Spolnost imena i lica,...
...lica i imena prelama se na križištu Varije i Lane. Moji bjegovi od ženstvenosti koja bi me mogla uvući u nepoželjnu ženskost nisu dotakli Variju, njezino otvoreno lice okrenuto ka totemu o čijoj muškosti je ovisna njezina anima, ali podjednako i njezin muški princip, Jungov animus.
Oprašena susnježicom uokvirenih cvjetnih portreta, svjesna da je na udaru pogleda muževljevih ljubavnica - bivših, sadašnjih, budućih - Varija se pripija uza me, nudi mi svoje okrugle oči, najokruglije od sviju koje sam ikada imala priliku ugledati i nećka se, ona je jedina koja dvoji da li izići iz jednoga imena i prionuti uz drugo, one koje će joj biti pobožnije, ali i vjernije utočište od peludi koja samo što nije poispadala, prokapala poput kakve genitalne boleštine iz okvira koji se čas šire čas sužavaju, kao da joj ostavljaju vremena da se odluči glede svojega prijelaska iz Varije u Lanu. Livia - - - - - - - nastavlja se- - - - - - |
Iznikavši iz imena Domenika...
..., Paolino lice ravnodušno motri kako nezaustavljiva, neizlječiva i bezumna boljetica kosi smjerove koji je povezuju s krajobrazima kojima su stremili njezini potajni bjegovi, oni pomoću kojih se za predugih sati između ponoći i osvita nastojala uspavati maštajući o gradovima, ljudima i jezicima potrebnima da bi s tim ljudima komunicirala, da bi bila ono što je tako gorljivo željela biti, da bi bila - uklopljena odnosno uklopljiva.
Ruke koje plešu izvučene tankim potezima pera, tim naizgled staromodnim, gotovo antiknim sredstvom u odnosu na takozvane nove medije koji preplavljuju i samu kreativnost neštedimice se okomljujući podjednakom žestinom na demijurge i interpretatore, Ruke koje plešu podarile su joj Paolu i tako je uspjela proći poprijeko one duge, preduge zaobilaznice koju nameću i zahtijevaju Nevidljivi gradovi Itala Calvina. Domenika prekriva štafelaj svojim dugačkim širom ljubičastim končanim šalom i tim priznanjem, tom izjavom o stidu pred tuđim pogledom na njezin crtež udobno se vraća iz Paole u Domeniku puštajući da se njih dvije neko vrijeme poput spojenih posuda došaptavaju kako bi joj vratile smisao, značaj onoga trenutka kada je nervoznim pokretom bacila večeru preko ograde terase i fete šunke, sira, ponešto ajvara, i majoneza i prepečenac i listići margarina, oguljena naranča našli su se u travi; bio je to njezin odnosno njihov - Domenikin i Paolin - vapaj za smislom, primalni krik, a one dvije su neodvojive poput sijamskih blizanaca s tom razlikom što se ne razvijaju, ne napreduju ponaosob, već pružaju usluge jedna drugoj, raspoređuju vitalne karnalne i anorganske funkcije Ruke koje plešu presudne su za dvije siluete koje se približavaju, a jeka koja se o njih odbija umjesto da ih snagom rezonancije udalji, prkosi zakonima fizike odnosno iznalazi zakone nekog novog magnetizma proizašlog iz tankih poteza perom čija crna tinta je izvukla Ruke koje plešu i Domenika i Paola su se stapale i dugo će se još stapati ali opet sve to vrijeme lakše je podnošljivije udobnije negoli dugo, mučno kruženje kompliciranim zemljovidom u kojemu su ucrtani toponimi Calvinovih nevidljivih gradova. Livia - - - - - - - nastavlja se- - - - - - - - |
Dok se šuljamo...
