Vrijeme je da s novom godinom otplatim jedan stari dug samoj sebi.
Vrijeme je da izbacim sve negativne emocije u vezi osobe koja mi je dugo bila šef a kojeg nisam poštivala. Čak naprotiv. Gadio mi se.
Teško da sam ikada upoznala nekoga za koga mogu reći - ne želim te više nikada vidjeti ni u ovom ni u niti jednom drugom svom životu. Makni se od mene i ne prilazi mi na 10 kilometara jer zagađuješ zrak oko sebe. Zrak koji i ja dišem.
Upoznala sam puno ljudi do sada, puno i previše ali ovakvoga tipa još nikada.
Možda sam do sada samo imala sreću.
Možda je jednom moralo doći do toga da i likove tipa mog bivšeg šefa naučim upoznavati , prepoznavati te da naučim pobjeći od njih glavom bez obzira.
Lik je totalno jadan. Raspadnut unutra. Nikad izgrađen. Nema jezgru. Nema ništa. To bi sve još nekako moglo da je on neki mladić. No on je čovjek od kojeg se očekuje barem neka doza zrelosti. Bar neka...
Budući da je potpuno prazan unutra to onda vječno i stalno vrši neka potraživanja od ljudi i žiivota. Vječno nešto traži od drugih i naporan je do besvjesti. Traži tapšanje. Potvrdu. Prihvaćanje. Traži sve, ne daje ništa.
On je moj bivši šef i što se mene tiče to bi poglavlje trebalo završiti . Otišao je na drugi posao i šljus. Doviđenja i da se nikada više ne vidimo.
No ne moš ti takve skinuti s vrata. To su emotivni vampiri, ljudi hobotnice, koji ne čuju i ne znaju prepoznati znakove koje im šalješ. Uostalom , nije im ni stalo do tih znakova jer za njih ti i ne postojiš. Ti za njih nisi osoba. Ti si za njih ili "moji ljudi" ili objekt. Neko tamo. Tko nema emocija i tko nije osoba nego je tu tek toliko.
Sve što u njegovom svijetu postoji je njegova ambicija i njegova emotivna praznina koju mora na ovaj ili onaj način popuniti. A popunjavati ju treba stalno. Iz sata u sat. Takvim ljudima je teško jer ne mogu ostati sami sa sobom. Jednostavno ne mogu. Jer bi se tada morali suočiti sa onim mrakom koji ih čeka unutra. I pitati se odakle taj mrak i možda se i priupitati da li se taj mrak da pretvoriti u svjetlo? No za to nikada nisu imali vremena. Jer su trčali okolo i obećavali svega i svačega.
Nnnda. Pročitala sam ga vrlo brzo. Mislim pročitala da je prazan i jadan i da sa takvim tipom nemam što raditi. Nemam što pričati. Nemam jednostavno ništa zajedničkog. Između nas je velika provalija.
I micala sam se od njega.
Međutim što sam se ja više micala to je njega to više bolo. Ego nije dozvoljavao da bi ga netko mogao odbiti. Pogotovo ne netko tko je a) ženskog roda b) "moji ljudi".
Nije shvatio poruku. Pa je nastupao agresivno, misleći da će silom postići to što nikako i nikada nije mogao postići.
Nije se slomio na meni.
Ali se slomio.
Ja sam bila jedna kap koja je pomogla u njegovom slamanju. I na to sam ponosna (sad se i moj ego malo pokazuje ). U stvari bila je to borba dva ega. Moga i njegovoga. Pri čemu sam bila u lošijem položaju jer objektivno bio mi je nadređeni pa sam morala prešućivat. Jer je vrlo dobro znao da me drži u šaci egzistencijalnim faktorom.
Ostali ljudi na poslu su ga ipak malo po malo pročitali. Brže sam ga pročitala jer sam mu bila bliže no polako su se i drugi počeli razočaravati u njemu. Razočaranje je bilo tim veće što su veća bila očekivanja. A očekivanja je sam podupirao. Svojim obećanjima. Fuj gadi mi se.
I ipak, malo po malo, njegova je zvjezda počela tamniti. Mnogi su mu počeli okretati leđa. Dosadašnji bog (u svojoj blesavoj glavi) počeo je biti nitko i ništa. Što je i bio svo vrijeme. Hrpa ničega. Zaštićen svojim radnim mjestom i patrijarhalnom okolinom koja je to podržavala. Fuj gadi mi se.
Ipak.
O ipak
je pao.
Što sam mu iskerno i od svega srca željela.
Nisam mu (ni ne želim) željela zlo.
No željela sam da se više makne.
Da mi ne zagađuje prostor.
Da me ne zamazuje više.
Da postane čovjek.
Ako je to ikako moguće.
U što sumnjam.
No ipak.
I sve bi bilo u najboljem redu, bar se nadam da bi tako bilo, da nisam obolila i da govno od čovjeka nije nazvalo.
Za koji kurac?
Meni on ne treba.
Njegove deračine, njegova vrištanja, njegovo "uzmi knjižicu i odlazi", njegovo sirovo i primitivno ponašanje prema meni (i drugima) još i sada bole.
I koji kurac je mislio kad je nazvao? Da ću skakati od sreće? Da ću kliktati i plesati?
Koji je k.... mislio kad je ostavio broj na koji da ga nazovem.
O svijete..
Nekim ljudima nije dovoljno da samo pokažeš zube.
Nekim ljudima zaista treba da im staviš nož za vrat i prosiktaš "miči se i da te nikad više ne vidim govno jedno. drugi puta ću te priklat".
Ja to nisam u stanju napraviti.
No ako mi se još jednom nađe na putu.....
možda ću i bit!!!
(o.a. ovo mi je trebalo. pisala sam onako kako se osjećam. i evo što ti druga osoba može učiniti i do kuda te dovesti ako nisi oprezan i ako se na vrijeme ne odmakneš. to mi je škola. ali što mi vrijedi škola kad te u šaci drži egzistencija :"režije i hrana levant, misli na to da moraš platit režije i jest" .)
(o.a. znam da je jedini način da oprostim. no kažu pametniji od mene "da bi mogao oprostiti moraš prvo osjetiti mržnju."
znači da sam na dobrom putu. opraštanja mislim. lik me jako povređivao. prelazio je sve granice. još i sad kad ga se sjetim sva se nekako skutrim i imam čvor na želucu. nije lako ostati miran kad ti neko sa visina viče "uzimaj svoju knjižicu i odlazi". izbezumljenog izraza lica. sa puno odvratnosti.
nije lako i tako je bilo godinama. o da. osjećam odvratnost u svom punom sjaju.
na kraju ipak se nadam da ću moći oprostiti. to je iduća faza. nakon ovog posta. proces polaganog opraštanja. no za sada želim još par dana živjeti u ovoj mržnji. zaslužila sam ju. jer sam u njegovoj ja živjela godinama).
Post je objavljen 02.01.2010. u 19:38 sati.