31.12.2009., četvrtak
29.12.2009., utorak
|
Tja. Bor mi stoji s lijeve strane i stalno me ometa. U razmišljanju. Pa stoga ne razmišljam. Morali smo i stol malkice izokrenut i onda na kraju nikako da se snađem u vlastitom stanu. Sve nahero. Radila sam pogačice danas i zagorile su mi. To zbog glupe plinske pećnice. S njom nikad ne znaš. Dole su sve crne, a gore tamno smeđe. Neka ih. Jedan mi prijatelj rekao da njemu takvo najfinije. "kad ti zagori sjeti se mene, ja to obožavam". E sad. Taj mi prijatelj daleko, nije ono da skočim do njega i uvalim mu zagorene pogače, nego bi se satima trebala vozit, jer čovijek živi na najistočnijem dijelu Lijepe Naše. Tamo kod Iloka. Tako da u stvari ne znam što da radim sa tim pogačama?!?! Hmmm da. I što bih još pametnoga mogla napisati? Neku inspiraciju baš i nemam a to je zbog bora koji mi stoji slijeva. Jučer sam bila kod jednog koji radi sjenila za svjetiljke. Našla sam ga na netu i nazvala i rekla da ću doći. Sa svojim genijalnim uracima , pak da vidimo što se po tom pitanju dade napraviti. Obukla sam se kao da ću na sjeverni pol. I stavila jedne čarape, pa druge termo čarape, pa čizme. E sad, sve bi bilo u redu da te termo čarape nisu debele . Ko prst debele. Nakon jedno pola sata hodanja počelo me sve bolit. Čarape predebele za čizmu. Onda sam malo hodala na prstima, malo na petama, u svakom slučaju svaki korak je išao uz psovku. Napokon sam našla čovjeka. Sakrio je tu svoju radnju. Bila sam u stvari prošla kraj nje dva puta, al nigdje nikakve reklame. No kako sam odradila sav taj put, nije mi se dalo nazad neobavljena posla. Pa sam pitala, pitala i pitala. Svako me je usmjerio na neku drugu zgradu. Lud-zbunjenog je to bilo. I napokon sam pitala jednu curicu , veli ona "tu u ovom stubištu". Mislim stajala sam pred tim stubištem. I onda smo se dogovarali. O cijeni, boji i šire. Pa me baš zanima kako će to i na što izaći. Naručila sam dakle dva sjenila po 25 kuna. Za dvije dogotovljene svjetiljke. Pa kad to sve skupa bude gotovo , ako budem zadovoljna.. Navečer mi dođu gosti. A sve što imam za ponudit je zagorene pogače. Moram pod hitno smisliti nešto pametno. Možda tost ili tople sendviče? Ali kome se to da radit???? Meni lijenoj ne. Ja bih sada najradije u krevet i odrapila nešto malo spavanja. Što ću u stvari i napravit a kad se probudim sigurno ću biti pametnija i zrelija. I sigurno ću se onda sjetiti što da ponudim. Ili moža da samo natočim vino? I napijem goste. Onako pijani neće se sutra niti sjetiti da ništa nisu jeli. Ako se i sjete, ja ću reći "ma daj. Pa pojeli ste svaki po pet karmenadli koje smo pekli na roštilju. Zar se ne sjećate?". Ovo "zar se ne sjećate" izgovorit ću sugestivnim tonom uz značajno podizanje obrva. Ako to ne upali ne znam što bi moglo upalit? Dakle to je riješeno. Sad mogu mirno na popodnevni spavanac. Boooože što sam genijalna.... |
27.12.2009., nedjelja
23.12.2009., srijeda
 SVOJIM SI ZVIJEZDAMA NAPISAO U PRAZNO NEBO SVE SUDBINE I MI SMO SAMO TVOJA MISAO ŠTO SIJA ZVIJEZDAMA IZ TMINE. SRETAN BOŽIĆ. |
22.12.2009., utorak
|
