Jednom, pred par godina slučajno sam naletila na Pedigreov natječaj za najljepšeg psa mjeseca. Kao pas koji bude izabran za najljepšeg bit će na kalendaru a dobiti će i vreću Pedigree hrane. Bingo pomislim, evo di mali pas treba biti. Na kalendaru ! Te pronađem njegovu sliku i pošaljem. I glasam za njega. Zatim kažem svojoj kolegici neka i ona glasa. Onda nazovem Muškarca i kažem neka i on izvoli glasati jerbo će Mali Pas biti na kalendaru di je i zaslužio biti. I tako. Glasamo mi, ali sve smo nešto posljednji i predposljednji. Malo glasova. Te odem u drugu sobu pa kažem kolegama da ionako nemaju ništa pametno za raditi i neka zato daju svoj glas Malom Pasu. I tako, idem od sobe do sobe i djelujem na ljude i njigovu savjest. No i dalje smo zadnji i predzadnji. Onda prođe neko vrijeme, ja pokušam ponovo dati glas i shvatim da mogu. Pa glasam ponovo za svoga pasa. Pa tu informaciju proslijedim dalje svima onima koji su dobrovoljno i sa puno volje glasali za istoga. Međutim i dalje smo posljednji ili predposljednji. Jerbo smo se prekasno priključili. Jerbo je na prvom mjestu neki dalmatiner sa ogromnim brojem glasova. Jerbo i drugi imaju velik broj glasova. Sutradan opet glasam za Malog Pasa. Ponovim postupak iznuđivanja glasova kod svojih kolega i proširim broj kolega. Pri tome im kažem da mogu glasati svaki sat. E sad, malo po malo popnemo se na ljestvici pa nismo više posljednji ili predposljednji, nego smo već negdje u sredini. Pregazimo sve nefotogenične pacere od pasa i polako se penjemo tamo gdje smo i zaslužili biti. I tako ja i moji kolege i svi koje poznajem glasamo koliko god se u danu može glasati. Penjemo se ali rugoba od dalmatinera je još uvijek na prvom mjestu. Povećam broj kolega. Povećam pritisak. (Pritisak s moje strane je već bio takav da su mi na hodniku dovikivali koliko puta su dnevno već glasali). OK penjemo se. Još ima tjedan dana do završetka glasanja. Mi smo negdje iznad sredine ali idemo prema gore. Sigurno i stalno. Ponovo povećam pritisak na kolege i šire. No dalmatiner gabor, još uvijek superiorno stoji na prvom mjestu. Glasamo i dalje. Dva dana do završetka glasanja. Moji u firmi već svi u strahu i panici od mene, a bome i u natjecateljskom duhu. "Hoćemo biti prvi?" pitaju me na hodniku. "Naravno da hoćemo, to smo i zaslužili" odgovaram sigurna u sebe. Mislim penjemo se, sustižemo gabora, moramo biti prvi. I polako, polako prišunjavamo se strašilu od dalmatinera. Još malo i prestići ćemo ga. Glasamo doma sa laptopa, glasamo s posla. Došao je i dan kada smo prestigli gabora. Prvi smo! No ima još dva dana do završetka natječaja. Ja ne posustajem sa pritiskom na kolege i šire. "Samo glasajte" odgovaram na njihovo pitanje "jel moram još? Danas sam dao/dala već 15 glasova malom pasu?". Došao je i zadnji dan. Gabor je drugi mi smo prvi. Već slavimo, otvara se šampanjac, srce kuca brže, osmjesi na licu cijele moje firme. Mislim, postalo je to zajedničko natjecanje a bome i zajednički interes. I onda.... najednom.... rugoba od dalmatinera dobija 1000 glasova. Odjednom. Šok. Hladan tuš. Bijes. Psovke. Nema šanse da to stignemo. Bila sam bijesna ko ris!!!! A bome i tužna. Strašilo i rugoba imao je neki program gdje je mogao odjednom dati 1000 glasova. Izgubili smo. No smo bar varali pošteno!!!!!!!! A ne ovako lažirati. To svako može. Više se nisam htjela bakćati sa tim glupim natječajem. Malom Pasu je bilo mjesto na kalendaru!! A onda je vlasnik dalmatinera pokrenuo taj program gdje si je odjednom dao 1000 glasova. Pih. Neš ti pobjede. |