...poput gonjenih prestrašenih zvijeri, a samo smo nas dvije i lovina i lovci, za te hajke utopljene naizgled u obiteljsku tragediju jer mrtvac se hladi na odru i pogled na njega bje cilj ovoga putovanja, ona - Eva pretače se u Mirjam, vidi poslije dugo vremena bijele križeve na zidu moje sobe, onom zidu gdje se nalaze uzglavlje kreveta i Raspelo poviše. Pa, iako joj uvijek tumačim, prkosno, pobjedonosno, kako se naši bogovi ne će nikada sresti, ona u toj svojoj malenosti odista nalikuje nečemu nedodirljivo svetom, plahost joj je autohtona poput Otoka koji u njezinoj mašti poprima čudne krajobraze, kao da je njezina ljubav spram Otoka ucrtala uvale, drage, borove šume, pustopoljine, sitne arhipelage sastavljene od nekoliko škoja, kao da je, ne koristeći se ciljano, ne zlorabeći svoju sponu s bijelim križevima ipak, iako noktiju zabijenih u moja još nerazvijena ramena, ipak majka i prijateljica, ranjiva i ranjena, nositeljica svekolikih sramotnih boleština, genotipskih grešaka, nepredvidljivih podivljalih kromosomskih prasnuća koji su se otirali o njezin strah sve do točke kada se užeže ljetna već lipsala prijetnja, znak ucrtan na nebu kao bijeli križevi što se ukazuju Evi koja u liku Mirjam percipira bijele križeve na kojima bijahu ili će biti raspeti naši bogovi bogovi koji se nikada ne će sresti ili se pak nikada razdvojili nisu, jedino smo mi te, i to samo kapljice unutar mnoštva tih nekih, koje vjerujemo, pobožno, preplašeno, apokaliptično, finemillenijski vjerujemo da su naša lica i naša imena zalutala i traže se i naći će se i opet smo na onoj patetičnoj ofucanoj priči o Hermesu i Afroditi, samo što ovdje nije riječ o spolovima; naša lica i naša imena su nadspolna, a tek kada se u rijetkim trenutcima pronađu i sintetiziraju, pa onda susretnu, tek tada nošene nevoljama obiteljskih prepoznatljivosti u stanju smo, za vlastiti sitan, ali nužan probitak, poslužiti se principima iz plemena prvotnih nagona, za potentnom zaštitom koju može pružiti i poneki vokal, poglavito konsonant, a isto tako, u redu je da se osvrnemo i na nježnu krhkost tekućeg pudera što ga nanosim na lice tapkajući po kapcima gusti talog bijelog praha, a sve, kao što rekoh, pod okriljem nepobitne obiteljske tragedije koja je, u okvirima i okolnostima masovno dokazivih činjenica itekako konkretnija i tvarnija od naših lica i imena i njihovih muško ženskih predznaka i njihovih odgođenih zalutalih ili izvedivih susreta.
Livia - - - - - - - nastavlja se- - - - - - - |
Susrećemo se na vratima...
..., umjesto kupaonice - kuhinje, gdje u drvenoj okrugloj polukičastoj polu što je slikar želio reći zdjelici stoje savinuti u srebrnkastoj tablici spasonosni bombončići koji su nam nužni kako ne bismo pred drugima, a Drugih je tako mnogo i uvijek će ih biti sve više, da Drugi ne zamijete naše ishodište, ono što tutnji klepsidrom šištajući nervoznom boljkom meteorskog praha, a mi ni sada kao što nismo ranije kao što ne ćemo ubuduće ne želimo jedna drugoj priznati barem ponešto o toj teškoj mukotrpnoj nesnalažljivosti među istostima koje nas pritišću i od kojih se tresu ruke srce ubrzano kuca znoj probija unatoč roll on preventivi. Ne, naše su laži monogamne, mi ne želimo zrcalni odjek, nikakvu jeku, mi smo androgino, bespolno, samodostatno osuđene na šutnju o sebi i o svojim prapočelima poradi kojih se sada nalazimo u nezgodnoj situaciji, ulovivši jedna drugu u laži, dvije prestrašene sanjarke, dvije ovisnice o nemogućem, neizvedivom spajanju nespojivog, dvije koje su pokušale biti i vrle peračice krhkih staklenih čaša i čestice iz podskupova u kojima sazrijeva image optočen tajnim sljedbama jedne biblioteke, ruzmarinovom jutarnjom inercijom, licem i imenom licem i imenom, ah, to ime, tako pogubno po Evu valja zamijeniti, jer njezin opstanak doslovce je zavisan o mijeni imena.