Ne znam kako je sa štovanim čitateljstvom ali ja sam zadnjih dana baš nešto umorna. Vučem se po kući i šire i sve nešto krećem raditi ali nikako da se primim posla. Najveći mi domet bio što sam bila usisala stan. I onda sam stala. I otada se povlačim. Gore dole, lijevo desno. I ne znam što bi sa sobom. Mislim nije da nema posla. O ima posla ali nekako mi se neće. Ni pekarna mi više ne radi. Neki dan sam radila pivske pogače. To kao staviš pivu u pogačicu. I bilo je to gotovo i mislila sam "o baš super imam još jedne pogače više na repertoaru" ali kad je to bilo gotovo od pive ni p, a pogače su bile onako nekako. Bilo me pozvalo u susjedstvo na druženje i tako ja krenem obogaćena svojim pogačicama na plavom tanjuru, da obogatim i svoje prijatelje. Jest, pojeli su nešto, ne mogu reći da nisu, čak je prijateljica rekla "dobre su ti pogačice". Ali nisu mi dobre. Sve su neke onako. To su pogačice za mačo muškarce kad gledaju tekmu i piju pivu. Eto takve su to pogačice. A mi smo tamo bili društvo u kojem su mačo muškarci pretvoreni u papučare eto tako je to. Mislim ja podržavam da se mačo pretvori u papuču jer inače kako ćeš njime vladat? Kako pitam ja vas??? Ali onda eto dolaziš do takve situacije da na kraju nema tko jesti te hrskave pivske pogačice. E što laprdam. I da. Onda sam stalno htjela nešto radit, već danima hoću nešto radit, al neće me pa me neće. Jedva se otuširati odem eto toliko sam se ulijenila. To valjda ovaj snijeg, pa ova zima, pa da sa balkona uzmeš boju trebaš obut kaput i čizme. I onda odustanem od boje i bojanja. Da bi usisavao trebaš pak izvadit usisavač. A tko je vidio vadit usisavač u sred zime. Onda bi trebalo staviti prati rublje. A neda mi se vadit o kako mi se neda. Ma ništa mi se pod milim bogom neda. Ako se ovako nastavi pretvorit ću se u biljku eto u to ću se pretvorit. Tako da u stvari mali pas i ja samo mijenjamo položaje. Postala sam isti on. S kreveta na trosjed, s trosjeda na krevet i tako po cijele dane. |
Dobro je znati
|
IZVLAČENJE TOKSINA bućkanjem ulja u usnoj šupljini Jedan od zagovornika te metode je Dr.F. Karach. Prenosimo objašnjenje prema njegovim uputama. Iz referata Dr. F. Karach-a, učesnika na kongresu Ukrajinskog udruženja onkologa i bakteriologa, saznajemo o neobičnom načinu liječenja uz pomoć sesamovog ili suncokretovog ulja. Rezultati ovog postupka liječenja izazivaju čuđenja i sumnju, no nakon preispitivanja i vlastite provjere djelovanja, može se svatko uvjeriti u veliku moć liječenja ove jednostavne metode. Temeljno načelo ove terapije je vrlo jednostavno, naime, svakodnevnim ispiranjem (mućkanjem) ulja u usnoj šupljini, odstranjuju se otrovne tvari (ama) iz tijela, uslijed čega raste imunitet, i organizam je sposoban da se sam izbori protiv bolesti, bez uzimanja medikamenata koji, previše često, imaju vrlo nepoželjne nuspojave. Ova metoda dala je odlične rezultate kod glavobolja, zubobolja, bronhitisa, tromboze, kronične bolesti krvi, artroza, paraliza, ekcema, čireva želuca, bolesti crijeva, srca, bubrega, upala mozga, ženskih bolesti, kroničnih izraslina (tumori), grčeva, bolesti živaca, pluća, jetra, infarkta... Abhyanga je masaža tijela toplim sezamovim ili nekim drugim nerafiniranim hladno prešanim uljem prije