Ljeljin izvor

Nikad nisam imala dobro mišljenje o dnevnicima. Ni o prepotentnim dnevničarima koji misle da cijeli svijet mora znati za njihove malenkosti, a onda sam otkrila blogosferu. Iznendili ste me, ugodno. Prvo sam čituckala, onda sam čitala, sad sam se navukla. Čak sam se usudila ostaviti poneki komentar kad više nisam mogla odoljeti. Naročito na jednom blogu koji sam osjetila bliskim. Nitko me nije ugrizao, ni povukao za rep. A onda sam se počela osijećati neugodno. Peeking through fence? No, no, no ne budi nepristojna ... nema fair playa u voajerizmu. I eto me!

Friško odviknute od višedesetljetnog pušenja, s višedesetnim dodatkom kilica. Znate ono, počnete da bi izgledali odrasli, pa onda da biste nečim zaposlili ruke, a bogme i žustrije mislili, pa onda da biste smirili misli, pa udavili višak emocija, prigušili nemir ... a na zadnju da bih lakše podnijela bombe u mraku stiglo to, bogme, i na preko dvije kutije. Ne nisam se razboljela, nitko me nije tjerao, ali eto došlo mi i prestala sam dimiti. Valjda sam sada u - desteljeću konačno odrasla.

I ne, nemam ni manifesta, niti programa, ni zacrtanih ciljeva, samo me malo pustite da šetam poljanom.
Odoh ja!