Livia - - - - - - nastavlja se- - - - - - |
Šuljamo se...
poput gonjenih, preplašenih zvijerki _ Eva i ja. Svaka sa svojom Anom, sa svojom percepcijom lica i imena, kojima je pokatkad teško, možda i nemoguće odrediti gramatički broj. I, tako je nevažna svijest o njihovu postojanju, barem u onom simplificiranom kontekstu koji se odnosi na činjenicu je li ta svijest odmaže ili pak pomaže u trenucima kada pribjegavamo ovoj čudno, bizarno skovanoj onostranosti, ovoj, kako bi Pjesnik rekao - inosušnosti.
Pokušavamo se domoći malo kemije, nekakvoga sredstva koje bi pomoglo da se ne primijeti naš tremor, tankoćutan poput prstohvata meteorskog praha kojega niti jedna Crna rupa usisala nije. Ne pada nam na um povjeriti se jedna drugoj, zajedno izvesti malu akciju koja se sastoji u spretnoj laži o maloj nuždi, potom se pod izlikom valja došuljati do kuhinje i iz tablice čija kutija je već odavno odbačena istisnuti nekoliko mizernih žutih - dvoipomiligramskih apaurina. Nikada se nismo usudile udružiti snage, jedna drugoj otkriti ove male laži unutar velike sveopće laži prema kojoj sve tako glatko i besprijekorno funkcionira da bi bilo itekako zabrinjavajuće kada bi netko praktičnom istinoljubivošću uopće pomislio poduzeti iti jedan korak usuprot ovako ushodanu mimohodu. -------------nastavlja se - - - - - - - - - Livia |
Ana bi se proširila vrlo brzo
i počela bi izlaziti iz radija televizije telefona fotoaparata ključanica i kako ne napredovala tehnika tako bi i Anina nazočnost bila sve bolnija sve opasnija a onaj udobni mjehur puknuo bi pod dodirom zašiljena Evina nokta i sva imena koja sam pripisivala Ani sručila bi se na mene u shizofrenom binarnom sustavu gdje nema boja gdje vladaju samo crna prostorija i bijele puslice ali nikada se ne bih bila domislila tih puslica da se Ana da se njezino ime nije tako majčinski nježno i strogo odazivalo na moje pozive dok sam sjedila na zahodskoj školjci još dugo vremena nakon što su mi posljednje kapi mokraće iscurile iz mjehura a da se i nisam obazirala na to vrijeme dok je Eva vjerojatno šuljajući se osluškivala što tako dugo radim sama
a nisam bila sama i posve bezazleno sam oduzela Evi taj jedini lik to jedino popunjeno mjesto u dvorani za publiku pa se kasnije do mile volčje mogla gristi i čupati kosu i lupati glavom o zid jedino ne sjećam se je li opet uranjala svoje nokte u moja ramena uostalom to je bilo nevažno, Ana me spasila, spasilo me ime, beznačajno, obično ime, ime od kojega ne podrhtavaju institucionalizirana božanstva ALI UNATOČ TOMU Ana njezino ime bijaše božica mojega najranijega djetinjstva a bijele puslice koje nije nikada ispekla dokaz su kako se nije pohotno bacila na pukotine iz kojih bi snagom mojih emanacija proizvela potpomogla mladenačko ludilo shizofreni izdanak Evinih histeričnih pomračenja Livia - - - - -- nastavlja se- - - - - Božić je i tuga i samoća, ona najgora - u dvoje |
Tek kasnije...
