09.12.2009., srijeda
Crtice
|
(dok pišem ovo Mali se Pas i ja častimo hrenovkama. I brdom majoneze. Baš mi pašu. I hrenovke i majoneza). Kad se sjetim kako smo lijepo mogli dehidrirati u 21 stoljeću pomislim kako smo presigurni u sebe. I nekako mi to iskustvo ostalo u sjećanju kao poruka : nikad nemoj biti presiguran u sebe. I onda kada jesi. Siguran mislim. Išli smo tako na Cres kod svojih prijatelja. Na godišnji odmor. Bilo je lijepo, divno i krasno. I onda jednog dana kaže moj prijatelje " a sutra vas vodim na najljepšu plažu." Spremili smo se dakle. Uzeli sve što treba, sjeli u njegov đip i vozili se i vozili. Po nenaseljenom djelu Cresa.Tamo gdje su ovce. I ništa drugo. Bilo je prekrasno. U jednom momentu nije se više moglo autom. Izašli smo dakle iz auta, uzeli svoje stvari, ruksage i ostalo i krenuli dalje pješke. Nizbrdo. Hodali smo i hodali, meni je već pomalo bilo dosta hodanja. Te jedna vrata, te druga vrata, vratiju kao u priči. Za malu djecu. (To su vrata za ovce) . 7 sam ih nabrojala. Kod svakih sam pitala "dobro koliko još vrata ?" "Još malo Levantica strpi se" odgovarao bi moj hladokrvni prijatelj. I tako, korak po korak, vrata po vrata, pitanje po pitanje i stigosmo do plaže. Koja me ostavila bez daha. Zaista prekrasna. Tamo negdje u nedođiji. Imaš osjećaj kao da si došao na Tahiti. Jest da (još) nisam bila na Tahitiju, no tako ga zamišljam. I sad, razbahatili se mi, stavili ručnike na pijesak, ležali, ulazili u vodu, izlazili. Fotkali se. Sakupljali školjke. Bili smo kao neka mala djeca, svi nekako razgaljeni i nekako čudno sretni. Valjda je ta plaža imala takav učinak. Prskali se. Vikali. Ulazili , izlazili. U nekom momentu tražili smo vode, Zora nam je dala, ponijela žena flaše vode sa sobom. Onda opet kupanje. Sunčanje. Neka klopa. Voda. I tako, lagano je prolazio jedan prekrasan dan. U jednom momentu , krajičkom oka vidjela sam kako Niko polijeva flašu vode po sebi. (Na plaži nije bilo ničega osim ljudi. Ni kafića, ni kuća, ma ništa. Samo more i pijesak). Postali smo pomalo umorni, sunce još nije bilo zalazilo ali je već krenulo preko druge strane neba. Nekako je bilo vrijeme da pokupimo svoje krpice i da polako krenemo nazad. U civilizaciju. I tako. Pokupimo svoje krpice, spremimo ih po torbama i ruksazima i krenemo. U dobrom raspoloženju. Uzbrdo. Korak po korak. Još uvijek u nekakvom razgaljenom stanju. Oslobođena djeca. Idemo, hodamo. Sunce prži, nigdje hlada. No nedamo se. Samo idemo. Ruksazi na leđima, torbe u rukama. Hodamo uzbrdo. Izloženi jakom suncu. U jednom momentu ja pitam vode. Kaže Zora "pitaj Niku kod njega je voda". "Niko daj mi vode, žedna sam". Niko se okrene prema meni, pogleda me onim pogledom "o čemu ti pričaš o kakvoj je vodi riječ?" i prozbori "nema vode". Mrtvo - hladan. "Kako nema?" upitamo "Vode nema". "Baš nimalo? Ništa nije ostalo?" "Nema vode". Nismo to shvaćali previše ozbiljno. Kao, ah, nema vode,što onda. I hodamo. Jedna vrata. Uzbrdo. Druga vrata. Uzbrdo. Sunce nad našim glavama. Hodamo. Raspoliženje se mijenja. Postajemo umorni. Postajemo žedni. Znamo da smo prema dole hodali cca 50 minuta, znači toliko treba i za gore. Pas mi posustaje. Uzimam ga u ruke. Hodamo. Uspinjemo se. Od hlada ni h. Stoga ni od odmora ništa jer nemaš gdje stati i nemaš se gdje odmoriti. Samo uzbrdo. Korak po korak. Kod 4. vratiju već je bilo malo gusto. Zora posustaje. Uzimam njezinu torbu da joj pomognem, malog pasa spuštam na pod. Počinjem osjećati neku malaksalost. "Ajdmo odmoriti" "Što ćeš odmarati Levantica, hodaj" odgovara moj prijatelj. Hodam. Sad mi sve teže ide. Usta mi suha. Više ne razgovaramo. Nitko s nikim. Samo hodamo. Hropćemo već lagano. Počinjemo shvaćati da tu nešto ne štima. Mislim ne možeš stalno uzbrdo, bez odmora, po žestokom suncu, bez vode. Ne možeš i bok. A opet. Ako staneš što ćeš? Vratiti se na plažu? Na kojoj tek nema vode. Idemo dakle dalje, korak po korak. Usta sve više i više suha. Počinješ računati kad si zadnji puta popio vode? Shvatiš da je to bilo dosta davno. Počinjaš zamišljati onu sliku koju si vidio kako se Niko polijeva. Našom vodom! Jedinom koju smo imali. No idemo dalje jer nitko ništa pametnije ne zna. Hodamo. Hodamo. Nigdje kraja na vidiku. Zora već počinje lagano malaksati. Ima menstruaciju. Iscprilo ju to. Sjela je i polako tilta. Nitko od nas ne želi u stvari misliti ni na što, a i nemaš što pametnoga ni misliti, nego da moraš hodati uzbrdo, bez hlada i da moraš doći do auta. Hodamo. Sve sporije i sve šutljivije. Nas petero. Malo po malo dovukli smo se do tih par kuća i do auta. Mislim, bili su na vidiku. Na rubu smo snaga. Svi. Žedni do boli. Umorni. Ne znam. Muškarci su se pravili heroji, no i na njima se vidjelo da nisu baš ful kul. Dovukli smo se dakle do prve kamene kuće. Mali pas je bio hrpa jada. Ni mi ostali nismo bili bolje. Ja sam samo razmišljala o vodi. Ničemu drugomu. Razmišljala sam da malom pasu trebam stvoriti vodu kako znam i umijem. A bome i sebi. Na terasi te kuće nije bilo nikoga. No bile su dvije bačve vode. Krenula sam da natočim no me zaustavio prijatelj i rekao "ne možeš samo tako uzeti, nema gazde moramo nekoga pitati". Možeš misliti kako ću pitati. "mali pas pod hitno mora piti, tvoja žena je u groznom stanju, ja moram piti i ti mi govoriš da ne mogu uzeti vodu jesi li ti normalan?" počela sam skoro pa vrištati. No on se nije dao. Govorio je da ne smijemo. Ja sam ostala u šoku. Voda na metar od mene a ja ne smijem. "Što ako izađe gazda?" "Što ako mu je to zadnja voda?" moralizirao je idiot od moj prijatelja kretena!!! No se nisam dala smetati. Ma bila bi ubila za kap vode. Bila sam skroz na rubu snaga. Skroz iscrpljena. Ne znam. Možda ti muški mogu bolje podnositi nedostatak vode od par sati pod žarkim suncem no meni nije padalo na pamet da ne popijem vodu pa makar gazda te vode bio i sam Vrag u ljudskom obliku. Nismo imali nikakve čaše, ništa iz čega bi mogli iz tih bačvi zagrabiti vodu. Tog djela se ne sjećam, ne sjećam se sa čime sam zagrabila vodu, ali Mali Pas je pio, Zora je pila a pila sam i ja. Ne sječam se je li muška populacija išta popila ili su se svi troje pravili Betmenima, sjećam se samo kako sam se ja osjećala i što sam ja radila. Meni je sve to bilo kao u nekom usporenom filmu. I sjećam se da se nisam osjećala ugodno. Više kao u nekoj opasnosti. No da. Sjedili smo tamo dakle, na terasi nepoznatog čovjeka, kojega ili nije bilo ili nije htio izaći, točili se njegovom vodom i međusobno se svađali. Ja sam poludila "vidiš da ti ženi zlo a ti se držiš kao zdadnji idiot". Znam da smo se posvađali i da sam bila ljuta na njega. Siktala sam nešto. Što se mene tiče ta je terasa (nenatkrivena) bila pravi melem. Mrvica civilizacije. I što se mene tiče ja sam bila za to da se tamo napijemo vode, odmorimo i onda krenemo dalje. No ne. Moj je idiot od kretenskog prijatelja, batman glavom i bradom rekao "idemo, auto je tu, idemo". Pokupio nas je takve, sve nikakve i krenuli smo prema autu. Ajde, barem smo malo vode popili. Vozili smo opet po sred ničega. Vozili i vozili. Njegovoj ženi sad je stvarno već bilo loše. Mislim ako gubiš krv, ne dobiješ vode, barem ne dovoljno, i ako cca 50 minuta hodaš uzbrdo po suncu koje prži , ne možeš se osjećati najhaj. No on se nije dao. On kad nešto zapili onda to tako mora biti osim ako mu se odlučno ne suprostaviš. Ja sam se suprostavljala, ali sam bila u manjini i zato smo završili u tom đipu i na putu prema (i dalje) ničemu. Šutili smo u autu. Ja sam bila ljuta i (još uvijek) žedna. Njegova supruga je bila baš loše. Niko je šutio jer je znao da je zajebao sa onom flašom koju je polijevao po sebi. Muškarac je trpio, za njega ne znam što je mislio. Mali pas je dobio vode i bio je donekle ok. Vozili smo do prvog birca. Restorana. Štotigajaznam što je to bilo. Sjeli smo , što sjeli, popadali na stolice. Došao je konobar. "Što želite?" pitao je "da nas gađate ledom ako je to ikako moguće" bio je odgovor. I ozbiljno smo to mislili. E tamo smo sjedili. I pili. Pili. Pili. Ne sjećam se da li smo nešto i jeli, ali znam da se nisam htjela dići od stola dok mi sve ne bude na broju. Malo po malo došli smo k sebi. Navečer smo analizirali što nam se dogodilo. Nije baš da bi bili umrli od žeđi ali zaključili smo da smo bili blizu. Ne baš smrti ali ono ozbiljnoj dehidraciji. Nije bilo baš nešto kul sve to skupa. Bilo je nekako opasno. Zeznuto. Od tada, voda ide uvijek samnom. Nedam više da mi se to ponovi. Ostao mi trag. Nešto malo straha, više trag "bez vode postaješ iscrpljen. i jadan. strašno strašno jadan". Neki sam se dan prisjetila toga iskustva. I pomislila "a jesmo zajebali, zašto nitko nije razmišljao da nam treba voda i za natrag?" . Kako smo se mogli tako opustiti? I to ti se dogodi u 21. stoljeću. Kad nisi u Sahari. Kad vode ima ko u priči oko tebe. Mislim nije ono da je nema. Ima. Ali njome se ne polijevaš po tijelu. Nego ju čuvaš. Jer u takvim momentima shvatiš što znači voda. Barem kap. O da mi je tada bila samo kap vode.  t |