tuširanja/kupanja. Iako neki od nas već odavno rutinski bućkaju ulje u usnoj šupljini u sklopu jutarnje higijene ili/i u sklopu ABHYANGE, za one koji još nisu upućeni u ovu vrstu uljne terapije, evo uputa: Postupak oralne uljne terapije: Minimalno jedna čajna, a maksimalno jedna jušna žlica sesamovog, suncokretovog ili maslinovog ulja, se uzme u usta i mućka u usnoj šupljini, prevlačite ulje između zubiju, bez žurbe, 15-20 min. Ulje se ne smije ni u kom slučaju progutati! Ispljunuta tekućina mora biti bijela kao mlijeko. U slučaju da je žute boje, to znači da ste prekratko zadržali ulje u ustima, pa produžite mućkanje. Nakon ispljuvavanja ulja, usta se moraju dobro isprati toplom vodom, i oprati zube s četkicom. U ispljunutoj tekućini nalazi se velika količina toksina i štetnih bakterija. Dobro je napomenuti da se s ovim postupkom pojačava izmjena tvari u organizmu a imuni sistem raste, što dovodi do trajnog ozdravljenja. Jedan od najupadljivijih učinaka je učvršćenje klimavih zuba (paradentoza), a zubi postaju prirodno bjelkaste boje. S ispiranjem je najbolje započeti ujutro prije jela. Ako želite ubrzati proces izlječenja, postupak možete ponoviti 3 x dnevno, i to prije jela, s praznim želucem. Terapija traje sve dok se organizmu ne vrati prijašnja snaga, svježina i miran san. Nakon buđenja, morate se osjećati odmoreni i tjelesno i psihički, te puni energije, a ukoliko imate podočnjake oni moraju nestati. Zdrava glad i povećana sposobnost pamćenja, normalna su pojava. Na početku se mogu pojaviti simptomi prijašnjih bolesti, ili povišena tjelesna temperatura, što je znak da se tijelo čisti i da je proces samoizlječenja počeo, tako da u takvim slučajevima nemojte prekidati terapiju. Za izlječenje ovom metodom, kod akutnih bolesti potrebno je 2-4 dana, a kod kroničnih, ponekad, i do jedne godine. Vrlo važna napomena: Ulje koje koristimo mora biti hladno prešano i nerafinirano! Trajanje terapije Osnovno obilježje ove metode liječenja sastoji se u tome da se organizam oslobodi štetnih i otrovnih tvari. Dalje se on liječi sam. Dr.Karach smatra kako je terapiju najbolje započeti u trenutku kada osjetite da nešto s vama nije baš najbolje, nego krenite zdravlju ususret. Ako se osjećate iscrpljeni, imate izražene podočnjake, mrzovoljni ste, osjećate se izmrcvareno, tromo, teško se koncentrirate, loše spavate, teško se budite -- počnite odmah s terapijom. Terapija treba trajati onoliko vremena koliko je potrebno da se organizmu vrati otpornost, sklad, dobar tek, ugodan san i dobra koncentracija.Dosadašnja iskustva pokazuju da akutne bolesti nestaju zapanjujuće brzo, već za dva do četiri dana terapije. Kronična oboljenja zahtijevaju dugotrajniju terapiju, a preporučuje se s terapijom nastaviti još neko vrijeme i nakoni zlječenja. Osim liječničke kontrole koja će pokazati da je do izlječenja došlo, bitan je i vaš subjektivni osjećaj, naime trenutak u kojemu se osjećate dovoljno dobro pa prosudite kako vam daljnja terapija više nije prijeko potrebna.Ponekad se dogodi da se dan ili dva nakon početka terapije stanje pogorša. To se osobito događa ljudima koji boluju od više bolesti istodobno. Zabilježeno je dosta slučajeva povišene tjelesne temperature. Bez obzira na moguće pogoršanje, s terapijom morate nastaviti. |