...već sagradivši mnoštvo zamaka gradova intimnih uvala nedostižnih klupa u nevidljivim parkovima
kasnije pa sve do sada utvrđena a možda će se isto ponavljati i ubuduće rugam se Aninoj dobi koju ona nikada nije imala njezinom mentalitetu usidjelice a nije se nikada nigdje pomakla iz prostora orobljenog bijelim zahodskim pločicama na kojima je netaknut držač za žutu troslojnu rolu toaletnog papira i sjedeći na zahodskoj školjci ustvari boraveći opušteno uzbuđeno smjelo u svojem mjehuru kojega se Eva ne može domoći i koji me čuva od njezinih ispada koji jenjavaju u zamračenoj prostoriji Anu zazivam šifriranim lupetkanjem oštroga brida metalnog poklopca koji se usijeca u rolu toaletnog papira da je nisam počela tako rano zapisivati dočim sam putem nomenfilije krenula u zemljovide logoterapeutskih toponima da je nisam iskoristila čas je zazivajući kao što se zazivaju anđeli čuvari i sveci zaštitnici čas joj se rugajući kako bih prikrila Evine nesposobnosti i drhtnju i tjeskobu i strahove koje mi je ubrizgavala gurajući polomljene nokte u moja još nerazvijena ramena da joj nisam pripisivala osobine bajkovite i jezive i svagdanje Livia - - - - - - nastavlja se- - - - - - |
ANA, OPROSTI...
...Nisi ti pekla nikakve puslice. Jedino što je od tebe došlo k meni bilo je tvoje ime. Od tada se i razvila ta moja nomenfilija. Tvoje ime je bilo nježno i odlučno, poput tajne sljedbe. Bilo je iskonsko, lišeno bilo kakvog nutarnjeg značenja koje bi me vodilo semantičkim tobožnjim otkrićima.
Svaka djevojčica u okrutnom periodu koji kulminira oko četvrte godine muku muči s jednom Evom. Ukoliko se mama, teta, susjeda, nećakinja, sestra, baka provuku literarnim diskursom, kad tad će postati Eva, Antigona, Elektra, Medeja... Ana, oprosti, vraća se moja okrutnost. Umnožava se brzinom sjećanja. Iz jedne mračne prostorije dopiru Evini krici njezina rijetka raščupana kosa guši me strovaljuje se na mene njezine neurotične ruke ukapaju se u moja uska ramena ubrizgavajući izlomljenim noktima prokletstvo sifilitičnih predaka i upravo u trenutku kada mi čaša sa sirupom pada na pod i kada Eva šokirana pri pomisli na napor što ga iziskuje traženje krpe brisanje ljepljive tekućine ispiranje karmeliziranih tragova, kada Eva izbjegavajući te nesnosne radnje snažnim ugrizom zahvaća podlakticu ispuštajući me iz tijesnoga stiska ulazim ah naposljetku ulazim u onu kap bajkovitu zaostalu nakon svih pedantnih brisanja poliranja struganja kap se širi u mjehur dostatno širok prostran da mogu boraviti u njemu da mogu cijela stati u njega mogu zauvijek ostati u njemu tako mi se barem čini i u tom trenutku taj privid je dostatan da iz njegove sigurne opne do mene nježna odlučna odana poput tajne sljedbe priđe Ana Ana - ime koje ama baš ništa ne znači ali potpomognuto Evinim histeričnim ugrizima ovo ime poprima emanaciju Antieve Livia - - - - - - - nastavlja se - - - - - - |
DA, ANA JE BILA TU...
...međutim, uvijek iste dobi, ali u toj istosti nema vječnosti, bezvremenosti
naprosti, Ana je osuđena na dob između četrdesetak i pedesetak godina i nema te ideje mistične obraćeničke jamčevine koja bi mogla pomaknuti tabulatore njezine dobi udijeliti joj bjelinu onu uzvišenu časnu dostojanstvenu bjelinu ovisnicu o akceleraciji spektra ne, Ana uopće ne stremi za bjelinom u bjelini ne borave kućni duhovi Lari i Penati u bjelini nema zapečenih palačinki polivenih nadjevom od oraha nema dobrih povjerljivih teta koje trgnuvši se na zvuk zvona na vratima pogled izvuku kroz špijunku potom razriješe metalni lanac koji ih čuva od svih onih bajkovitih likova one maštovite arabeske slatke ekstatične orgazmične strepnje od protagonista koji se u pravilu javljaju u parovima pod izlikom da skupljaju stari papir ili raznose letke s uputama o tome kako potrošiti manje a kupiti više ili jednostavno pljusnu pravo s ulaza citat iz Biblije Evanđelje po Marku glava ona redak taj a ona ih nudi netom ispečenim kolačičima Jehovini svjedoci smiju jesti puslice od bjelanjaka i tako se kružno