utorak, 06.07.2021.
Update zbivanja
|
Mala djeca mala briga
velika djeca velika briga narodna Ovih dana je naročito aktivno. Ima dobrih stvari, ima neriješenih, ima tužnih, ima zabrinjavajućih. Dijete je sa dvanaestoro druge nejačadi provelo osam dana na Otoku. Neki Baka i Deda su glumili pazitelje. Mogu si misliti. bu ha ha Spavalo se od 4 do 12, od 12 do 14 se kupovala voda. U 14 se zatvara dućan a na Otoku nema pitke vode. Navečer se kuhao jedini obrok u danu zvan ručak. I tako dalje. :))) Bog zna što se sve događalo. Najbitnije, živi su, i jučer su njih dvije od mnogih izvodile pothvat zvan odlazak sa Otoka na M. Otok broj Dva. Prvo su zaspale na ranojutarnji trajekt, jer zašto ne, propale im karte za bus od A do B. Kupile mobitelom nove popodnevne karte, praznoglavo oduševljenje, čeka se trajekt oko podne, oko jedan se doznaje da je trajekt u kvaru i ide samo večernji, zakasnit će na bus, i naravno na trajekt numero due. Organizira se hiperskupi prijevoz za tri osobe na Kopno. Ja ispižđena iz zagreba telefonski branim. ona ipak ide, jer i druge dvije idu, mama, platit ću si sama tu trećinu. Bijesna sam ko ris većinu dana i samo razmišljam da je dobro da nije u blizini jer bih ih sve pogutila kako su indolentne i blesave Hiperpreskupi čamac ih usred popodneva vozi na kopno Uviđaju da kasne i na taj bus, uspijevaju vratiti karte i dobiti povrat novca, kupuju karte za malo kasnije iako svakom normalnom biva jasno da ne mogu uhvatiti zadnji trajekt osim ako taj bus ne bude letio zrakom. uspjevaju u zadnji tren ući u bus, voze se, M. tata organizira da ih trajekt čeka jer pozanje vozača, One ipak kasne na trajekt i vozač ih ne čeka, jer bus nije letio zrakom nego vozio kopnom, ali, no worries (dobivam napadaj bijesa broj dva, jer bi ih ja, da se mene pita, ostavila da prenoće na jebenoj klupi u parku i poslala na prvi jutarnji trajekt, a potom ih nalupala po dupetu kad bi mi se pojavile pred očima, da sam M. tata ili mama, svejedno) dakle, no worries, M. tata šalje frendove da sa privatnim čamcem, već je mrak bio pao, odu po njih na kopno, mind you, vožnja barem sat i pol u jednom smjeru, i dovezu ih na Otok broj Dva. One sve sretne kako su snalažljive, ja bijesna u Zagrebu, za M. roditelje zapravo ne znam, mislim da je olakšanje prevladalo činjenica da nisu pale u more sa tih čamcova i brodica na kojima se ne znaju ponašati i nije ih pojeo morski pas niti pogazilo išta na autobusnom kolodvoru....... To je bilo jučer. Danas sam imala bitan razgovor sa našom divnom dosadašnjom razrednicom. Dijete se , po vlastitoj želji, prebacuje u drugu gimnaziju, sve je u povojima, i vidjet ćemo što će biti. Kada bih mogla, ta razrednica bi mi bila supruga, toliko je divna , topla, pažljiva, pametna, razumna i puna razumijevanja, ne znam smijem li njezino ima napisati, pa da guglanjem vidite koliko je još k svemu i divna i sposobna,,,,,,, Danas je još bilo ovo, doznala sam da nam se jutros susjeda pokušala ubiti. Toliko mi je tužno došlo. koji je to rub kojim ljudi hodaju, a da mi izvana ne možemo vidjeti, pretužno... Ostala je udovica vrlo nedavno, siromaštvo i sve ju pritislo..... K tome, kod buraza susjeda se uspjela ubiti prošli tjedan. Mlada žena...dan prije je sa pesom stajala na njihovom dvorištu i razgovarala sa mojom šogoricom i klincima.... :((( I onda, kako se sve dozna i ne možeš djecu od ničeg očuvati, sama mala nećakinja je doznala prije mame, i obavijestila je o svim mračnim detaljima.... jao. :(((((( A i doznala sam da se jedan gimnazijalac u susjednom kvartu, dečko star ko moja kćer, ubio, jer ga starci nisu puštali van radi korone, nego jako strogo držali u kući...... Mislim........nema imena za tu žalost i tu tragediju..... Koliko je ovo izvitopereno pomaknuto dramatično vrijeme, sasvim ispalo iz kalupa svega poznatog, svega što bi nam moglo biti utočište, slamka spasa...... Nadalje, zabrinjavajućim vijestima tu nije kraj, jutros se stari pogubio i preko pola sata je trajala epizoda u kojoj on mami objašnjava da je jako zabrinut jer mu je stigao kamion sa materijalom, ali da u laboratoriju nema mjesta i morat će to iskrcati u skladište, samo kako kad nitko nije došao da im pomogne, i mami je trebalo dobih pola sata da ga uvjeri da su oni na moru, da su stari i da on više ne radi, da nema laboratorij, nije stigao materijal, ne mora ništa iskrcavati itd.. ukratko, dolaze mu faze kada se boji biti sam, jer ga komunikacija, bilo kakva i sa bilo kim drži u ovom vremenu, dok mu, kad je sam, um luta i gubi dodir sa sadašnjošću. I sam je prestravljeno konstatirao, kad se kasnije sasvim prizvao k svijesti, da mu nešto s mozgom ne štima.... :(((( Naravno da prognoze neurologice ne kažu ništa dobro, može(mo) se samo nadati što nižem stupnju ove zaboravljivosti, ovog gubljenja... Za sada nije agresivan, što je inače jedan od glavnih simptoma u demencije..... A MOJ BOŽE. A ja? ja se bavim poslom dva dok čekam posao jedan I presretna sam jer se osjećam izvrsno, hvala na pitanju. Muči me jedan zub, popravljeni, naravno da me muči zub, smeta me i nije još u redu iako se popravak odvio prije dva mjeseca, ili više, kaj ja znam, Zubarica kaže da to može dugo, dugo biti osjetljivo...i td... A ako će me boliti da će ga izvaditi, jer je to osmica, i čak to što se popravljao je neuobičajeno, osmice obično odmah idu van, na sve probleme.... i NARAVNO da sam danas sanjala da sam (jedan drugi) zub izvadila sama sebi, bio je lijep i sav zamotan u plavu plastiku. Aaaaa!!!! Koje kretenarije!!!! Idem jesti lubenicu. |
