..., umjesto kupaonice - kuhinje, gdje u drvenoj okrugloj polukičastoj polu što je slikar želio reći zdjelici stoje savinuti u srebrnkastoj tablici spasonosni bombončići koji su nam nužni kako ne bismo pred drugima, a Drugih je tako mnogo i uvijek će ih biti sve više, da Drugi ne zamijete naše ishodište, ono što tutnji klepsidrom šištajući nervoznom boljkom meteorskog praha, a mi ni sada kao što nismo ranije kao što ne ćemo ubuduće ne želimo jedna drugoj priznati barem ponešto o toj teškoj mukotrpnoj nesnalažljivosti među istostima koje nas pritišću i od kojih se tresu ruke srce ubrzano kuca znoj probija unatoč roll on preventivi. Ne, naše su laži monogamne, mi ne želimo zrcalni odjek, nikakvu jeku, mi smo androgino, bespolno, samodostatno osuđene na šutnju o sebi i o svojim prapočelima poradi kojih se sada nalazimo u nezgodnoj situaciji, ulovivši jedna drugu u laži, dvije prestrašene sanjarke, dvije ovisnice o nemogućem, neizvedivom spajanju nespojivog, dvije koje su pokušale biti i vrle peračice krhkih staklenih čaša i čestice iz podskupova u kojima sazrijeva image optočen tajnim sljedbama jedne biblioteke, ruzmarinovom jutarnjom inercijom, licem i imenom licem i imenom, ah, to ime, tako pogubno po Evu valja zamijeniti, jer njezin opstanak doslovce je zavisan o mijeni imena.
Livia - - - - - - nastavlja se- - - - - -
Post je objavljen 28.12.2004. u 13:39 sati.