zalijeće u bjelinu iz koje bi se trebao izleći pilić a mi smo ga spriječili u tome tko zna možda netko guta i naša neoplođena jajašca neki entiteti sve četiti u zrak a taj zrak je naš mokraćni mjehur ili maternica ili slezena nisu oni ni u kakvoj dobrohotnoj niti zlonamjernoj misiji spram našeg tijela te njihove Mliječne Staze toga Svemira kojega je Veliki Prasak započeo penetracijom spermatozoida u jajašce one koje ne će biti progutano kao što se katkad guta katktad ne guta kokošje jaje iz čijeg bjelanjca se uz dodatak šećera i uz pomoć miksera mogu pripremiti prhke puslice bjeline dostatne da zadovolji Aninu potrebu za bjelinom bjeline kojom gosti usta iz kojih izlijeću tumačenja o bludnici i velikom Babilonu na sedam brežuljaka u kojem Jehovini svjedoci vide Rim Romu Romam Ana ah Ana dok čeprka po metalnom klupku Ana limitirana srednjovječnošću davno joj se nisam obratila davno se sklupčalo iza mene ono vrijeme kada sam u svojim poluglasnim monolozima iskonstruiranim dijalozima dozivala Anu šifriranim porukama zveckajući ruzinavim metalnim poklopcem čiji brid se usijecao u troslojnu žutu rolu toaletnog papira Livija - - - - - - - -nastavlja se- - - - - - - - - |
IZ FEMINISTIČKE BROŠURE
Od početka narančaste splavi od početka njezina statusa atraktivnog prebivališta identificiranog s metafizičkom ksenofobijom determiniranom hramskim zastorom
Otužno prepuštena simplificiranim verigama znala sam da je ravna ploha na kojoj stojim podložna hermeneutičkoj semantici spiralnim otkrićima iz desperatne prepiske iz poltergeist efekata iz karitativne ambiciozne upornosti iz eremitskih stopa urušenih u slojevite dokaze o skorenim mirijadama godina šutnji raščlambi na čijim pustopoljinama postrojenja naftnih crpilišta podilaze učmalim pretpostavkama znala sam na toj ravnoj narančastoj plohi kako stojim podržavana leđima jedne kornjače leđima na kojima počiva svijet teorija o kornjači na kojoj je položen svijet o beskrajnom nizu kornjačinih oklopa koji podržavaju jedan drugoga ugrožava moju splav i uskoro će se iznaći mjerači pomoću kojih će se dokazati njezin okrugli oblik potom će uslijediti metamorfoza kojom će se moja splav iz lika premetnuti u tijelo od početka ošinuta spoznajom o splavocentričnoj privremenosti neovisno je li taj svjetonazorski interval obuhvaća mikrokozmičko zrnce što šišti klepsidrom sukladno vremenu potrebnom da se gusjenica izbavi iz ripstva čahure da se leptir sprži na jakom svjetlu da se selica zaputi ka južnoj polutki da pčela otpleše poruku o novim nalazištima sočnih prašaka da klijetka otkaže gostoprimstvo krvi navrloj iz pretklijeteke ili pak interval u kojemu pluta izgradnja piramide evolucijski tijek za kojeg se negdanji organ pretvara u reziduu da bi posve zakržljao u tvarnom i funkcionalnom smislu i naposljetku se povukao u fotografije unutar korica enciklopedije gdje su prikazani relikti naših predaka od početka ošinuta spoznajom o privremenosti o nebožanskom udjelu prihvaćam krajobraz svoje splavi ljubičaste masne mrlje prelijevaju se dozivajući na površinu trome ljuske utovljenih riba jedna obitelj na brodici pokušava učvrstiti nepouzdane kopule kontaminirane feminističkim brošurama njihov mali piknik u plićaku iz kojega se čak i kamenje naizgled nepomično naizgled ukotvljeno na jednom mjestu premjestilo s toga mjesta njihov mali piknik ugrožen je spoznajom o jutarnjoj zbilji kada ni ljubičastih masnih mrlja što okružuju brodicu na čijem boku piše EVELIN ni tih smrdljivih mrlja ne će biti Livia - - - - - - -nastavlja se- - - - - - - - |
MOLIM TE ZA SASVIM MALO UBOJSTVO
Male magije, do sada razasute intuitivnim (ne)redom i (ne)rasporedom, sada, evo, započinjem zapisivati onako kako su dijelovi toga poetsko proznoga poliptiha nastajali, napominjući da je tekst još u vrenju, da nije zgotovljen ni u sintaksnom ni u semantičkom smislu, sve su opcije moguće... Dijelove već prepisane, naravno, preskačem, ulijetajući u ovaj nedovršeni mozaik tako što ću slijediti onaj prvotni, radni zapis.
