30.01.2010., subota
28.01.2010., četvrtak
Što djeca pišu Bogu
|
Pa ti reci da djeca nisu pametnija od odraslih! Dragi Bože. Jesi li ti stvarno nevidljiv ili je to samo trik? Lucy Dragi Bože, želim biti isti kao moj tata kada odrastem, ali ne sa toliko puno dlaka posvuda. Sam Dragi Bože, jesi li ti si zamislio da žirafe tako izgledaju, ili je to bila nezgoda? Norma Dragi Bože, još uvijek čekam na proljeće, ali nikako da stigne. Nemoj zaboraviti. Mark Dragi Bože, umjesto da puštaš da ljudi umiru i stalno radiš nove, zašto ne bi zadržao ove koje imaš sad? Jane Ne moraš se brinuti za mene, ja uvijek gledam na obadvije strane kada idem preko ceste. Dean Dragi Bože, bila sam na vjenčanju i oni su se poljubili u crkvi, da li je to ok? Neil Dragi Bože, ponekad mislim na tebe i kada se ne molim. Elliott Dragi bože, ja sam Amerikanac, što si ti? Robert Dragi Bože, hvala ti za bebu bracu, ali ja sam se molila za psića. Joyce Dragi bože, vjerujem da nije lako voljeti sve ljude na cijelome svijetu. U mojoj obitelji nas je četvero i ja nikako ne mogu to stalno raditi. Nan Dragi Bože, ako pogledaš u nedjelju u crkvu, ja ću ti pokazati svoje nove cipele. Mickey D. Dragi Bože, ako mi daš čudesnu lampu kao što ima Aladin, dat ću ti sve što poželiš, osim mog novca i šaha. Raphael Čitali smo da je Edison napravio svjetlo. Ali na vjeronauku su rekli da si ti to napravio. Da li je on ukrao tvoju ideju? Donna Dragi Bože, možda Kain ne bi ubio Abela da je svatko imao svoju sobu. To funkcionira sa mojim bratom. Larry Dragi Bože, ne vjerujem da bi itko bio bolji Bog od tebe. Samo ti to želim reći, ali ne govorim ti to zato što ti jesi Bog. Charles |
25.01.2010., ponedjeljak
22.01.2010., petak
Večera za pet
 ups, krivo  sad je dobro.      Ima još zainteresiranih :   .....kad se male ruke slože sve se može...sve se može...... Ovo je stiglo sa Otoka. Hvala ti 7 dana ...da ne pričam kako je ukusno zamotano... .......a fino......... ......mmmm |
21.01.2010., četvrtak
|
Jednom, pred par godina slučajno sam naletila na Pedigreov natječaj za najljepšeg psa mjeseca. Kao pas koji bude izabran za najljepšeg bit će na kalendaru a dobiti će i vreću Pedigree hrane. Bingo pomislim, evo di mali pas treba biti. Na kalendaru ! Te pronađem njegovu sliku i pošaljem. I glasam za njega. Zatim kažem svojoj kolegici neka i ona glasa. Onda nazovem Muškarca i kažem neka i on izvoli glasati jerbo će Mali Pas biti na kalendaru di je i zaslužio biti. I tako. Glasamo mi, ali sve smo nešto posljednji i predposljednji. Malo glasova. Te odem u drugu sobu pa kažem kolegama da ionako nemaju ništa pametno za raditi i neka zato daju svoj glas Malom Pasu. I tako, idem od sobe do sobe i djelujem na ljude i njigovu savjest. No i dalje smo zadnji i predzadnji. Onda prođe neko vrijeme, ja pokušam ponovo dati glas i shvatim da mogu. Pa glasam ponovo za svoga pasa. Pa tu informaciju proslijedim dalje svima onima koji su dobrovoljno i sa puno volje glasali za istoga. Međutim i dalje smo posljednji ili predposljednji. Jerbo smo se prekasno priključili. Jerbo je na prvom mjestu neki dalmatiner sa ogromnim brojem glasova. Jerbo i drugi imaju velik broj glasova. Sutradan opet glasam za Malog Pasa. Ponovim postupak iznuđivanja glasova kod svojih kolega i proširim broj kolega. Pri tome im kažem da mogu glasati svaki sat. E sad, malo po malo popnemo se na ljestvici pa nismo više posljednji ili predposljednji, nego smo već negdje u sredini. Pregazimo sve nefotogenične pacere od pasa i polako se penjemo tamo gdje smo i zaslužili biti. I tako ja i moji kolege i svi koje poznajem glasamo