20.12.2009., nedjelja
19.12.2009., subota
|
Budući da me "sigmund" u komentarima prozvao moram reći da to što on kaže jednostavno ne stoji. Nadovezujući se i na donji post, rekao bih da se samodopadnost može nazvati imenom levant. Na malo mjesta se može naći toliko egocentričnosti kao ovdje, možda jedino još na pletačkim blogovima. Dobro, sviđa mi se što barem ponekad grintaš:) (sigmund 19.12.2009. 15:27) Nemam se potrebu opravdavati ali imam potrebu tom malom, (ne u smislu da je štovano čitateljstvo malo već u smislu da ih je malo) štovanom čitateljstvu ponovo i ponovo reći da se ja sprdavam. Najčešće iz same sebe i iz Malog Pasa. Imam potrebu reći da to što stavljam slike radova proizlazi iz činjenice što ne želim biti gunđava. Jer je čitav blog svijet gunđav. I stalno protiv nečega priča. Meni to dosadilo. Znam da ima užasno puno stvari koje u ovoj našoj zemlji ne štimaju, ali jednako tako znam da pisala ja o tome na blogu ili ne, ništa se neće promijeniti. Nisam ja neki (a ni drugi blogeri) eminentni novinar kojega će svi slušati pa onda kao mogu nešto promijeniti. Ništa ne mogu time napraviti osim povećati napetost u okruženju. Dakle pisanjem o nekom problemu kojeg sam vidjela i ukazivanje na njega bez da dam neko rješenje nije baš neka odlična stvar osim što se time izbaci bijes. Gnjev. Ljutnja. (što me nekad ponese. ali sve manje i manje). E stoga i zato sam odlučila da više neću pisati ni o čemu što (meni ) nije lijepo. Sad, ni moji radovi nisu neka ekskluziva, ali meni su lijepi i mene vesele. Zato ih i stavljam na blog. Ukazivanje na problem neće riješiti problem. Nekako više volim one ljude koji šute i djeluju. Smatram da sam ja među njima. Dakle, poštovano čitateljstvo. Molim Vas da moje postove čitate tako da imate na umu da uvijek postoji sprdnja. Da to što se "hvalim" to se više manje sprdavam iz same sebe. I još nešto. Ja sam Blizanac u horoskopu. Mi imamo dvostruku ličnost. Jedna je za van, druga za unutra. Tu drugu jako teško ispoljavamo. Pokazujemo ju samo malom broju ljudi. Jer smo u biti plašljiva i plaha stvorenja. Ovo prema van je prema van. I to je maska. Ali pitanje je što je sve maska? I tko ne nosi masku u ovom svijetu ? Idem sad van na ovu zimu. Možda se i smrznem a možda i ne. Ovo je misao dana. dakle misao dana : možda se i smrznem a možda i ne.  |
17.12.2009., četvrtak
Ništa novo na zapadu
16.12.2009., srijeda
|
Nemožeš vjerovati kako ovi hrvati imaju ogroman osjećaj vlastite važnosti. Mi smo u stvari jedna loša zajednica. Mislim kako nazvati 4,5 milijuna ljudi nego zajednicom? Kad gledam dnevnik povraća mi se. Ne možeš vjerovati koliko taštine i samovažnosti tu ima. A i inače. Glave su uzdignute do neba. U stvari mi je žao tih ljudi. S tom oznakom samovažnosti. Jer jednoga će dana pasti sa tog pijedastala kojeg su si sami napravili. A kada padnu ja neću biti tu da im pružim ruku koja bi im mogla pomoći da se dignu. Ako i budem okrenut ću glavu. Jednako kao što sad okreću glavu od mene. I tretiraju me kao idiota. I kretena. Idiota i kretena