...Nisi ti pekla nikakve puslice. Jedino što je od tebe došlo k meni bilo je tvoje ime. Od tada se i razvila ta moja nomenfilija. Tvoje ime je bilo nježno i odlučno, poput tajne sljedbe. Bilo je iskonsko, lišeno bilo kakvog nutarnjeg značenja koje bi me vodilo semantičkim tobožnjim otkrićima.
Svaka djevojčica u okrutnom periodu koji kulminira oko četvrte godine muku muči s jednom Evom. Ukoliko se mama, teta, susjeda, nećakinja, sestra, baka provuku literarnim diskursom, kad tad će postati Eva, Antigona, Elektra, Medeja...
Ana, oprosti, vraća se moja okrutnost. Umnožava se brzinom sjećanja. Iz jedne mračne prostorije dopiru Evini krici njezina rijetka raščupana kosa guši me strovaljuje se na mene njezine neurotične ruke ukapaju se u moja uska ramena ubrizgavajući izlomljenim noktima prokletstvo sifilitičnih predaka i upravo u trenutku kada mi čaša sa sirupom pada na pod i kada Eva šokirana pri pomisli na napor što ga iziskuje traženje krpe brisanje ljepljive tekućine ispiranje karmeliziranih tragova, kada Eva izbjegavajući te nesnosne radnje snažnim ugrizom zahvaća podlakticu ispuštajući me iz tijesnoga stiska
ulazim ah naposljetku ulazim u onu kap bajkovitu zaostalu nakon svih pedantnih brisanja poliranja struganja
kap se širi u mjehur dostatno širok prostran da mogu boraviti u njemu da mogu cijela stati u njega mogu zauvijek ostati u njemu tako mi se barem čini i u tom trenutku taj privid je dostatan da iz njegove sigurne opne do mene nježna odlučna odana poput tajne sljedbe priđe Ana
Ana - ime koje ama baš ništa ne znači
ali potpomognuto Evinim histeričnim ugrizima ovo ime poprima emanaciju Antieve
Livia - - - - - - - nastavlja se - - - - - -
Post je objavljen 23.12.2004. u 21:01 sati.