koliko god se u danu može glasati. Penjemo se ali rugoba od dalmatinera je još uvijek na prvom mjestu. Povećam broj kolega. Povećam pritisak. (Pritisak s moje strane je već bio takav da su mi na hodniku dovikivali koliko puta su dnevno već glasali). OK penjemo se. Još ima tjedan dana do završetka glasanja. Mi smo negdje iznad sredine ali idemo prema gore. Sigurno i stalno. Ponovo povećam pritisak na kolege i šire. No dalmatiner gabor, još uvijek superiorno stoji na prvom mjestu. Glasamo i dalje. Dva dana do završetka glasanja. Moji u firmi već svi u strahu i panici od mene, a bome i u natjecateljskom duhu. "Hoćemo biti prvi?" pitaju me na hodniku. "Naravno da hoćemo, to smo i zaslužili" odgovaram sigurna u sebe. Mislim penjemo se, sustižemo gabora, moramo biti prvi. I polako, polako prišunjavamo se strašilu od dalmatinera. Još malo i prestići ćemo ga. Glasamo doma sa laptopa, glasamo s posla. Došao je i dan kada smo prestigli gabora. Prvi smo! No ima još dva dana do završetka natječaja. Ja ne posustajem sa pritiskom na kolege i šire. "Samo glasajte" odgovaram na njihovo pitanje "jel moram još? Danas sam dao/dala već 15 glasova malom pasu?". Došao je i zadnji dan. Gabor je drugi mi smo prvi. Već slavimo, otvara se šampanjac, srce kuca brže, osmjesi na licu cijele moje firme. Mislim, postalo je to zajedničko natjecanje a bome i zajednički interes. I onda.... najednom.... rugoba od dalmatinera dobija 1000 glasova. Odjednom. Šok. Hladan tuš. Bijes. Psovke. Nema šanse da to stignemo. Bila sam bijesna ko ris!!!! A bome i tužna. Strašilo i rugoba imao je neki program gdje je mogao odjednom dati 1000 glasova. Izgubili smo. No smo bar varali pošteno!!!!!!!!  A ne ovako lažirati. To svako može. Više se nisam htjela bakćati sa tim glupim natječajem. Malom Pasu je bilo mjesto na kalendaru!! A onda je vlasnik dalmatinera pokrenuo taj program gdje si je odjednom dao 1000 glasova. Pih. Neš ti pobjede.  |
17.01.2010., nedjelja
|
Danas je mali pas jeo odojka a mi smo sjedili i gledali. Ovako je to bilo. Došla je moja mama, a moja mama obično napravi za Malog Pasa neko meso kad kuha juhu, pa to mesto onda isjecka na male komadiće jer sam joj ja tako rekla, i onda to stavi u frizer i čeka. Čeka meso a bome čeka i moja mama. Onda kad je prilika moja mama ide šetati malog pasa. Nije to prečesto ali dobro dođe. Mislim da se mi malo odmorimo. Da ne moramo hodati ko ludi kao što inače hodamo. E u takvim danima moja mama iz zamrzivača izvadi to što je spremila za malog pasa i donese sa sobom u njenom prastarom cekeru o svijete. Tako je bilo i jučer. Izvadila je vrećicu, ja sam vrećicu stavila na radijator, oni su otišli u šetnju. Po planu je trebalo bit da kad se vrate, meso u vrećici će se odlediti i bingo svi sretni i zadovoljni. Mali pas najviše jer to mu kulminacija dana. Mislim kad jede mu kulminacija dana. I tako. Oni su se vratili, meso se odledilo, ja sam se sagnula da ga stavim u zdjelicu, moja mama je pogledala vrećicu i shvatila . Te rekla "a ovo je odojak. " i još je mlako rekla "to bi vi morali jest". E sad...ajde ti malom pasu oduzmi od usta. Taj se bome najeo! Dobro se najeo. Nije mu smetalo ni što su komadi bili veliki. Mi smo ostali sjedili i gledali. Malog pasa kako jede. Našeg odojka! Meso koje je bilo namjenjeno nama. Hvala ti mama. Drugi put napiši na vrećice što je što. A ne da ovako gladujemo, dok se mali pas prežderava nešom hranom!! |
15.01.2010., petak
Pržena kineska riža
|