zajedno. Ma fuj. Rekla sam sebi da neću o politici , niti o narodu. Rekla sam da neću pametovati. No ponijelo me. Osjećam ljutnju u sebi. A nijedna ljutnja nije dobra. Stoga je treba izbaciti iz sebe. Ja upravo jesam. Izbacila mislim. I da. Onaj na reklami u kariranoj jaknici i sa puno kose na glavi što izvještačenim tonom govori "e cure oborile ste me s nogu" pa se onda izvještačeno smije e taj mi diže tlak. Užas. Gdje su ga samo našli? Pa i ja bih bolje to odglumila. |
15.12.2009., utorak
Ovo nova vestica. Još cifršlus. To će potrajat.  Kumica s košarom. U njoj držim naušnice.  Ovo bi trebala biti lička narodna nošnja.  |
13.12.2009., nedjelja
|
Svako ljudsko biće u sebi nosi čežnju. Ili žudnju. Svejedno. Tri su čežnje. Jedna prevladava. Čežnja za istinom. Čežnja za slobodom. Čežnja za nesebičnom ljubavlju. |
09.12.2009., srijeda
Crtice
|
(dok pišem ovo Mali se Pas i ja častimo hrenovkama. I brdom majoneze. Baš mi pašu. I hrenovke i majoneza). Kad se sjetim kako smo lijepo mogli dehidrirati u 21 stoljeću pomislim kako smo presigurni u sebe. I nekako mi to iskustvo ostalo u sjećanju kao poruka : nikad nemoj biti presiguran u sebe. I onda kada jesi. Siguran mislim. Išli smo tako na Cres kod svojih prijatelja. Na godišnji odmor. Bilo je lijepo, divno i krasno. I onda jednog dana kaže moj prijatelje " a sutra vas vodim na najljepšu plažu." Spremili smo se dakle. Uzeli sve što treba, sjeli u njegov đip i vozili se i vozili. Po nenaseljenom djelu Cresa.Tamo gdje su ovce. I ništa drugo. Bilo je prekrasno. U jednom momentu nije se više moglo autom. Izašli smo dakle iz auta, uzeli svoje stvari, ruksage i ostalo i krenuli dalje pješke. Nizbrdo. Hodali smo i hodali, meni je već pomalo bilo dosta hodanja. Te jedna vrata, te druga vrata, vratiju kao u priči. Za malu djecu. (To su vrata za ovce) . 7 sam ih nabrojala. Kod svakih sam pitala "dobro koliko još vrata ?" "Još malo Levantica strpi se" odgovarao bi moj hladokrvni prijatelj. I tako, korak po korak, vrata po vrata, pitanje po pitanje i stigosmo do plaže. Koja me ostavila bez daha. Zaista prekrasna. Tamo negdje u nedođiji. Imaš osjećaj kao da si došao na Tahiti. Jest da (još) nisam bila na Tahitiju, no tako ga zamišljam. I sad, razbahatili se mi, stavili ručnike na pijesak, ležali, ulazili u vodu, izlazili. Fotkali se. Sakupljali školjke. Bili smo kao neka mala djeca, svi nekako razgaljeni i nekako čudno sretni. Valjda je ta plaža imala takav učinak. Prskali se. Vikali. Ulazili , izlazili. U nekom momentu tražili smo vode, Zora nam je dala, ponijela žena flaše vode sa sobom. Onda opet kupanje. Sunčanje. Neka klopa. Voda. I tako, lagano je prolazio jedan prekrasan dan. U jednom momentu , krajičkom oka vidjela sam kako Niko polijeva flašu vode po sebi. (Na plaži nije bilo ničega osim ljudi. Ni kafića, ni kuća, ma ništa. Samo more i pijesak). Postali smo pomalo umorni, sunce još nije bilo zalazilo ali je već krenulo preko druge strane neba. Nekako je bilo vrijeme da pokupimo svoje krpice i da polako krenemo nazad. U civilizaciju. I tako. Pokupimo svoje krpice, spremimo ih po torbama i ruksazima i krenemo. U dobrom raspoloženju. Uzbrdo. Korak po