledeni mutež.
Negdje na rubu, cijelo to vrijeme, uporno i neumoljivo, progonio me glas iz bačve: Je li ti dobro, imaš li temperaturu, gdje držiš sitniš, da ti otvorim prozor, hoćeš još jednu deku, gdje si stavila onu knjigu, onu novu od Amazona, da ti zatvorim prozor, gdje mi je majica, je li ti prevruće, smeta li ti glazba, u kojoj vetrini držiš teče, je li te probudio telefon, ima li čistih čarapa, smeta li ti svjetlo, možeš li jesti, kako se pali vešmašina, hoćeš li jesti, što bi jela juhu ili ..., je li ti vrijeme za lijek, da ti dodam lijek, treba li ti čaja, je li dosta ako odstoji pet minuta, kakvu juhu želiš, jel' se pileća juha kuha kao i obična juha, gdje su mi modre hlače, ponestaje mojih lijekova kad ćeš se dignuti da me odvezeš do doktora...

Ne, da, u bukaleti, nemoj, o da, ne znam, daa, , ne, ne, , da, da, , ne, , ne, , da, da, da, da, da, ne, na marsuuu,

Nisam izdržala, ozdravila sam pod hitno!
Apćihaaa, šmrc ...

Srela sam nedavno dobru poznanicu koja me upitala kad ćemo ponovno u Zagreb. Stvarno više se viđamo u Zagrebu nego u našem gradu i tamo nam je uglavnom lijepo i uglavnom dobro. Zagreb, Zagreb...
Kad bih u mladosti dolazila u Zagreb vidjela sam cijeli -tiho, tiiiiše... Jelačić plac- s kraja na kraj i još malo više (bila sam visoka, hmmm i još sam). A bogme nije bilo ni prijatelja, niti neprijatelja - sumještanina naravno- kojeg nisi mogao sresti na Placu u Zagrebu. Prijatelji su bili svi oni koji su mislili kao mi i prolazili -tiho, tiiiiše... Jelačićem-, a neprijatelji su uglavnom mislili isto kao mi ali i vi, uz neke izuzetke i tužakalice, ali za razliku od nas, prolazili su -glaaasno, glasnije- Trgom Republike. Prijatelji su sijedali u Gradsku ili Korzo kavanu, među purgere, da odmore noge, umorne duše i prošapću upozorenja. Neprijatelji bi samo došli na vrata, nehajno pogledom zaokružili kavanom i sa zagonetnim smiješkom izašli na Trg. U Zagreb se išlo radi službenih i "službenih" putovanja, bolesti, sastanaka... i ti su ponekad bili opasni.
Kako je Zagreb bio tuđi teren, trg kao poznata varijabla u gradskom ophođenju nama dalmatincima, a vjerujem i svim primorcima, bio je prirodni centar. Čak što više na sjeveru je bilo Sljeme, dakle brdo, a na jugu nije da je more ali jest borami mokra Sava. Osjetiš se skoro kao doma.
S tog Placa/Trga osim ulica, kretale su i priče o ljubavnicama i izdajama (tiho, tiše), spletke i karanja (najtiše) koji su svi stizali doma prije onih tegobnih 12 sati, koliko je bilo najmanje potrebno da doputuješ doma. Izuzimajući Rijeku, tamo mora da je grmjelo i prije nego li je sijevnulo u Zagrebu na Trgu. Ne?
S Placa se išlo u potragu za knjižarama (i knjigama s oba zabranjena spiska), kazalištima (sa sumnjivom predstavom ili Zrinskoga ili bi već našli nečeg drugog), muzejima i galerijama. Sve je bilo južno, sjeverno, istočno i zapadno od Placa.
O da... i jedno meni od najdražih mjesta: Cvjetni trg, kako je tamo mirisalo, kakvo je cvijeće tamo dozivalo moju dušicu s kamena... tamo sam prvi put u životu vidjela toliko mnogo raznog cvijeća, koje naravno na jugu ne cvate. Tamo sam naučila, za razliku od kamenjarskih običaja, da u posjetu osim svoje dobre volje donosiš i cvijeće, pomno aranžirano i zamotano, pa odmotano, točno izbrojeno: ruže u neparnom broju..., boje odmjerene: točno iskazuju odnos gosta i domaćina i narav posjete.
Ispod Savskog mosta nije tekla samo Sava (doduše već pomalo smeđa) već su kupači, veslači i dokonjaci veselo provodili vrijeme u rijeci i uz rijeku. I da, otplivala sam do kamenja kod prvoga stupa na sveopću zapanjenu tišinu. Voda je bila zaprepašćujuće bljutava i neslana. Koliko je vas pravih purgera pliva/lo u Savi?
A bilo je tamo još jedno čarobno mjesto prepuno patuljaka, pastira s janjetom na ramenima, pastirica s vazom za ciklame, žaba, konja, pasa i poneka vjeverica. U tom prašnjavom dvorištu na tri duuuuga stola svi su oni čekali na svoj red i svoga vlastitoga princa na bijelom konju u vidu boje, glazure, peći i na kraju gazde sa zapregnutim kolima. I bio je živi Majstor Mrkonja da znate!
Čujem da sada tamo piše: Veslačka ulica! Jel' je?

Nikad nisam imala dobro mišljenje o dnevnicima. Ni o prepotentnim dnevničarima koji misle da cijeli svijet mora znati za njihove malenkosti, a onda sam otkrila blogosferu. Iznendili ste me, ugodno. Prvo sam čituckala, onda sam čitala, sad sam se navukla. Čak sam se usudila ostaviti poneki komentar kad više nisam mogla odoljeti. Naročito na jednom blogu koji sam osjetila bliskim. Nitko me nije ugrizao, ni povukao za rep. A onda sam se počela osijećati neugodno. Peeking through fence? No, no, no ne budi nepristojna ... nema fair playa u voajerizmu. I eto me!

Friško odviknute od višedesetljetnog pušenja, s višedesetnim dodatkom kilica. Znate ono, počnete da bi izgledali odrasli, pa onda da biste nečim zaposlili ruke, a bogme i žustrije mislili, pa onda da biste smirili misli, pa udavili višak emocija, prigušili nemir ... a na zadnju da bih lakše podnijela bombe u mraku stiglo to, bogme, i na preko dvije kutije. Ne nisam se razboljela, nitko me nije tjerao, ali eto došlo mi i prestala sam dimiti. Valjda sam sada u - desteljeću konačno odrasla.

I ne, nemam ni manifesta, niti programa, ni zacrtanih ciljeva, samo me malo pustite da šetam poljanom.
Odoh ja!