Danas se radi pržena kineska riža. Po kineskom receptu.Zaključila sam da su kinezi pritajeni alkoholičari jer u sva jela stavljaju soja sos i brendi. Soja sos je radi kamuflaže. Sredstvo za odvlačenje pažnje. Trojanski konj. Kad malo bolje razmislim soja sos u stvari vjerojatno ni ne stavljaju. Brendi im je bitan. Da se mogu nekažnjeno natakati . Pročitala sam ih. Zato oni svi i vole svoju kuhinju. Tko ne bi kad si poslije svakog jela još dobra dva sata u blaženo omamljujućem stanju. Zato i jedu često. "....Kinezi imaju još jedan dobar običaj - ne jede se odjednom mnogo, već se obroci raspoređuju tijekom dana. Najčešće se u intervalima između glavnih obroka serviraju biskiviti, voće, mali kolačići, različite vrste orašćića, badema....". Je moš mislit da oni nisu dopunjeni brendijem. Zato i jesu tako mali kad im alkohol odmalena izgriza jetru i okolne organe. Kinezi mislim, ne obroci. Kad sam kupovala dakle tu osnovnu živežnu namirnicu kineskih jela ,u dućanu me nisu baš lijepo gledali. Ni oni na blagajni a bome ni oni koji se muvaju okolo. Ličila sam im na alkosa. Nisu znali da ću kuhati rižu po kineski. Gdje kinezi zaboga kupuju brendi? Nije mi baš zgodno da me smatraju za alkosa. Neće mi htjet dati na veresiju ako će mislit da ločem. A kako stvari stoje još malo pa ću kupovat tako. Na veresiju mislim. Onda smo mali pas i ja, tako uz mrke poglede izašli van iz dućana. Jer naravno Mali Pas ne može čekati PRED dučanom, kao što bi svaki pas koji drži do sebe, to trebao. O nee. Mali Pas u neko doba ušeta. Pa šeta. Ja koja sam mu pred vratima dućana autoritativno i sa čvrstom odlučnošću rekla "tu čekaj", ni na kraj pameti nemam da bi Mali Pas ušetao. Pa tako, tražim brendi kao namirnicu za svoj ručak i mislim svoje (pametne) misli. I čujem "van pas, idi van". Meni odmah sve jasno. Slijegajuć ramenima krenem malog pasa ponovo autoritativno i sa čvrstom odlučnošću koja se osjeti u mom glasu i vidi u mom stasu, išetat iz dućana i ostavit ga da čeka pred vratima. Kao što radi svaki normalan pas. Mislim čeka pred vratima. Te ponovo krenem tražiti brendi. Ali mali pas ne bi bio mali pas da PONOVO ne ušeta. I evo ga, tu mi je pod nogama. Ometa me u razgledanju alkoholnih pića. I dekoncetrira pravo da vam kažem. Jer nije svaki brendi brendi. Onda mu velim potiho "dobro, sad tu budi i budi miran. nevidljiv". Te nastavimo zajedno tražiti brendi koji kinezi koriste da bi se pritajeno oblokavali. I skoro smo nevidljivo , osim te osnovne živežne namirnice, di su svi mislili da sam kronični a pravo da vam kažem kapilare mi popucale od ove zime pa to može potvrdit njihovu hipotezu o meni kao "tako mlada, šteta ju je" , došli na red gotovo neprimjećeni. Kažem gotovo neprimjećeni. No onda je sa druge blagajne netko pitao "čiji je ovo pas?". Pa su svi pogledali u nas dvoje. Mene sa popucalim kapilarama i flašom brendija u ruci, sa šarenom vunenom prevelikom kapicom na glavi koja mi prekrije oči pa ništa pod milim bogom ne vidim po svijetu i šire, u broj prevelikoj pernatoj jakni sa predugim rukavima iz koje izviruju gore dvije tanke ručice a dole nožice kao noge goluba . Na nogama debele , teške vojničke čizme . Crne. Sa debelim đonom. I malog pasa do tih štrkljavih nogu sa nevinim pogledom uperenim gore u mene. Da li su mislili da jadan pas prati svoju gazdaricu pijanicu i da pazi na nju? Mislim da ne. Zašto bi to mislili o svijete? Ja sam promumljala "moj je, sad ćemo izać". I sad ti reci da priprema kineske riže jednostavan čin. S druge strene opet, baš se veselim ručku. Ili bolje rečeno vremenu nakon ručka. Samo me malo brine jetra. A onda opet, jetra je organ koji se regenerira zar ne? |
13.01.2010., srijeda
under construction
), pa napravit rubove. To sutra.