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - noću Tvoja moć raste kroz sjenu crvenoga miša u plavom odijelu molim Te za sasvim malo ubojstvo neizmjerno mi se sviđa ovaj naslov filma i oslanjam se o njegovo značenje ne pitajući se ne vodeći računa posjeduje li taj film koji nisam odgledala neku svoju fatalnu hermeneutiku takvu da bi mogla dovesti u pitanje sav pokušaj da se prisjetim da oživim male magije molim Te za sasvim malo ubojstvo kako bih izbjegla susret s crnom golemom masom kljaste beznoge lica obrasla bradavicama i madežima iz kojih klijaju čekinjaste dlake unatoč brojnim izraslinama njezino lice valja se iz dubina izbija novom rastezljivom masom podbratcima ljubičastim usnama koje će me ne uslišiš li moju molitvu htjeti dotaći teta Rita je plakala cijelu noć za kćerkom koju je izjeo karcinom i ja sam prisiljena svoju haljiinicu od plavoga pliša prepustiti uzdisajima njezinih spuštenih kapaka u velikoj sobi same smo teta Rita i ja zaboravljam na internatsku odjeću trčim uokolo elipsastog stola kao da sam baš kao sada u kožnatim čizmama čije sare mi sežu do koljena i u mrežastim crnim hlačama teta Rita ucjenjuje gubitkom svijesti i pitam se ne tada, sada se, ovoga trenutka pitam propitkujem o svrsishodnosti tih poljubaca ona kljasta beznoga potom teta Rita u čiju tugu su intravenozno kapale tekučice intraferona morfina otopine od kojih se jedna djevojčica spoticala o vlastitu plišanu haljinicu bježim iz velike sobe iz žute kuće iz molbe - jer ipak znam da to nije molitva već najprofanija molba - da obaviš još jedno ubojstvo Livia ---nastavlja se--- |
SAVRŠENA TVOJA UBOJSTVA
Molim Te za sasvim malo ubojstvo (kao u naslovu jednoga filma)
Ti si izvršitelj Ana je prijateljica Boravi u kupaonici iza metalnog poklopca koji pritišće žutu rolu toaletnog papira šifriranim ritmom zazivam je da me čuje da me primijeti da uspostavimo nekakav odnos Ana je bliska Ti si dalek iz Tvoje daljine proizlazi moć sva su Tvoja ubojstva savršena djela Ana je hladna hladnija od ruzinava metalnog poklopca urezanog na žutoj roli toaletnog papira noću Tvoja moć raste kroz sjene igračaka lutaka plastičnog pingvina na čijem pštrom kljuniću je nataknut papir s mnoštvom imena koja kruže do mene deminutivi za tepanje za nježnost kojom se nadoknađuju jezivi životi provedeni za istim stolom u istoj šutnji u istim kockastim keceljama kockastim stolnjakom kockastim rezbarijama vrhom pribora za jelo kockasto izrezanim venama kockastim psovkama koje bajamo dok pater familias naše ili neke tuđe podjednako šutljive i kockaste obitelji izgovara blagoslov nad kockastim porcijama nemrsne hrane psovke su poput stihova iznenadne zapisane u najdubljim dubinama poput skrovita dijela parka u kojemu se okuplja prva službena etiketirana ološ marginalizirane grupice kojima se bave sociolozi Livia, počevši naposljetku "od početka" odnosno zapisavši tekst kojim se otvaraju "Male magije" |
BVLGARI BLV
...opomena o rasponu mirisa osvaja me snažno stresno