korak. Još uvijek u nekakvom razgaljenom stanju. Oslobođena djeca. Idemo, hodamo. Sunce prži, nigdje hlada. No nedamo se. Samo idemo. Ruksazi na leđima, torbe u rukama. Hodamo uzbrdo. Izloženi jakom suncu. U jednom momentu ja pitam vode. Kaže Zora "pitaj Niku kod njega je voda". "Niko daj mi vode, žedna sam". Niko se okrene prema meni, pogleda me onim pogledom "o čemu ti pričaš o kakvoj je vodi riječ?" i prozbori "nema vode". Mrtvo - hladan. "Kako nema?" upitamo "Vode nema". "Baš nimalo? Ništa nije ostalo?" "Nema vode". Nismo to shvaćali previše ozbiljno. Kao, ah, nema vode,što onda. I hodamo. Jedna vrata. Uzbrdo. Druga vrata. Uzbrdo. Sunce nad našim glavama. Hodamo. Raspoliženje se mijenja. Postajemo umorni. Postajemo žedni. Znamo da smo prema dole hodali cca 50 minuta, znači toliko treba i za gore. Pas mi posustaje. Uzimam ga u ruke. Hodamo. Uspinjemo se. Od hlada ni h. Stoga ni od odmora ništa jer nemaš gdje stati i nemaš se gdje odmoriti. Samo uzbrdo. Korak po korak. Kod 4. vratiju već je bilo malo gusto. Zora posustaje. Uzimam njezinu torbu da joj pomognem, malog pasa spuštam na pod. Počinjem osjećati neku malaksalost. "Ajdmo odmoriti" "Što ćeš odmarati Levantica, hodaj" odgovara moj prijatelj. Hodam. Sad mi sve teže ide. Usta mi suha. Više ne razgovaramo. Nitko s nikim. Samo hodamo. Hropćemo već lagano. Počinjemo shvaćati da tu nešto ne štima. Mislim ne možeš stalno uzbrdo, bez odmora, po žestokom suncu, bez vode. Ne možeš i bok. A opet. Ako staneš što ćeš? Vratiti se na plažu? Na kojoj tek nema vode. Idemo dakle dalje, korak po korak. Usta sve više i više suha. Počinješ računati kad si zadnji puta popio vode? Shvatiš da je to bilo dosta davno. Počinjaš zamišljati onu sliku koju si vidio kako se Niko polijeva. Našom vodom! Jedinom koju smo imali. No idemo dalje jer nitko ništa pametnije ne zna. Hodamo. Hodamo. Nigdje kraja na vidiku. Zora već počinje lagano malaksati. Ima menstruaciju. Iscprilo ju to. Sjela je i polako tilta. Nitko od nas ne želi u stvari misliti ni na što, a i nemaš što pametnoga ni misliti, nego da moraš hodati uzbrdo, bez hlada i da moraš doći do auta. Hodamo. Sve sporije i sve šutljivije. Nas petero. Malo po malo dovukli smo se do tih par kuća i do auta. Mislim, bili su na vidiku. Na rubu smo snaga. Svi. Žedni do boli. Umorni. Ne znam. Muškarci su se pravili heroji, no i na njima se vidjelo da nisu baš ful kul. Dovukli smo se dakle do prve kamene kuće. Mali pas je bio hrpa jada. Ni mi ostali nismo bili bolje. Ja sam samo razmišljala o vodi. Ničemu drugomu. Razmišljala sam da malom pasu trebam stvoriti vodu kako znam i umijem. A bome i sebi. Na terasi te kuće nije bilo nikoga. No bile su dvije bačve vode. Krenula sam da natočim no me zaustavio prijatelj i rekao "ne možeš samo tako uzeti, nema gazde moramo nekoga pitati". Možeš misliti kako ću pitati. "mali pas pod hitno mora piti, tvoja žena je u groznom stanju, ja moram piti i ti mi govoriš da ne mogu uzeti vodu jesi li ti normalan?" počela sam skoro pa vrištati. No on se nije dao. Govorio je da ne smijemo. Ja sam ostala u šoku. Voda na metar od mene a ja ne smijem. "Što ako izađe gazda?" "Što ako mu je to