11.01.2010., ponedjeljak
|
Danas je sve nekako teklo. Dobar neki dan danas. Kad bi svi bili ovakvi ništa se ne bih bunila. Časna titova pionirska da se nebih bunila. I taman kad sam zaspala evotiga zvoni na vratima. Pa me probudi iz duboko(umno)g sna. Pa sad glavinjam. Simo tamo. Ne znam doći k sebi. To obično tako biva kad te netko probudi iz duboko(umno)g sna. A što je još gore pas mi je počeo hvatati vlastiti rep što ukratko znači da moramo van. A to opet znači da se moram oblačit. I jučer sam tako. Mislim, obukla se. Taman kad sam sve to izpozavršavala a to stvarno nije jednostavno ni lako, oblačenje mislim, okrenem se a pseto se usidrilo na krevetu i na pamet mu ne pada da bi išao van. A ja se zbog njega oblačila. Onda skidaj se. I zato sada neću, jednostavno neću ići van. Vani je hladno. Vani je vodnjikavo. Vani je mokro. Vani uopće nije zanimljivo. Samo se smrzavam. Vani mislim. Zato ću sada uzeti svog "Iscjelitelja" , knjigu koju čitam već tjednima i lagano se bacit u Perziju i tamo neko vrijeme liječit ljude. A onda, ako si mali pas u međuvremenu ne odgrize rep, onda ću možda i ići van. A možda i neću. |
10.01.2010., nedjelja
|
Ipak, nemojte zaspati. Uvijek, svakoga trenutka, imajte na umu da stanjem svoje svijesti pridonosite miru ili ratu, ljubavi ili strahu. Ne postoje dobri i loši ljudi. Postojimo samo mi koji, uglavnom, poput pijanih lutaka prelazimo s jedne na drugu stranu, a zatim se čudom čudimo posljedicama. Koračajte čvrsto, sigurni u sebe; ne odstupajte nikad s puta mira i ljubavi. Budite mir, budite ljubav. Jedino tako ćemo biti sigurni. Adrian Kezele |
09.01.2010., subota
08.01.2010., petak
|
Nisam mogla vjerovat ušima svojim kad sam čula one ljige sa RTL-a kako govore "Rat za Zagreb". Uopće neću ulaziti u način govora. Mislim da je na ovim prostorima svima dosta rata pa zaista nije potrebno da obično sučeljavanje dvoje ljudi koji vode neke svoje unutarnje bitke (i vanjske) i pokušavaju ostvariti neke svoje ambicijice, nazivamo ratom. Toliko o Rtl-u i njihovom nivou. Čude me i ljudi koji su se dali uvući u sve to. I instaliraju se pred TV-om a sve pod krinkom "ma da ja to vidim". Pa vidjeli ste već tisuću puta, što pod milim bogom imate još vidjeti? Vidite dva lika od kojih niti jedan više ne ševi. A pred njima još dugo života. Pa našli u politici ispušni ventil. Već sam odavno zaključila da ima smisla ona "vodimo ljubav a ne rat". Naime sve je to ista energija. Seksualna. Iliti energija druge čakre. A ako seksualna nije (dovoljno) zadovoljena ostaje visiti negdje unutra. Neistrošena. Sad, neki ju troše na dobrobit čovječanstva , u humanitarnom radu, stvaralaštvu, asketizmu........a neki da bi bili političari pa nezadovoljenje kompenzirali osjećajem moći. Zato se pitam kada su naši vrli političari zadnji puta vodili ljubav? Budući da je već i pticama na grani jasno da Hrvati i nisu bogznakakvi ljubavnici to mi se odgovor nameće sam. Ovo ne govorim iz vlastitog iskustva, ja sam zaboga još nevina, nego ankete to kazuju. Ih. Nnnda. Što sam ono htjela reć? Aha da. Ne padam više na te štoseve. Niti jedan od kandidata nema karizmu za predsjednika. Što se mene tiče to je to. Kraj diskusije. I ne pada mi na pamet raditi