plavi BVLGARI udobno smješten između oblutaka spojenih potezima iz silikonskog pištolja BVLARI BLV potentne ambalaže u hladnim kondenziranim kapima zahvaća mi vrat nježnu kožicu iza ušiju Magija mirisa kreće se komercijaliziranom alkemijom za razliku od crnog Bulgarija pristalog štrkljastim djevojčicama koje su iz stagea djece cvijeća uskočile na piste futurističkih revija za razliku od crnoga BVLARI BLV ljubavnički prijateljski orestovski prati linije staromodnih oblina od kojih sam tako često bježala u onostranost u srednji rod u androginu narav u bespolni isposnički mentalitet Ana je bila tu na Anu sam svaljivala teret dužnosti kao što su čupanje obrva nanošenje tekućeg pudera zaobljenje kožice na rubu noktiju ali rupce prstenje usklađivanje hematita i ametista s danima u tjednu opkolila sam nevidljivom međom poprskanom kondenziranim kapima plavog Bulgarija kao što pas vlastitom mokraćom obilježava granice svojega teritorija Livia, ...turobno i nježno uvlačim se u ovo jutro, u tuđa buđenja, u svijet, u mikroensne tragove daha koji mi doseže obraze i vrijeme je da uposlim Anu, stvarnost ili ono što se predmnijeva pod pojmom stvarnosti opasno se jutarnje zaoštrava odveć ogoljela svjetlost ah, evo, samo što nije, a ukočene su je najavile zvijezde, kažu bura - čista žena, da je barem pramen magličaste jugovine, sfumato ružičastog i sivog |
MIRIS LJILJANA KIŠA RUŽA
prilazim Ti iz drugih oblika
proziran si opasan lijep i tajnovit serafi opkoljuju Tvoje Ime "i koprov plot puca" jugovina je probila zaštitne šahtove u klaustru Svetoga Franje bonus odor Chrysti miris ljiljana kiša ruža koja li je moja gora i čemu to tvrodkorno uvjerenje o posjedu nadspolne gore Sveti Ivan od Križa bosonoge karmelićanke "i koprov plot puca" Livia, za jedno od ovih predblagdanskih jutara (preksutra je Badnjak) kada se nešto studeno i dimno odlama od mene kao pitoreskne sjene što se odižu s tla nakon netom odlutale čerge |
OD POTROŠNE DIVLJAČNOSTI
Ostajem ti na trijemu
hladna kao vrijeme koje ti šumi pred očima kao oksimoron iz kojega nastojim nametnuti tvojoj desnoj polutki da me zamijeti ohlađenu tako sačuvanu za nedosljedne igre fatalnu pričuvu alabaster koji je moja majka nudila bje od potrošne divljačnosti ja sam pitoma i to za vazda ja sam iz tučka k tebi došla i sve sam norme zadovoljila za razliku od moje majke koja ih je kršila uvjeravajući onog magarca od oca kako je ta njezina buntovnost nešto posebno nešto originalno i nesvakidašnje Livia |
OZONSKA MODRA RODNICA
Vidjela sam da uporno zurite u mene i vidjela sam da nastojite Variju nametnuti Heleni. Nemam ja ništa protiv Vas. Ne govorim Vam Vi zato što sam toliko mlađa od Vas, nego jednostavno zato što ne mogu prisiliti sebe govoriti Vam ti. A istina je da ste me mogli uhvatiti kako gledam njega, bila sam smotana, ali osjećala sam se jakom, jer je moja ljubav jaka i nitko je ne može razrijediti. On mi je tako rekao i još je dao usporedbu s vinom, vodom i bevandom i ja ću ga voljeti cijeli život. Toliko od mene.