zadnja voda?" moralizirao je idiot od moj prijatelja kretena!!! No se nisam dala smetati. Ma bila bi ubila za kap vode. Bila sam skroz na rubu snaga. Skroz iscrpljena. Ne znam. Možda ti muški mogu bolje podnositi nedostatak vode od par sati pod žarkim suncem no meni nije padalo na pamet da ne popijem vodu pa makar gazda te vode bio i sam Vrag u ljudskom obliku. Nismo imali nikakve čaše, ništa iz čega bi mogli iz tih bačvi zagrabiti vodu. Tog djela se ne sjećam, ne sjećam se sa čime sam zagrabila vodu, ali Mali Pas je pio, Zora je pila a pila sam i ja. Ne sječam se je li muška populacija išta popila ili su se svi troje pravili Betmenima, sjećam se samo kako sam se ja osjećala i što sam ja radila. Meni je sve to bilo kao u nekom usporenom filmu. I sjećam se da se nisam osjećala ugodno. Više kao u nekoj opasnosti. No da. Sjedili smo tamo dakle, na terasi nepoznatog čovjeka, kojega ili nije bilo ili nije htio izaći, točili se njegovom vodom i međusobno se svađali. Ja sam poludila "vidiš da ti ženi zlo a ti se držiš kao zdadnji idiot". Znam da smo se posvađali i da sam bila ljuta na njega. Siktala sam nešto. Što se mene tiče ta je terasa (nenatkrivena) bila pravi melem. Mrvica civilizacije. I što se mene tiče ja sam bila za to da se tamo napijemo vode, odmorimo i onda krenemo dalje. No ne. Moj je idiot od kretenskog prijatelja, batman glavom i bradom rekao "idemo, auto je tu, idemo". Pokupio nas je takve, sve nikakve i krenuli smo prema autu. Ajde, barem smo malo vode popili. Vozili smo opet po sred ničega. Vozili i vozili. Njegovoj ženi sad je stvarno već bilo loše. Mislim ako gubiš krv, ne dobiješ vode, barem ne dovoljno, i ako cca 50 minuta hodaš uzbrdo po suncu koje prži , ne možeš se osjećati najhaj. No on se nije dao. On kad nešto zapili onda to tako mora biti osim ako mu se odlučno ne suprostaviš. Ja sam se suprostavljala, ali sam bila u manjini i zato smo završili u tom đipu i na putu prema (i dalje) ničemu. Šutili smo u autu. Ja sam bila ljuta i (još uvijek) žedna. Njegova supruga je bila baš loše. Niko je šutio jer je znao da je zajebao sa onom flašom koju je polijevao po sebi. Muškarac je trpio, za njega ne znam što je mislio. Mali pas je dobio vode i bio je donekle ok. Vozili smo do prvog birca. Restorana. Štotigajaznam što je to bilo. Sjeli smo , što sjeli, popadali na stolice. Došao je konobar. "Što želite?" pitao je "da nas gađate ledom ako je to ikako moguće" bio je odgovor. I ozbiljno smo to mislili. E tamo smo sjedili. I pili. Pili. Pili. Ne sjećam se da li smo nešto i jeli, ali znam da se nisam htjela dići od stola dok mi sve ne bude na broju. Malo po malo došli smo k sebi. Navečer smo analizirali što nam se dogodilo. Nije baš da bi bili umrli od žeđi ali zaključili smo da smo bili blizu. Ne baš smrti ali ono ozbiljnoj dehidraciji. Nije bilo baš nešto kul sve to skupa. Bilo je nekako opasno. Zeznuto. Od tada, voda ide uvijek samnom. Nedam više da mi se to ponovi. Ostao mi trag. Nešto malo straha, više trag "bez vode postaješ iscrpljen. i jadan. strašno strašno jadan". Neki sam se dan prisjetila toga iskustva. I pomislila "a jesmo zajebali, zašto nitko nije razmišljao da nam treba voda i za natrag?" . Kako smo se mogli tako opustiti? I to ti se dogodi u 21. stoljeću. Kad nisi u Sahari. Kad vode ima ko u priči oko tebe. Mislim nije ono da je nema. Ima. Ali njome se ne polijevaš po tijelu. Nego ju čuvaš. Jer u takvim momentima shvatiš što znači voda. Barem kap. O da mi je tada bila samo kap vode.  t |
06.12.2009., nedjelja
|
Bože što sam ja jedno vrijedno biće. Da me nema trebalo bi me tražiti svijećom. Po svijetu. I šire. Malo sam šivala ali to su rani radovi. Diletantski i amaterski. Linija mi umjesto ravno ode posvuda pa sve to liči na djelo neke djevojčice a ne odrasle , zrele i pametne, ma što pametne genijalne žene. No nedam se smetati. I Pikaso je imao svoje početničke faze. U svakom slučaju, linija ravna ili ne novčanik (ili pernica) je tu. Pa ti reci!  levant  Onda sam još i vesticu dovršila. Sad to ide u paket pa fiju na poštu pa fiju put Zagorja.  |
04.12.2009., petak
 Kad vidim psa na lancu od jedan metar u velikom dvorištu dođe mi da odem u tu kuću i tim ljudima stavim isti takav lanac oko vrata. I da im kažem "ma bit će vam dobro". Tako bih ih držala par mjeseci na lancu. Željeznom. Debelom. A onda bi ih, bez imalo grižnje savjesti mislim, lagano utopila. Ili bi im dala otrov neka popiju. Ili bih pucala u njih. Tako mi dođe. Ništa od toga ne napravim nego okrenem glavu da ne gledam. Jer znam da ništa ne mogu. Nikome. Jadni psi. Srce ni se stisne kad gledam civilizaciju dičnih Hrvata. Nismo daleko dogurali od prvotnih plemena. Mada se kurčimo da jesmo. Mislim da smo otišli unazad. Jer plemena, ako su imala pse, sigurno ih nisu držali na lancu. To je izum kasniji. Civilizacijski. Zašto da ti netko smeta kad ga moš stavit na lanac i tako držati godinama? I pričati okolo da je pas zločest. Smuči mi se od toga. |
03.12.2009., četvrtak
|
Nakon dugo vremena evo nečega što me je zaista nasmijalo. Ne znam hoće li i štovanom čitateljstvu biti jednako smiješno, ali da je originalno je. RJEČNIK STRANIH RIJEČI aerobik - bik koji leti aloja - kreten koji sam sebe zove na telefon barakuda - izgubljena Zagorka Bermuda - medvjeđa jaja bezbolan - zabranjeno govoriti bosanskim naglaskom bosti - imenovanje šefa Bremen - Srbin Burundi - žedni Zagorac čizmica- mala mačka koja jede sir donacija - sjediti u društvu nacista fukara - seksualno ugrožena papiga gorila - Los Angeles u plamenu herpes - gospodin pas Kabul - Dalmatinac koji sliči na bika kajdanke - Zagorac koji ne razumije njemački karanfil - ljubitelj Gorana Karana katran - mačka u bijegu kreten- skupina od deset žaba kerum - koji ima pseću pamet licemjeri - estetski kirurzi Meksiko - reći nekome da je mekušac Nagasaki - egzhibicionistica po imenu Saki nebuloze - razočarani Zagorac nemati - otac obala - la i la pesimističan - tajanstveni zagorski pas petak - ak ak ak ak ak pigment- svinja s okusom mentola poniženi - darovati supruzi malog konja Pusić - "mačkica" repatica - ptica koja pjeva Eminema romantičar - pripadnik romskog naroda koji proučava antiku rotkva - crvena patka Somalija - tisuću lisica transparent - tvrtka za prijevoz roditelja trijumf - tri djevice ustanova - plastična operacija usana |