kompromise sa sobom i sa svijetom. Ne više. Neću glasat i bok. I neću se više dati uvući u te prljave igre. Eto tako. Pekarna Levant danas je radila klipiće. Pa sad pekarica jede one sa kimlom. Jerbo Pekarna Levant radi klipiće i sa kimlom i bez. Pa reci da Pekarna Levant nije najbolja u gradu! I još sam odnijela malo prijateljici. Neka ima za doručak. I da. Nestalo Nikoreta. U svim obližnjim apotekama. Pa smo Mali Pas, prijateljica i ja krenuli u dugi pohod po ovom danu, po ovoj kiši put udaljene apoteke. Hodali smo teško, gazili snijeg, izmjenjivale se s kišobranom "daj mi malo pridrži curi mi nos" , govorila je ona a ja mrzim o kako mrzim nositi kišobrane. I nekako svi promrzli i mokri stigli smo do te apoteke. Fljus 57 kuna. Kako 57 , kod nas je 49? E da ali mi smo privatna apoteka "a privatne apoteke smiju spuštati cijene mi nesmijemo". Ja sam samo rekla da se mi nebismo ljutili da spuste tu cijenu, a apotekar mi se nasmijao. Sad ne znam jel taj osmjeh bio posprdan, ili je značio "e jesi naivna" ili je značio "boooože kako se ti meni sviđaš baš si prezgodna". I s tom dilemom ću ići spavati. I sad ti reci da je meni život lak.  Onda smo prtile taj snijeg i natrag, laganiji za 8 kuna više nego što smo mislili da ćemo bit. Mali pas je drhtao od zime ali se nije dao na ruke. Njemu dobro tako s nama. Drhti ali uživa. Sad ga eto spava ko klada! Što ću i ja za ciglih 10 minuta. Spavati ko klada mislim. |
06.01.2010., srijeda
Jin i jang
03.01.2010., nedjelja
02.01.2010., subota
|
Vrijeme je da s novom godinom otplatim jedan stari dug samoj sebi. Vrijeme je da izbacim sve negativne emocije u vezi osobe koja mi je dugo bila šef a kojeg nisam poštivala. Čak naprotiv. Gadio mi se. Teško da sam ikada upoznala nekoga za koga mogu reći - ne želim te više nikada vidjeti ni u ovom ni u niti jednom drugom svom životu. Makni se od mene i ne prilazi mi na 10 kilometara jer zagađuješ zrak oko sebe. Zrak koji i ja dišem. Upoznala sam puno ljudi do sada, puno i previše ali ovakvoga tipa još nikada. Možda sam do sada samo imala sreću. Možda je jednom moralo doći do toga da i likove tipa mog bivšeg šefa naučim upoznavati , prepoznavati te da naučim pobjeći od njih glavom bez obzira. Lik je totalno jadan. Raspadnut unutra. Nikad izgrađen. Nema jezgru. Nema ništa. To bi sve još nekako moglo da je on neki mladić. No on je čovjek od kojeg se očekuje barem neka doza zrelosti. Bar neka... Budući da je potpuno prazan unutra to onda vječno i stalno vrši neka potraživanja od ljudi i žiivota. Vječno nešto traži od drugih i naporan je do besvjesti. Traži tapšanje. Potvrdu. Prihvaćanje. Traži sve, ne daje ništa. On je moj bivši šef i što se mene tiče to bi poglavlje trebalo završiti . Otišao je na drugi posao i šljus. Doviđenja i da se nikada više ne vidimo. No ne moš ti takve skinuti s vrata. To su emotivni vampiri, ljudi hobotnice, koji ne čuju i ne znaju prepoznati znakove koje im šalješ. Uostalom , nije im ni stalo do tih znakova jer za njih ti i ne postojiš. Ti za njih nisi osoba. Ti si za njih ili "moji ljudi" ili objekt. Neko tamo. Tko nema emocija i tko nije osoba nego je tu tek toliko. Sve što u njegovom svijetu postoji je njegova ambicija i njegova emotivna praznina koju mora na ovaj ili onaj način popuniti. A popunjavati ju treba stalno. Iz sata u sat. Takvim ljudima je teško jer ne mogu ostati sami sa sobom. Jednostavno ne mogu. Jer bi se tada morali suočiti sa onim mrakom koji ih čeka unutra. I pitati se odakle taj mrak i možda se i priupitati da li se taj mrak da pretvoriti u svjetlo? No za to nikada nisu imali vremena. Jer su trčali okolo i obećavali svega i svačega. Nnnda. Pročitala sam ga vrlo brzo. Mislim pročitala da je prazan i jadan i da sa takvim tipom nemam što raditi. Nemam što pričati. Nemam jednostavno ništa zajedničkog. Između nas je velika provalija. I micala sam se od njega. Međutim što sam se ja više micala to je njega to više bolo. Ego nije dozvoljavao da bi ga netko mogao odbiti. Pogotovo ne netko tko je a) ženskog roda b) "moji ljudi". Nije shvatio poruku. Pa je nastupao agresivno, misleći da će silom postići to što nikako i nikada nije mogao postići. Nije se slomio na meni. Ali se slomio. Ja sam bila jedna kap koja je pomogla u njegovom slamanju. I na to sam ponosna (sad se i moj ego malo pokazuje ). U stvari bila je to borba dva ega. Moga i njegovoga. Pri čemu sam bila u lošijem položaju jer objektivno bio mi je nadređeni pa sam morala prešućivat. Jer je vrlo dobro znao da me drži u šaci egzistencijalnim faktorom. Ostali ljudi na poslu su ga ipak malo po malo pročitali. Brže sam ga pročitala jer sam mu bila bliže no polako su se i drugi počeli razočaravati u njemu. Razočaranje je bilo tim veće što su veća bila očekivanja. A očekivanja je sam podupirao. Svojim obećanjima. Fuj gadi mi se. I ipak, malo po malo, njegova je zvjezda počela tamniti. Mnogi su mu počeli okretati leđa. Dosadašnji bog (u svojoj blesavoj glavi) počeo je biti nitko i ništa. Što je i bio svo vrijeme. Hrpa ničega. Zaštićen svojim radnim mjestom i patrijarhalnom okolinom koja je to podržavala. Fuj gadi mi se. Ipak. O ipak je pao. Što sam mu iskerno i od svega srca željela. Nisam mu (ni ne želim) željela zlo. No željela sam da se više makne. Da mi ne zagađuje prostor. Da me ne zamazuje više. Da postane čovjek. Ako je to ikako moguće. U što sumnjam. No ipak. I sve bi bilo u najboljem redu, bar se nadam da bi tako bilo, da nisam obolila i da govno od čovjeka nije nazvalo. Za koji kurac? Meni on ne treba. Njegove deračine, njegova vrištanja, njegovo "uzmi knjižicu i odlazi", njegovo sirovo i primitivno ponašanje prema meni (i drugima) još i sada bole. I koji kurac je mislio kad je nazvao? Da ću skakati od sreće? Da ću kliktati i plesati? Koji je k.... mislio kad je ostavio broj na koji da ga nazovem. O svijete.. Nekim ljudima nije dovoljno da samo pokažeš zube. Nekim ljudima zaista treba da im staviš nož za vrat i prosiktaš "miči se i da te nikad više ne vidim govno jedno. drugi puta ću te priklat". Ja to nisam u stanju napraviti. No ako mi se još jednom nađe na putu..... možda ću i bit!!! (o.a. ovo mi je trebalo. pisala sam onako kako se osjećam. i evo što ti druga osoba može učiniti i do kuda te dovesti ako nisi oprezan i ako se na vrijeme ne odmakneš. to mi je škola. ali što mi vrijedi škola kad te u šaci drži egzistencija :"režije i hrana levant, misli na to da moraš platit režije i jest" .) (o.a. znam da je jedini način da oprostim. no kažu pametniji od mene "da bi mogao oprostiti moraš prvo osjetiti mržnju." znači da sam na dobrom putu. opraštanja mislim. lik me jako povređivao. prelazio je sve granice. još i sad kad ga se sjetim sva se nekako skutrim i imam čvor na želucu. nije lako ostati miran kad ti neko sa visina viče "uzimaj svoju knjižicu i odlazi". izbezumljenog izraza lica. sa puno odvratnosti. nije lako i tako je bilo godinama. o da. osjećam odvratnost u svom punom sjaju. na kraju ipak se nadam da ću moći oprostiti. to je iduća faza. nakon ovog posta. proces polaganog opraštanja. no za sada želim još par dana živjeti u ovoj mržnji. zaslužila sam ju. jer sam u njegovoj ja živjela godinama). |
01.01.2010., petak
|
Danas sam napokon zalila cvijeće. A pravo da vam kažem nije to lak posao. Pogotovo ako se već mjesec dana spremaš zalijevat. U svakom slučaju cvijeće se posušilo, zemlja se stisnula u sebe ili se i trebalo mi je hodanja simo tamo, natakanja flaša i flaša od mlijeka jedno pola sata da bih sve to dovela u red. U međuvremenu je po sistemu opstanka, odnosno samoopstanka otišlo : a) lavanda b) bršljan c) limun. Onda sam se primila i drugog posla od kojeg sam nekako u zadnje vrijeme zazirala. Nekako mi se nije dalo. Pa sam počistila ladice po ormarima, čovječe svega je tu bilo. Sada više nema. Fiju smeće. Onda sam krenula i dalje ali me zaustavio Muškarac skuhanim ručkom. Onda mi se bome , poslije finog ručka nije dalo ništa više raditi pa sam se obnovljenim snagama bacila u popodnevni spavanac koji završio dočitavanjem knjige "miss Julia" koja me i nije toliko oduševila, ali kad je kraj godine neka bude i kraj svih repova.Pa i nedovršenih knjiga. Onda sam htjela počistiti ormar od Muškarca, mislim onaj sa odjećom ali sam se na vrijeme zaustavila. Ako čoek hoće izgledati ko strašilo neka tako izgleda. Ups, pardon, nije on ko strašilo, više je kao socijalistički neki lik. Taj bi, da mene nema, istu odjeću nosio idućih 30 godina. Budući da njegov lik i djelo odražavaju mene, to svako malo moram napraviti čistke. One više manje izgledaju kao umiljavanje. "Zašto ne baciš tu majcu , pa vidiš da je stara". Onda on kaže da neće. To je bilo i za očekivat, a budući znači da je bilo za očekivat to ja onda se kao okrenem i odem. Usput samo nabacim nešto kao "pa dobro imaš ti pravo". Onda se on sav isprepada kad čuje da ima pravo, jerbo nije navikao. Onda se smekša. Onda ja za par minuta ili sati opet ponovim, kao usput tu rečenicu "a baš ti je majca već sva isprana". I onda ili baci ili ne baci, ovisno o puno faktora. Vremenu. Dobroj ili lošoj volji. I svačemu još. Tako je to. Ali ti sa tradicionalistima i konzervativcima jednostavno moraš tako inače bi ih gledao uvijek, ama baš uvijek u istoj vesti i istim trapericama. A meni se to neće. Moram biti lukava ko lisica. Dupla lisica, eto takva moram biti. I sve komentare tipa "što se imaš petljati u njegovo oblačenje?" odbacujem u startu jerbo da se ja ne petljam on bi nosao uvijek isto. Taj ni ne zna što ima na sebi. Dobra vijest o tom petljanju je da me to prima periodično. Svakih par mjeseci. Pak onda ipak , ostalih par mjeseci čovjek ima svoj mir. Ma dobra sam. Ko kruh sam dobra. |