Kada nahrupe pisma, ovako usitnjena ili uvećana, jer pisma nikada nisu po mjeri osjećaja, uostalom, tko je taj koji bi odredio vrijednost te mjere i još se prihvatio posla označavanja metričkih zona, kada nahrupe ovako usitnjena ili uvećana pisma ne sluti na dobro, Djevojčica je svjesna svoje ugroženosti i smiješnoga uzorka na svojem kišobranu, možda je štoviše svjesna kako njezino vidno polje ne će nikada doprijeti do istozvučnih uzoraka na Elizejskim oblacima odakle se sve ovo i još mnogo toga nagađa, pa se nešto i pogodi ili dogodi, u svakom slučaju, samo i jedino iz te njezine ugroženosti proizišle su riječi kojima ona barata usporeno, jedva čekajući da ih napusti, kao da blatnim rukama dotiče drago kamenje, kao da mačističkom tučku umjesto svoje plitke kišne ozonske modre rodnice nudi staru ljubičastu krpenu pičketinu koja visi dva prsta ispod ruba tijela gledamo li ga iz kuta bokocrta I bi smrt, jednostavna, naglavačke postavljena, dobrodošla poput kiše izmoljene u nekom od Gospinih svetišta, bi smrt po mjeri rezidencije iz koje dopiru imena i lica do mojih izmišljaja koji se podižu i lebde poput aure dok se utapam u dvosjedu boje frapea od banane u dvosjedu u foajeu hotela gdje su smještena sva ta jeziva lica i imena gdje se traže navlače razodijevaju množe gutaju međusobno uvijek međusobno i sva je tuga i nevolja u tome Livia |
NOĆAS JE BIO GEJŠA
Raskriljenih trepavica govorio je Asji sonet na onom jeziku milozvučne logike kojom bje napisana Eneida. Nije to bio latinski, bio je to snoliki otisak latinskoga koji je tako fluidno propuštao bezbroj znanih i još nedefiniranih pjesničkih figura kojima je bilo lako, lakše nego njemu doprijeti do
Bila si moj mali Apolon Livia |
Edip, Petar Pan...
...antipodi jednoga te istog animusa, nikada se ne će sresti, nikada se ne će sresti.
Livia |
dobri su disciplinirani uredni
nekoliko ljudi brine se o meni.o količini i vrsti lijekova koje pijem.
dobri su to ljudi. bez njih kamo bih i zašto bih uopće bježala a lišena bijega gdje bih tako nesuvislo dugo ostala dobri su disciplinirani uredni podsjećaju na pojmove kao što su šah partner golf. njima je partnertstvo u krvi. apstinencija od parnterstva baca ih u zdvojnost i tada traže pisane dokaze o svojem rođenju mjestu stanovanja imenima dužnika postotku kamata traže fluoroscentne flomastere koji jamče kakav takav dnevni red kako ne bi upali u rulet u česminu u cvijet artičoka poslijepodne će igrati bridge i oni su dobri zadovoljni partneri slušaju naputke fluoroscentnog flomastera bilježe tablice prebrzih vozača lijekovi se nalaze dijelom u garaži dijelom u hladioniku dijelom u ladici s čarapama ali od danas ja sam glavna pratilja abrazivne ljubavnice Sadama Huseina Livia |
rasap, suteren
prevodiš me pliticom iz zornjače sitnozorne kuje mahnite
u mojemu vrtu čagljevi uspijevaju dok hrčeš znamenito piskutavo lelujajući uzduh trajnu postavu koreografsku kapelicu u kojoj ti se molbenice pripijaju uz navoštene vlasi ali čagljevi se pomno razbježe prije nego li hrk tvoj odstupi sa kućnoga praga njihovo olinjalo sivkasanje njihov vonj po iskonu po brevijaru ljubovčici otkopu kaosne postelje febrilno budne vigilantne djeve očempresane smrtićima zvjezdopregom urom prije nego li će uzduh skenirati tragove šarengrada kampriranog u suterenu onevidnom u mojemu drže se dobro vrtu čagljevi raznodobni |
stake
beskrvni curio je tvojim nemrtvim čeljustima prekobrojnim umotvorinama
jedna lađa odaslana umjesto pisma iz Alta Mire zaokupljala mi je pogled dok sam povraćala na izlazu iz zimske krčme keltski se kraljević spuštao sa zamraženih vrhunaca tijesno sjedalo ususret mojoj dražici a levitirala je do mjesta postanka do uljudne kompilacije znamenit iscurio je u jarak zajedno s brojnim pelinkovcima kelltski kraljević čije časno lice si proždirao nesanim čeljustima |
prosinac, 2004 | > | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv