30.04.2009., četvrtak

1. maj

Je da. Što se romana tiče još uvijek sam pogubljena i nikako se izvuć iz kaosa premnogih likova koji jednostavno moraju u romanu bit.
Ondak se nešto mislim da je sad prvi maj, praznik rada i da to trebam dostojno proslavit. Što znači da ne mogu radit na romanu, nego moram zastave dignut i koračat dostojanstveno svijetom i šire.
Sad...
jest da ostalih 2,8 miliona neće shvatit što ja to radim, al tu si ne mogu pomoć. Jerbo spadam u onaj 1,2 miliona ljudi , rvata, koji su u radnom odnosu i koji rade, pak stoga i praznik rada smijem slavit.

I jučer sam se srela sa Francom i tako smo si malo popričali i popili smo kokakolu i još i kakao smo popili. Franc je samo pričao o svojim ribama, pa ako nekome potrebne instrukcije o ribarenju slobodno neka mi se javi , sve imam u malom prstu. Poslije je pozvao i konobara, onda je konobar morao sjediti i slušati o ribama. To u ono vrijeme kad sam ja otišla na WC. Sad, oko tog WC-ja bilo je dosta svađe. Naime, Franc mi nije dao da odem na WC jer je upravo bio u sred priče o šaranu od 300 kila (samo glava) a meni se krenulo piškit. Pa sam ga obzirno prekinula i rekla "franc čuj, ja se odmah vraćam samo idem do WC". E tu se naljutio!
"Nikud ti neideš Levant, tek sam počeo pričat".
Ja sam se onda natrag sjela na stolac i slušala ali sam se počela migoljit, ipak pun mjehur je pun mjehur.
Onda mi je sinulo. Dozvala sam konobara. Konobar je došao. Franc je bio u ekstazi izlaganja o tom šaranu, te nije primijetio zamjenu. Ja sam brzo skoknula na WC, konobar je zauzeo moje mjesto. Onda sam se vratila, brzo smo se zamijenili. Kako je Franc baš bio negdje usrijed rijeke, sa udicom u rukama koja se trzala kao luda a glava veličine pilates lopte napuhane izvirila je iz rijeke (ups ne znam jel glava ili oko?) , to isti nije primijetio našu malu zavjeru. Konobara i mene mislim. Pa sam se sjela i nastavila kimati glavom i govoriti "ma nemoj?" "ma hajde".
I ondak smo se rastali. Do drugog susreta i druge štuke.

I tako.
Život ide, ja odo slaviti prvi maj.
Što i ostalim milijun i dvjestotisuća stanovnika želim. Mislim želim im sretan prvi maj.
I laprdam.
Neispavana sam o svijete.
Jer sam zastavu krpala noćas.
Stoga molim štovano čitateljstvo da mi oprosti ovo laprdanje sve u šesnajst. Sad ću se odmorit i iznjedrit jedan vrlo pametan post. U ponedjeljak mislim. A sve stoga da pokažem da i ja mogu nešto ozbiljno i pametno napisat.

- 10:22 - Komentari (14) - Isprintaj - #

29.04.2009., srijeda

Mislim da bi bio red da i mene ubaciš negdje, ipak treba pokriti u priči i Zagorje , nemožeš samo u Šibenik i Split! :-)))) (DJ Da Force 28.04.2009. 16:49)

Kako uopće moš pisat o katedrali a da nema mene kad je moj praprapradid na njoj ? A ? (Koraljka 28.04.2009. 22:07)

Nemoš ti to. Pogubila sam se. namcor

Mislila sam da ću napisat jednu knjigu za Nobelovu nagradu, knjiga je trebala biti povijesni roman u kojem bi ljubav NF-a i Dordore2 bila okosnica priče. Na kraju bi ljubav carevala, bila bi slavljena i čitaoc bi, zatvorivši knjigu rekao "ova je knjiga fenomenalna, koji je to pisac, ma prekrasno je, duboko, smisleno. Idemo ga predložiti za nobela".
Eto. Tako je to trebalo biti.
Međutim se javilo izokola. Iz cijele rvacke se javilo i hoće bit u knjizi. To mi komplicira rad i dovodi me do stanja u kojem više ne znam kako se zovem. Mislim, moram i pradidu ubacit a katedrala se tek radi? Kak da ubacim pradidu ako se katedrala radi , kako pitam ja vas? Ali ako ga ne ubacim Koraljka će mi se srditi na mene i neće mi htjet kavu platit kad dođe u metropolu i šire i još će se durit i neće htjet pričat samnom.
DJ će se srdit ako dordoru ili NF-a ne pošaljem u Zagorje, a kako da ih pošaljem u Zagorje kad Zagorje uopće nije bilo u igri? Mislim što bi oni radili uzagorju, kad u Zagorju Ivan Tahi a Tahi bi ih protjerao pa onda bolje da i neidu.

Stoga se moram malo povuć u kontemplaciju te razmislit o tim novim elementima. I ukomponirat ih . Sve mi se čini da mi Nobelova polako izmiče iz ruke.
Nekako ću se morat zadovoljit dakle Kiklopom.
Sad idem razmišljat.

- 08:24 - Komentari (16) - Isprintaj - #

28.04.2009., utorak

he,he, ja bih rado bio neki tamo marginalni lik u tvom romanu, inače znam da sam s majicom pogriješio, ali ti vikendom nisi na netu, a ja opet zaboravio ;) (NF 27.04.2009. 10:06)

joooj, ja bi u tvoj roman... molim te, molim te........)))))))) (dordora2 27.04.2009. 17:05)

He!
Sad mi dalo misliti.
NF bi u moj roman i Dordora2 bi u moj roman. Ostali se nisu izjasnili.

To je inspirativno jer evo , već dva lika imam. Dakle imam ljubavnu priču.
Njih ću dvoje spojiti. Ali prije toga ću ih razdvajati. Pa spajati. Pa opet razdvajati...uh što ću im sve raditi !

Sada još samo moram smisliti mjesto i vrijeme radnje, te okvire te priče i bingo, mi smo na konju!

Nešto se mislim da bi bilo ispravno s moje strane staviti radnju u rvacku. Mislim to mi domovina ,ne bi bilo lijepo od mene da sad stavim radnju tamo negdje u Japan na prijmer.

Ne bi i bok!

I mogla bi recimo staviti sve u doba kad se gradila šibenska katedrala. Zašto šibenska? Zato jer meni ona dopada eto zato.

Image Hosted by ImageShack.us

A NF i dordora bi tamo jadni radili na toj katedrali i ondak bi se zaljubili jedno u drugo a ondak bi NF-a graditelj katedrale potjerao negdje zato što je zaljubljen pa ne radi dovoljno. Potjerao bi ga na gradilište neko drugo. I onda bi dordora2 patila. I onda bi ona jedne noći pobjegla za njim. I tražila ga po zemlji rvackoj i šire (tu bi čitaoc upoznao povijest zemlje rvacke i šire). I ondak bi taman mislila da ga je pronašla, kadli bi se neugodno iznenadila jer NF bi se baš dva dana prije odlučio vratiti svojoj dragoj na šibensku katedralu i baš je eto krenuo prema njoj.

Ostalo neću ispričati, jer onda bi štovano čitateljstvo sve znalo i ne bi onda kupovalo moju knjigu koja će se zvati ...hmmm...nemam još naslova ali ću ga smislit negdje u hodu. Nego bi štovano čitateljstvo mene ostavilo golu i bosu a tu bi na blogu čitalo što će se dogoditi.
A ne.
Nemože to tako. Ne može i bok!

Ako će štovano čitateljstvo htjeti saznati da li su NF i dordora2 na kraju ipak bili zajedno morati će kupiti moju knjigu. Morati će i bok! Nema samnom labavo!!

--------------------------------------------------------------------------------------------
Update : Evo sam prisiljena napraviti update :

kako ti samo naprečac zaključuješ ! Samo dva lika se javila ? Ja sam smatrala za normalno da ćeš moj lik i djelo ukomponirati u svoju knjigu. Pa kakav bi to knjižuljak bio bez jednog ovako jakog lika ? Sviđa mi se što će radnja teći po cijeloj lijepoj našoj. To nekako baš bratski i jedinstveno. Možda da jedan veći dio bude u Splitu ??? Evo, odmah se nudim da ti napišem nekoliko predivnih poglavlja. Ona gdje se ja pojavljujem. Normalno. (djevojka s bisernom naušnicom 28.04.2009.

Dakle kad dordora2 krene u potragu za svojim dragim ona nema pojma gdje je on? Gdje su gradilišta? Te krene u Split. Al tamo Dioklecianova palača a štoš na njoj radit, kad je već gotova? osim ju sravnit sa zemljom te ponovo gradit.
Pak je zaključila da njezin NF nije u Splitu. I baš je htjela krenuti dalje prema Dubrovniku kadli naiđe na jedan ženski lik koji na sebi ima biserne naušnice i ima turban zeleni oko glave i koja vidi da je jadna gola i bosa i gladna , dordora2 mislim, ne ja, i onda ju pozove k sebi u palaču i tamo joj da jesti i postane joj prijateljica.
I hoće ju zadržati kod sebe u palači i nudi joj posao da sakuplja za vodu dukate po ostalim palačama, ali dordora2 , obuzeta ljubavlju ne može prihvatiti tu plemenitu ponudu te odlazi dalje.

Taj dio o palači i opisu njihovog susreta prepustit ću dakle drugom piscu - Djevojka s bisernom naušnicom iliti zlatna djeva koja se plemenito i velikodušno ponudila da opiše taj povijesni susret, a ja ću se malo povuć u to doba i pisat ću o NF-u , koji jadan pati na drugom gradilištu. Tak!

- 09:03 - Komentari (31) - Isprintaj - #

27.04.2009., ponedjeljak

Pročitala sam "Pod mramornim nebom"

Fakat volim te povijesne romane. Znam da su pomalo izmišljeni jer nitko ne zna istinu ali ih volim čitat. Volim čitat baš te dijelove koji fale pa pisac onda stavi nešto svoje. Obično je to ono što bi on htio da bude, jasno mi je, no ipak.
Jednog ću dana i ja napisati neki povijesni roman. A ondak ću one dijelove koje treba popunit popunit svojim snovima. He,he...bit će to knjiga i pol. smijeh

Godina je 1632. i hindustanski car Shah Jahan, skrhan boli zbog smrti svoje carice Mumtaz Mahal, naređuje izgradnju veličanstvenog mauzoleja koji će postati simbol njihove velike ljubavi. Nezamislivo bogatstvo i moć, ali i ubojito nadmetanje među braćom i okrutni despotizam čine okvir iznimnoj priči o nastanku Taj Mahala o kojemu pripovijeda carevna Jahanara, opisujući vlastiti život pomoćnice u njegovoj izgradnji i svjedokinje sudbinskih događaja koji su okruživali njegovo dovršenje.

Kako bi pobjegla od nasilnog muža i ugovorenog braka, Jahanara mora postati posrednica između dvora i Ise, arhitekta zaduženog za Taj Mahal. Uskoro se nađe u procijepu između dužnosti prema majčinoj uspomeni, krutim pravilima koja se nameću ženama i nove, premda zabranjene, ljubavi. S iznimnom hrabrošću, Jahanara se usuđuje suprotstaviti licemjerju i sljepilu dvora u pokušaju da poštedi zemlju građanskog rata i spasi oca od njegova ratobornog sina Aurangzeba, čovjeka čija će mržnja ugasiti prosvjetiteljske napore muslimana u mogulskom carstvu.

U romanu «Pod mramornim nebom», John Shors prikazuje povijesni Hindustan prepun spletki od kojih zastaje dah, koji krije istinu o Taj Mahalu, čijoj se trajnoj ljepoti svijet i danas divi. John Shors je, diplomiravši na Colorado Collegeu 1991., proputovao Aziju; sedam godina živio je u Japanu gdje je predavao engleski, pa putovao kontinentom posjetivši deset zemalja i popevši se na Himalaju. «Pod mramornim nebom» njegov je prvi roman.

- 08:51 - Komentari (24) - Isprintaj - #

23.04.2009., četvrtak

Malena

Priča s Malom Pasicom išla je ovako. Došla je k nama na jedan dan, samo da prespava.
Nađena je vani. Mala. Sama. Netko ju je ostavio. Netko drugi ju je uzeo.
Zatim je taj netko drugi nazvao mene i pitao "može li noćas biti kod vas?"

Zatim je otišla drugim udomiteljima. Tamo joj je bilo ok, ali drugi udomitelji imaju velikog psa a i dosta godina. Mučili su se. Taj drugi dizao se u pola četiri ujutro da bi sa njom, sa trećeg kata išao dole piškiti. Taj drugi ima 74 godine.

Rekla sam "ajde se vi odmorite. Uzet ćemo ju preko vikenda da vi malo odahnete".
Došla je k nama.
Bila je jako preplašena i sva u strahu.

Image Hosted by ImageShack.us

Rekla sam "ona ostaje na jednom mjestu. Uništit ćemo ju ako ćemo ju tako vozati simo-tamo".
Malo po malo, Malena je dobivala sigurnost. Sada je kod nas nešto više od 3 mjeseca. Sjećam se da je bio 15.1, išli smo na ročkas mom prijatelju a ostavili smo Nju i Malog Pasa doma. Dakle, 3 mjeseca i nešto malo dana.

Nismo željeli imati dva psa. Bili smo nespremni na sve što će se događati, improvizirali smo u hodu.
Svakog utorka u ova 3 mjeseca mi smo na snimanju.
Svake subote smo na televiziji. Nitko ju neće. Tužno je to.

Dajemo ju u dobre ruke!
Jer...naše su ruke pune ljubavi, ali stan je omeđen zidovima.
Koje ona ne voli.
Da bi mogla biti sretna trebala bi imati dvorište.

Pitaju me "što ćete ju zadržati?". Pitaju me iz sigurnosti svojih domova. Obično preko telefona. Ili , sjedeći u stolici. Pitaju...
I što da odgovorim?
Jedino što znam je da ju ne mogu baciti van!
I znam da ju ne mogu dati u Noinu arku da bi tamo bila u kavezu.

Ne. Nećemo ju zadržati jer smo ionako preopterećeni. Radimo do 16 sati. Dolazimo doma, ne prije pola pet. Imamo potreba kao i svi normalni ljudi na ovome svijetu. Imamo obaveza kao i svi normalni ljudi na ovome svijetu. Imamo želja kao i svi normalni ljudi na ovome svijetu.
U kino bih htjela otić. Preko vikenda bi negdje htjela otić.
A ne mogu. Jer sa njih dvoje manevarski je prostor jako sužen.

Lako je sa strane govoriti i ukazivati prstom. Lako je reći "zadržite ju". Lako je doći i poigrati se sa njom cca 12 sekundi. Lako je zatim vratiti se u svoje živote i zaboraviti da postoji tamo neka odbačena pasica i tamo neki glupi ljudi koji su ju primili. Čini mi se da čak i govore u sigurnosti svojih domova "oni nisu normalni imaju dva psa".

Ne želim voditi tuđu brigu u životu. Ne želim na svoja leđa stavljati tuđe neodgovornosti. Ne želim. A to radim!

Nisam ju JA izbacila VAN na cestu!!!

Ljuti me što sada na kraju ispada da ja moram plaćati tuđu neodgovornost. Opću neodgovornost. Plaćati. Financijski, vremenski, energetski. Taj me dio malo ljuti. Jako me ljuti što moram slušati dušebrižnike.
E to me najviše ljuti.
Jer...
svatko ima neki izgovor. "ja ne mogu, ja radim". Ili "ja ne mogu ja...".
A mi možemo???

Mi moramo. Jer smo takvi ljudi. Jer niti Muškarac (jedan od razloga zašto ga volim) niti ja nismo u stanju izbaciti ju van. Idemo dan po dan. Živimo dan po dan.
Ali krene mi ponekad biti teško kad vidim u kakvom svijetu živim.

Nije mi žao niti jedne jedine sekunde provedene sa ta dva divna živa bića.
Nitko ti se ne može tako jako veseliti kad dođeš doma kao što to rade oni.
Nije mi žao vremena provedenih s njima.

Žao mi je nje, jer ono malo šetnje što joj mi možemo pružiti nije joj dovoljno. Ona treba svoje dvorište. Ona treba travu. Treba zemlju. Ona nije kao mali pas, koji je hedonista po uvjerenju, rođenju i stavu. Taj sa kreveta ode na trosjed. Sa trosjeda u moje krilo. Sa krila na krevet i tako radi krugove. Njemu je to dovoljno.

Ljuta sam, tužna i osjećam se nemoćno. Eto tako se osjećam. Znam da sam dobro postupila. Znam da vraćam film da bih ponovo napravila isto. No isto tako znam da mi je pomalo pun kufer ljudi. I njihove deklarativne dobrote. Dobrote koja se sastoji u izjavama tipa "ja volim pse ali...". Znam da počinjem tiltati kad čujem prvi dio rečenice. Znam da tada pomislim "jednaka sam kao i ti, obično smrtno ljudsko biće. Odakle ti pravo da mi soliš pamet. Odakle ti pravo da...". I onda prestanem o tome misliti. Jer me te misli ne dovedu nikuda.

Sa druge strane...bogatstvo koje sam dobila imajući je doma nenaplativo je. Pogled onih iskrenih očiju nenaplativ je. Ljubav tog malenog stvorenja koju nam pokazuje nenaplativa je. I zato, u trenutcima kad imam snage uzdići se iznad svih ovozemaljskih, ljudskih pizdarija ZNAM da imam nešto što svi deklarativno dobri NIKADA neće imati.

Pa se onda nasmiješim.

Ne boj se Malena, naći ćemo ti lijep dom.
Do tada, neka ti naša otvorena srca budu domom.

- 12:44 - Komentari (24) - Isprintaj - #

Neki dan tako šetamo nas troje po travici mekanoj. Ja sjedim na klupici, ipak kosti stare su u pitanju, treba to odmorit, kosti mislim, i vidim kako nam se približava jedan bijeli pas i neki lik. Budući da u ovim staračkim godinama i vid polako izdaje moje jadno tijelo, a i mrak je bio, to nisam bila sigurna kako će proći susret velikog bijelog i Malog Crnog. Stoga se dignem sa klupice i krenem prema izvoru (moguće) nevolje. Približavam se tako bijelom psu i nedefiniranom liku , kadli shvatim da bijeli pas i nedefiniran lik jesu moji prijatelji.
Pak se mi stanemo i počnemo pričat. Moj prijatelj je pričalica a bome ni ja ne zaostajem. Te tako, riječ po riječ i kaže meni moj prijatelj "a di si ti sad tu blizu?"
"Nego, tu 100 metara dalje" odgovaram "ajd samnom da vidiš di smo".
Te se tako , već u mrklom mraku uputismo do mene da mu pokažem di smo se preselili.
Tri pasa, dvoje ljudi.
Mrak.
Idemo tako idemo i dođemo do stubišta. U stubište uđemo i osjetimo NEVJEROJATAN smrad.
"Neko se uvaljao" reče moj prijatelj.
"Malena vjerojatno" odgovaram ja "sad će pod tuš".
Prvi kat. On stane
"Nije ona. Moj je. Idem doma"
"Nemoj sad. Dođi gore kad si već tu"
"Smrdi, jel ne osjećaš kako smrdi?"
Što ne bih osjećala smijeh

, cijelo je stubište odjednom zamirisalo. Tako je zamirisalo da osjetiš potrebu da uzmeš bocu kisika smijeh

i udišeš, udišeš,udišeš...

Ipak smo došli gore. Sva tri pasa ušla su u stan, ali sad je bome , budući da je u pitanju zatvoren prostor, postalo dosta opasno. Po zdravlje. Kisika, kisika mi daj! zavrištao bi.

Jer fakat, njegov se pas uvaljao. Negdje na putu u tom mraku mi to nismo vidjeli.
Otišao je vrlo brzo, ljut. "Sori" rekao je "ljut sam. Sad ću ga morat kupat i fenirat, neću ići spavati do 12. Družit ćemo se drugi puta" smijeh

I tako je moj prijatelj do 11 kupao svoga pasa a ondak ga i fenirao. Znam to jer sam ga idućeg dana nazvala.
Ja sam izljubila ono svoje dvoje. Samo zato jer OVOGA PUTA to nisu bili oni.
Inače pas kada se uvalja to smrdi do neba. Njima to kul, gazdama to užas.

Sjećam se posljednjeg parfema Malog Pasa. Tako je prekrasno mirišao da smo otvorili sve prozore na autu i glave u vožnji držali vani. Udisali pohlepno. U autu nismo disali. Jer se nije dalo. Disati mislim.
To je ,jednom riječju, bio nepodnošljiv smrad.
Di nađu takve mirise pitanje je ?! Jel u paklu tako smrdi?
Ako da , ja neću u pakao. Neću i bok!

- 09:18 - Komentari (9) - Isprintaj - #

22.04.2009., srijeda

Poze

Mali Pas se vjerojatno rodio sa životnom filozofijom "najljepši sam i što se tu ima više filozofirat".
(o.a. kad nam kažu -razmažen je- , ja odgovaram "točno, razmažen je, ali nismo to mi učinili. Taj se već rodio razmažen".)

Taj se stav odražava i na uspravljanje i stavljanje sebe u pozu "ovako ispadam najbolje" ČIM vidi da uzimam foto-aparat.
(o.a. molim obratiti pažnju na pogled uperen u daljinu ,he,he. Tako poziraju samo PRAVI manekeni. )

Image Hosted by ImageShack.us

Budući da Ona sve uči od njega , bilo bi za očekivat da će joj i poziranje ići lako, kao njemu. No tu je malo zaglavila u kopiranju, jerbo je ovo valjda dvajspeta fotka na kojoj sam ju kako tako mogla ulovit. Inače je ima posvuda, a o mirnom stavu i okretanju glave "da budem što ljepši" nema ni govora.

Image Hosted by ImageShack.us

- 08:26 - Komentari (14) - Isprintaj - #

21.04.2009., utorak

Umotvorine utorkom

NNnnda.
Vozeći se tako kišnim ulicama metropole u vidnom mi se polju našlo ovo "Ovaj grad čuva BBB".
Odmah mi je bilo lakše. Odmah sam osjetila kako mi pada jedan težak teret s nejakih pleća. Jerbo do sada nisam to znala. Jer nisam vidjela tu fasadu.
I sada, kada znam tko me čuva, zadovoljna sam i sretna.

Ondak sam došla na posao, prolazno vrijeme slabo jako slabo. Četrnaesta sam bila al što ću. Ujutro kad se dignem dok nahranim onu nejaku živinu, dok nahranim sebe, dok pronađem cipele (obično ispod kreveta, ali ne uvijek), dok pronađem ključ od auta (obično u torbi ali ne uvijek), dok ... prođe vrijeme. Ja ne razumijem kako to nadređeni ne razumiju. rolleyes

To zato što su oni izumili nerazumijevanje eto zato to.

Ondak me dočeka posla i svi me tu nešto ganjaju i traže i baš sam neka faca.
Ondak mi bude svega dosta, o zašto me ne pustite na miru bar malo , pomislim, ali ipak krenem radit. Jer što ću? Tu sam da radim. thumbup

I eto. Laprdam sve u šesnajst.
I tako.
Ide život.

- 10:13 - Komentari (12) - Isprintaj - #

20.04.2009., ponedjeljak

Bolnički dani

Sve smo bolnice obišli i sada smo valjda mirni. Em smo bili veterinaru, em smo bili na hitnoj. Još smo bili po drugim bolnicama al to nisu lijepe priče pak ću ih preskočit.
Ja sam bila na hitnoj u subotu od 22 do pola 24. Bio je to lijep tulum, jer smo se tamo našli nas cca 10-ak. Svi smo mudro šutjeli i promatrali jedni druge, mučeći se svaki sa svojim bolovima. Iznutra se čuo zvuk bušilice, koja u situaciji u kojoj jesi i nije bio tako strašan. Zvuk bušilice u kontekstu "boli me o boli me" predstavlja oslobođenje. Misliš "ma neka i bušilica, neka i na živo samo neka ova bol prestane". Hodaš. Sjediš. Misliš lupat glavom o zid al te sram. Cupkaš nogom. Ne razmišljaš jer ti je mozak prazan. U mozgu samo lupanje. Bol. Bol. Bol.
Negdje oko 23 sati ostalo nas je troje u čekaonici.
Žena je počela pričat "ja ne znam ali ova bol je odvratna".
Ja sam rekla "ja neću još dugo izdržat"
Žena je rekla "ne znam da li postoji veća bol".
"O gospođo postoji vjerujte mi." Javio se mladić iz kuta "Ja ovako već tri dana. "
Onda se okrenuo k meni
"Ako hoćete čuti kako muško vrišti pustite me prije".
Ja sam rekla
"Ako hoćete prije idite ako vas toliko boli, ali onda ćete izgubiti užitak da slušate kako žensko vrišti".
Onda smo se smijali nad svojom komedijom. Subota, 23 navečer, mi tulumarimo na hitnoj. smijeh

I onda sam ušla. I onda je prestao zub.
Počela je bolit glava. zubo

I tako. Ide život.

- 08:46 - Komentari (24) - Isprintaj - #

17.04.2009., petak

Murphyevi zakoni - amandmani po Levant

Ako pomisliš da su ti sad sva vrata zatvorena a 90% njih zatvorilo ti se treskom u lice, znaj da još uvijek postoje neka vrata na koja nisi računao.
Ta će se najčešće zatvoriti isto treskom u lice.

Dopuna amandmanu :
budući da na njih nisi računao kod zatvaranja priklještit će ti i prste.
smijeh

__________________________________________________________

Nekad me murphyevi zakoni zaobiđu. A nekad ne. Tako. Ide život.
Naravoučenje : kad je propuh čuvaj prste! smijeh

__________________________________________________________

Mala je pas sasvim u redu. Bili smo na kontroli i bila je jako hrabra. Mali pas je bio s nama i on joj je davao podršku sa sigurne udaljenosti od cca 30 metara . Konci će se vaditi u subotu. Do tada bi trebala mirovati. "neka miruje" rekao je liječnik.
No liječnik ne zna da kad mi zaspimo dođe neki vilenjak i promijeni joj baterije. Svaki dan dobije ganc nove duracelove. Pa ti drži TO na miru.
Lako ti reć treba mirovati! smijeh

TO još nije čulo za pojam "mirovanje". smijeh

Ondak odemo van , ja ju stavim na lajnu, a ona, kako je željna trčanja i skakanja guši se na toj lajni ali vuče li vuče. Ondak smo zaključili da se više napreže vukući mojih 50 kila na lajni nego trčeći bez lajne pak smo ju jučer oslobodili.
TO kao da je došlo iz zatvora u kojem je provelo 50-ak godina. Juri, luduje...ajd ti to drži pod kontrolom ..o svijete... smijeh

U svakom slučaju jede ko termit, luduje , grize uho malom pasu. Počela je i spremati stan a bome se počela i ljutiti ako cipele nisu na svom mjestu! Jedna pod krevetom , druga na sredini kuhinjskog poda. Zaključujemo "zdrava je. vratila se u normalu".

- 08:42 - Komentari (17) - Isprintaj - #

16.04.2009., četvrtak

Edukacijski program

Jeste li znali??

...da jedna vrsta žabe, koja nosi naziv i "otrovna strijela", ima dovoljno otrova u sebi da ubije oko 2200 ljudi.

da su ljudi i delfini jedine vrste koje upražnjavaju seks iz zadovoljstva.

Rođendan dijelite s devet milijuna ljudi na svijetu. Samo jedna osoba od dvije milijarde doživjet će 116. rođendan.

... utvrđeno je da kukci, osobito muhe, ne vole plavu svjetlost i plavu boju uopće.

- 10:58 - Komentari (8) - Isprintaj - #

15.04.2009., srijeda

Pa ti reci ...

Neki dan tako sjedimo za stolom i jedemo. Mislim jedemo mi svaki dan , da sad ne bi ispalo da ne jedemo nego samo taj "neki dan" da jedemo.
I baš ono krenem uživat u jelu kad li se posve nepozvano iz usta MuškarcaSKojimŽivim injedri ovo: "Jel ti znaš da ovaj mjesec treba registrirati auto?".
"O svijete." pomislim. I još pomislim "Koji mu je k.da me sad za ručkom davi ?".
"Kako ćemo to?" upita on.
Ja već ljuta. Zašto mene davi tim nevažnim detaljima? Odakle da ja znam kako ćemo? Zar ne vidi da sam jedno obično žensko? Jedno žensko kojem rođenjem nije dato u gene i šire da razmišlja kako će registrirat auto. blabla

Što se mene tiče ja ga ne bih registrirala uopće. Samo bi ga vozila. smijeh

Nnnda. Budući da je MuškaracSKojimŽivim očekivao neki odgovor to sam promumljala "što kako ćemo? iz šupljeg u prazno tako ćemo" i završila razgovor.
Bilo je to prije jedno tjedan dana. Mislila sam "ma neću se zamarat, ionako neznam kako ćemo. Nekako ćemo.". I još sam pomislila "bemti registraciju." I još sam pomislila "gola sam i bosa on meni o registraciji".
Nnnda.
A najgore u cijeloj priči je da sam prije onih nekih par mjeseci lupila onog nekog u onom nekom đipu. Pa kad čovjek izašao van iz đipa i počeo čupati kose i plakati bolno nad svojim lijevim blatobranom,malkice ulubljenim od siline mog udarca koja sam gmizila 25 km/na sat, to mi se sažalio jadnik te sam mu dala da sa moje police osiguranja plati taj popravak. Što znači da sam izgubila bonus . Što znači...

Što jednostavno znači da mi ne gine da do kraja ovog života, a čini mi se i idućeg , budem gola i bosa i točka! headbang

Nnnda. Danas je registracija. Od jutra se plačem nad sobom i svojom sudbinom. Šmrc.

Danas me dakle čeka tehnički pregled. Koji ne znam hoću li proći budući da je auto ulubljen na sve strane. Di god ga pogledaš nije ravan. Sve neki reljefni.
I ondak velim MuškarcuSKojimŽivim "pa pitaj boga hoće li proći tehnički". Ovaj odgovara "ma žensko si pustit će te". Jebat ga, sad sam žensko kad me treba pustit na tehničkom. SAD VIDI da sam žensko. rolleyes

Pa ti reci nešto lijepo o tim muškima. rolleyes

A ondak , ako prođemo tehnički , moram skeširati novac. Kojeg nemam. Pa ti reci.

- 08:39 - Komentari (17) - Isprintaj - #

14.04.2009., utorak

Vrata

Neka se vrata zatvaraju polako. Tada se stigneš odmaknuti. Pa te ne udare.
Druga se zatvaraju bez upozorenja. Pred nosom. Treskom. U glavu.
To onda boli.

Ide život.

- 08:03 - Komentari (16) - Isprintaj - #

10.04.2009., petak

Dvije domaćice

U našem malom domaćinstvu žive dvije domaćice i sad ti reci!
Sad, sve bi još bilo u redu kad bi te dvije domaćice imale isti ukus, isti misaoni proces, iste želje, iste ciljeve. No eto, desilo se da su se našle dvije koje su svaka na drugom kraju konopca. Dvije koje imaju različit pojam o urednosti i toplini doma.

Evo na primjer , kad jedna domaćica dođe doma sa posla vidi kako je druga napravila nered na tepihu. Te uzme usisavač i krene taj nered usisati. Prvo prstima pokupi veće dijelove ostatka polulimene kutijice za hranu a one manje dijelove usisa. Onoj se pak drugoj to nikako ne sviđa te se krene svađati sa usisavačem. Reži na njega , napada ga i sve mu govori neka njezin dizajn izvoli ostaviti na miru. No taj ne sluša. Nikako ne sluša.
I ondak ova slegne ramenima i odšeta na svoje 4 šape u neki kut. Odakle mrkim pogledom promatra djelatnost usisavača i one prve domaćice.

E da. Sad je prva domaćica sve usisala, zatim je uzela krpu i oprala pod, a onda je oprala i tepih.Onaj mali. Sve to ona druga promatra tmurnim pogledom i misli "samo ti daj. Ali smiješna si. Ti to zoveš redom??? To nije red! to je nered. Kad ti budeš gotova ja ću ponovo napraviti reda i stvoriti ovaj dom toplim. I urednim".

Prva se domaćica dakle sjedne odmorit, nakon što je sve napravila.

Na scenu sada stupa druga , koja jednostavno ne može živjeti u takvom kaosu i neurednosti , te uzima novine i kida ih na male, male, male...presitne komadiće. Te ih sve stavi na tepih! Ukusno ih razbacujuć po istom. Dizajnerski sistematično ih poredava! Zatim uzima igračke i strateški ih porazmješta po stanu, onako kako to treba biti. Zatim uzima svoju ležaljku, koju je ona prva stavila na krivo mjesto. I zubima ju dovuče na mjesto gdje ista treba stajati!! Na sred stana!. Zatim odlazi po cipele i njih donosi tamo gdje je cipelama mjesto! Jedna MORA biti na tepihu, a druga negdje ispod kreveta.
E sad je druga zadovoljna. Red je opet uspostavljen!!!!!!! Dizajn kakav treba bit!

Prva više nema snage! Em je ujutro bila na poslu, em je došavši doma sve pospremila, ups, mislila je da je pospremila.
Shvatila je da je to uzaludni posao. Radit reda, tamo di pojam o redu nije jednak.
Te je uzela cigaretu, skuhala kavu, slegnula ramenima i otišla na balkon baviti se svojim radovima:

Image Hosted by ImageShack.us

Kućanstvo je ostavila drugoj domaćici neka ona brine o njemu!

PS. Druga domaćica danas je na operaciji.

- 10:00 - Komentari (18) - Isprintaj - #

09.04.2009., četvrtak

Pa ti reci...

Ja nikada nisam našla djetelinu sa 4 lista.

- 10:15 - Komentari (14) - Isprintaj - #

08.04.2009., srijeda

Bilo je to već poodavno kad je jedan fini gospodin došao u Metropolu, e da bi vidio svog prijatelja , Malog Pasa. Taj fini gospodin zove se NF i dolazio je službeno u moj grad te mi je poslao poruku: : "Čuj Levant ja ti dolazim u Zagreb. Ti bi morala doći sa Malim Pasom , da bih ga ja vidio. Mali Pas je moj ljubimac. Ti nisi. Ti moš i otić odmah, njega ostavi, ako je ikako moguće". Tako je to nekako bilo.
Ja dakle nisam uopće zanimljiva i interesantna, ja sam samo siva sjena o svijete, ja kao da sam pratilja nevidljiva ,tako se nekako taj gospodin ponaša prema meni.

No što je tu je, slegnula sam ramenima , i tužno rekla samoj sebi "zar i to još moram doživljavat pod stare dane?", okupala Malog Pasa, mislim neće valjda Mali Pas biti prljav pri dočeku dragog nam gosta, obukla sebe i krenusmo na taj susret di ja u stvari uopče nisam dobrodošla ,o svijete, ali trpi me se zbog Malog Psa.

Čim ga je vidio , NF se raznježio te iz povelike torbe izvadio ovo :

Image Hosted by ImageShack.us

i dao Malom Pasu.

Ja sam se sve nadala da bi i meni mogao dati koji bombon, neku malu jeftinu čokoldicu, neki cvjetić, običan papirić bar, bilo što.. ali ne. Ni primijetio me bio nije. Nakon jedno pola sata ajmo eufemistički reći druženja, pitao me "kako se ti ono zoveš zaboravio sam", tek toliko da mi pokaže di je moje mjesto. Kao da već nije. Ja sam pristojno bila ponovila , po 17-ti put svoje ime, no NF me više nije čuo, jer se bavio Malim Psom.

Ovo je bio uvod. Zato da objasnim odakle ta kokoš u našem malom domu.

A sad bih htjela reći da se ime NF-a spominje jako često u tom našem kućanstvu. Spominje se najčešće u kontekstu:
"da mi ga je ulovit! Dovesti ovamo! PA NEKA ON SLUŠA !"
Ima još spominjanja ali ta neću iznosit. smijeh

Nešto su prostija i manje finija. smijeh

Jer što je?
Ta kokoš proizvodi iritantni zvuk - kokodak- svaki puta kad ju samo dodirneš. Imam osjećaj da ona taj zvuk proizvodi već na samu pomisao da bi ju mogao dodirnuti! Sve mi se čini da ona čita misli. Ako samo kreneš misliti o njoj ,evo nje, već se javlja!!!! A ima i još jedna caka. Ona daje zvuk dvaput. Jednom kad ju stisneš. A odmah zatim kad ju pustiš.

Sad molim štovano čitateljstvo da pokuša zamisliti dva psa koja se bore tko će tu kokoš imati.
To što se oni bore nikome ništa, nego DOK se oni bore, kokoš nevino proizvodi svoje prirodne zvukove. UŽASNE! IRITANTNE! GLASNE!!!

Ali to je ljepši dio priče. Jer ako ta borba predugo potraje, ja poludim, sagnem se, oduzmem kokoš i fljus, bacim ju u ladicu. Do daljnjega. 4 oka tužno promatraju, al kad ja poludim onda 4 oka znaju da tu nema labavo!

Teži je dio priče ako kokoš nije u ladici. Nego je negdje na podu. Zaboravljena od svih.

Sad , tu ima dva scenarija.
Prvi je da, negdje oko pola noći osjetiš poriv da nešto pojedeš na primjer. Pa se digneš iz kreveta i kreneš put frižidera. Noć je, sve je tiho, mrkli mrak, svijet spava. Ili barem većina svijeta spava. Ti se prišuljavaš frižideru i taman hoćeš napravit taj još jedan korak koji ti je potreban da bi otvorio vrata i počeo birati čime ćeš se pogostiti , kad li staneš na kokoš!!
Probudio si , ne samo svoje ukućane, već i čitavo susjedstvo. Vidiš kako se pale svjetla u zgradi do tebe, vidiš kako ljudi izlaze na prozore sa izrazima lica "jel potres?" "jel vatra?" "jel smak svijeta?" . Ti se odšuljaš natrag u krevet, pokriješ poplunom preko glave, više nisi gladan, susjedstvo je budno i na nogama, ti si pod poplunom na sigurnom od zvonjave na vrata ako shvate odakle je zvuk došao.

Drugi scenario je da smireno padaš u san. Dakle padaš u san zasluženi. Lagano se gasiš, opuštaš, skoro pa te nema više u stvarnom životu.
I onda, najednom , taman kad si već skoro 90% isključen iz dnevnog ritma i krećeš u onaj noćni, ljepši, jedan od pasa odluči da bi bilo zgodno malo se poigrati s kokoškom.
E, tu i tada čuje se iz naših usta ona rečenica "Da mi ga je dobiti u šake!" . Sve se zna. I koga. I zašto. smijeh

Trenutno je igračka jako dobro spremljena. Daleko u kutu ladice.
Zna se i zašto.
Topli pozdrav NF-u, našem prijatelju. wave

- 08:23 - Komentari (17) - Isprintaj - #

07.04.2009., utorak

David protiv Golijata

Baš se nešto razmišljam.
Ondak se pomislim "ma daj, od razmišljanja nikakvo dobro".
Pak prestanem mislit i bavim se nekim drugim stvarima.
A ondak opet razmišljam.
Pak pomislim "daj molim te, kad je neko dobro izašlo iz toga što ljudi razmišljaju? Pusti Levant neka tvoja Vlada misli. Eto, tvoja je vlada razmišljala i razmišljala i vidi što je odličan potez povukla. Skinula ti plaću 6% i sad ćeš bit gola i bosa kako već i jesi. A ti si na to navikla, bilo bi gadno da bude obratno. Di bi ti bio kraj? Samo bi se razmazila i kako bi se onda s tobom moglo živjet kako pitam ja tebe? ".

I ondak odlučim da uopće neću razmišljat. Neću i bok!

Nego ondak živim.

I tako sam jučer dopuzila do doma u stanju "pustite me na miru, grizem, treba mi sna". Ondak me dočekala 4 oka. I 8 nogu koje bi van. Ondak sam obukla trenirku, trajalo je to čovječe, jerbo kad si usporen i kad je sve o čemu razmišljaš "spava mi se", ondak ni oblačenje trenirke ne ide onim uobičajenim tempom. Ubrzanim. Više ide onim tempom "kriva nogavica, idemo ponovo".
No daklen, onda smo izašli van piškiti i kakiti.
Budući da nisam imala snage otići do velikog parka, daleko je čovječe, to sam odlučila da ćemo istražiti put uz prugu. I tako mi šetamo, ha! šetamo, ajmo radije reći istinu, puzimo, vučemo se, uz tu prugu . Ja glavinjam, oni skakuću kadli čujem zvuk vlaka. "Aha, vlak stiže" pomislim.
Pozovem svoja 4 oka, čučnem, zagrlim ih, sve u namjeri da ih ovako velika i odgovorna zaštitim od onoga što slijedi. (na dva metra smo od pruge).
Stiže vlak!

I što vidim?!?
Mali Pas otrgne se iz mog zagrljaja i navali na njega. Navali lajat i pokazivat ko je tu gazda!! Smatrajuć da mu je to (još jedan) neprijatelj. A zatim navali trčat uz njega u namjeri da ga otjera.!
I otjera ga, što jes jes. naughty

Jer se vlak toliko isprepadao da je samo nestao. U daljini!
Pa ti reci!

A Ona? Ona ima novu naviku. Prehrambenu. Jede grane o svijete! Sve je grane i grančice koje je našla na travi pojela. Mislim da će nam društvo za ekološku zaštitu prirode ubrzo doći na vrata. Jerbo rušimo prirodnu ravnotežu. smijeh

U stvari sve se nešto mislim da smo ju VEĆ porušili. Jer tempo kojim Ona živi i jede je vrlo ubrzan. smijeh

To hiperaktivno na stotu. U samo 15-ak minuta koliko sam gledala pojela je BAREM desetak grančica nađenih u travi. Usput počistila travnjak.
Sve se nešto mislim da bih ju mogla početi iznajmljivati. Za grabljanje i čišćenje. "Čistim temeljito. Sve POJEDEM!" bio bi slogan kojim bih ju iznajmila!

- 11:32 - Komentari (8) - Isprintaj - #

06.04.2009., ponedjeljak

Svakidašnja jadikovka

Hmmm da. Radni je to vikend bio , radni. Danas hodam a spavam. Ne znam da li sam budna ili još sanjam? Tako se nekako osjećam.
Ali se veselim, o kako se veselim ponedjeljku slobodnom. Onom idućem. Stavit ću se u krpe u petak i zatim ću se pojaviti u utorak na poslu. Do tada ću biti OFF. Lijepo ću se instalirati pod pokrivač, isključiti telefon, uzeti malog pasa k sebi pod poplun i nas ćemo dvoje tu, ispod tople dekice provesti 4 dana. U snu. Blaženom. Malu pasicu i Muškarca poslat ćemo nekud, bilo kud, moram im smisliti neki radni zadatak ,a nas ćemo dvoje u miru božjem provesti 4 dana. Pod poplunom. U tišini. Ako budu dobri i tihi, što je za Malu Pasicu nemoguća misija, ondak ćemo im možda dopustiti da nam se pridruže. U ljenčarenju. I "niškoristi" životnom opredjeljenju. I "nema me, ne postojim" životnom stavu.

O tome sanjam. Trenutno. Dok pišem ovaj post ispod spuštenih trepavica. Gledam samo kroz prorez i želim san! Sna mi dajte o svijete!!!!

- 10:20 - Komentari (13) - Isprintaj - #

03.04.2009., petak

Prodajem rog za svijeću

Prošli tjedan me firma bila poslala na neku prezentaciju. U stvari izborili smo se da odemo na tu prezentaciju, a firma je to dozvolila zbograditoga što bilo besplatno. Inače, moja firma koja je zaglavila u stoljeću sedmom kaže ovako "Uči doma sama, kako i ja učim", na moje pitanje da bih išla na seminar. Kad to čuju onda se počnu tresti. Sve u nekoj groznici se tresu. Jer di bi ja a) žensko b) radnik mogla uopće tražit da se idem usavršavat? Di toga ima pitam ja vas?
Ondak smo, budući da stagniramo a radimo posao gdje moraš stalno biti budan i pratiti nove trendove inače si gotov, dakle onda smo odlučili gledati što je besplatno pa bar na to da idemo kad već firma ne želi odvojiti novac za edukaciju svojih ljudi.
E sad. Kriza je znam. Ali prošlih pet godina nije bila kriza, novaca je bilo, o kako puno ga je bilo ali taj novac nikada, ali baš nikada, nije se slio u naše educiranje. Ajd dobro. Svatila sam da u stoljeću sedmom ne postoji pojam "edukacija zaposlenih" pak sam slegnula ramenima i rekla sebi "nemoj trošiti energiju uzalud". Uči doma o svijete... tuzan

Ljutilo me to, žalostilo me, bila sam ravnodušna, ma sve sam emocije u vezi toga prošla, al kad neide neide i najbolje ti onda povući se i više ni ne pitati. Pitala sam, slala dopise, molila, moljakala, preklinjala svašta sam radila ali rezultat je uvijek bio nula. Zero. Nada. Nema usavršavanja bio je rezultat cijele priče!

Ja uopće nisam htjela pisati o tome. To je trebao biti samo uvod a evo uvod mi se razlio preko ruba posude pak izgleda kao da je to post.
Sad ću preći na razradu, budući da svaki normalan post mora imati i razradu. A razrada je nešto posve drugačije od ovoga s čime sam krenula.

Daklen išli smo tamo na prezentaciju i moram reći da je ta bila jedna od boljih, dosta sam naučila i nekako se osjećam pametnijom. Kao da nešto sada znam, tako se osjećam. Ondak je sve bilo gotovo u 13 sati, pa se jelo, pa je bilo 14 sati. Na posao mi se nikako neide. Doma mi se isto neide, ja sam naime kao pas koji je pušten s lanca i dobio je 2 sata slobodno.
Poklon! 2 slobodna sata!! ZA SEBE!!!

I ondak se uputim ta dva slobodna sata u Centar da pogledam što je novoga i ako si mogu kupiti nešto za obući. Što god da nađem treba mi, dakle s time nemam nikakvih problema. Ak nađem cipele ok. Ako nađem jaknu ok. Ako nađem hlače ok. Ako ....ma sve je ok, sve mi treba. Ionako sam gola i bosa, što god da kupim dobro će bit.

Eto. Tako ja nekako razmišljam. I uputim se dakle u taj Centar koji je blizu sva nekako sretna da imam vremena i da mogu gledati i tražiti a ne kupovati nabrzinu ono, zgrabim , prislonim uza sebe, vidim "valja" "ne valja" , platim i odem. Takve su naime moje kupovine u zadnje vrijeme.
I eto. Sada mi poklonilo 2 puna sata za sebe, poklonilo mi Centar s kojim sam u pravilu zadovoljna i u kojem uvijek nešto nađem, poklonilo mi lijep dan, poklonilo mi dobru volju i odlično raspoloženje, što ćeš više?

Neću duljiti no ću reći da sam tamo provela 3 sata!!!! Došla sam doma doslovno praznih ruku.
Srozalo se. Sve se srozalo. Dućani koji su bili nečemu sad su ničemu. Nisam pretjerano izbirljiva, jer si ne mogu priuštiti izbirljivost. Bi inače. Da mogu. No trenutno ne mogu.
Dakle, budući da nisam izbirljiva to sam baš dobar kupac. Kupit ću ono što mi treba ako mi se to svidi. Ako je skupo ah jebat ga , zažmirit ću i kupit. Ako mi se svidi a nije skupo, bingo, to ću sigurno kupit bez žmirenja.

3 sam sata hodala!!!. 3 sam sata očajnički tražila BILO ŠTO. Sad je već bilo pitanje ponosa da nešto kupim.
Da dođem doma praznih ruku , ne može to tako! Ne može i bok!
A ipak.Doma sam došla praznih ruku.
Roba koja se u Metropoli nudi je roba koju stvarno, ali stvarno ni pas sa maslom ne bi pojeo. To je prestrašno! To je roba iz Turske koja je i tamo treća kategorija. A skupo. Staviš u mašinu i više ne moš nosit. Nema šanse! Ili je to roba koja je bila za bacit. U svakom slučaju teško razočaranje!

Bilo je u tom centru par dućana koji su mi bili ok. Koji su mi bili dobri. E..tih dućana više nema. Na njihovom mjestu šepuri se kičasti crveni fluorescentni natpis "kladionica".

Srozavamo se već godinama. To mi je jasno.
Ono što mene u svemu tome ljuti je da mi netko priča da smo mi Metropola. Da mi netko priča da smo "svjetski centar sporta". Da ćemo biti "svjetski centar kulture". To je ono što mene ljuti! A ne moš bit svjetski centar ako su ti cipele blatne. Jer hodaš po blatu. I ne moš biti svjetski centar ako su ti dućani puni turske robe, koju ni turci neće nosit. Koje se turci rješavaju prodajuć hrvatima. A hrvati kupe i pokušaju zaradit na krpama dignuvši cijenu 380%. Pa zar ja ličim na kretena?????

Što se robe tiče, mogu se sjesti i otići u neki drugi grad i kupiti što mi treba. Nije poanta u tome. Poanta je da mi nude robu žlj kvalitete po cijeni koja je 300% veća od vrijednosti robe. TO je ono što me ljuti.
Tak!
U stvari nisam ljuta. Samo sam nekako razočarana. Razočarana da mi se prodaje rog pod svijeću, a kada reagiram i kažem "ovo je rog ovo nije svijeća" ondak budem ispljuvana. E to me žalosti. Ondak mi se kaže "kriza je". Ili mi se kaže...ma svejedno.

U svakom slučaju cijeli ovaj post bio je uvod u jednu drugu poantu. U jednu drugu izjavu. Ovu : "I dalje sam gola i bosa o svijete. smijeh

- 09:55 - Komentari (18) - Isprintaj - #

02.04.2009., četvrtak

Pročitala sam "Papisa Ivana"

Ovo post za mene samu. Tako da imam na jednom mjestu.

Donna Woolfolk Cross
PAPISA IVANA

Image Hosted by ImageShack.us

"..Legenda potječe iz trinaestostoljetnog pera Poljaka Martina od Opave koji je u svojim spisima 'Chronicon Pontificum et Imperatum' ovako zborio: 'John Anglicus (Ivan Od Engleske), rođen u Mainzu, bio je papa dvije godine, sedam mjeseci i četiri dana, umro je u Rimu, nakon čega je papinska stolica ostala prazna mjesec dana. Tvrdi se da je Ivan bio žena koja je u djevojačkim godinama bila odvedena u Atenu gdje ju je ljubavnik obukao u dječaka. Tamo je stekla raznovrsna znanja, te joj u mnogim disciplinama i vještinama nije bilo ravnih. Kasnije je u Rimu predavala umjetnost, a gradom se ubrzo proširio glas o njenoj genijalnosti, pa je izabrana za Papu. No, za vrijeme pontifikata je ostala trudna, a dijete je rodila za vrijeme procesije na relaciji Koloseum – crkva sv. Klementa'. Naravno, to je samo jedna od priča u vezi misteriozne Pape Ivane."

"Papisa Ivana jedan je od najneobičnijih likova u povijesti Zapada i ujedno jedan od najmanje poznatih. Mnogi nikada nisu čuli za nju, dok je većina onih koji jesu smatraju legendom. Sve do sredine 17. stoljeća Ivanino papinstvo bilo je općepoznato i prihvaćalo se kao istinito. U 17. stoljeću, u vrijeme jačanja protestantizma, Katolička crkva zajedničkim je naporima počela uništavati sramne povijesne zabilješke o Ivani. Vatikan je zaplijenio na stotine rukopisa i knjiga, što je dovelo do toga da Ivana nestane iz moderne svijesti. Danas Crkva nudi argumente protiv Ivaninog papinstva, ali oni su daleko od uvjerljivih.."

"..Priča se da je u devetom veku jedna žena postala papa. Ona je od 858. godine bila gospodar Rima, sveta i raja i vladala pod imenom Jovan (Ivan) VIII dve godine, pet meseci i četiri dana. Svetu papsku službu završila je tako što je na svet donela dete za vreme procesije u Romu red zgranutom gomilom koja je zapanjeno posmatrala kako se papa porađa.

Nakon ovog skandala, kaže dalja priča, papa Benedikt ustanovio je običaj da se preko probušene stolice proverava pol budućeg pape. Probušena stolica od crvenog mermera trebala je da omogući biračima da se pregledom i dodirom uvere u papinu muškost. Tek nakon takve provere Hristov namesnik je mogao da preuzme Petrove rajske ključeve. Ta jedinstvena svetkovina postojala je sve do XVI veka. Kada nije bilo sumnje o papinom polu, čuo bi se uzvik:"Imamo muškarca za papu!!!", što su Rimljani kasnije skratili samo na "habet" čime se izražava sigurnost u pol izabranog.

Crkva je do XVI veka dozvoljavala postojanje žene pape, a onda su o Jovani (Ivani) izbrisani svi tragovi i ova priča je proglašena "lažnom klevetom, glupošću, budalastom, detinjastom, plitkom i ništavnom bajkom koja svojim protivurečnostima samu sebe pobija", kako piše kardinal i papski istoriograf Cezar Bornijus iz XVI veka.

Da li je postojanje ženskog pape glupa priča za decu, luda bajka ili istina?

Grčki pisac Emanuel Roidus (1835-1904) iz čije smo knjige "Papisa Ivana" i saznali ovu priču tvrdi da je – istina.

Roidus je u mladosti dugo živeo u Italiji, a kasnije je studirao u Nemačkoj, gde je postao doktor prava. Bio je čovek širokog obrazovanja i dobar poznavalac stranih jezika i književnosti. Bavio se prevođenjem i pisanjem, a 25 godina bio je direktor atinske Narodne biblioteke. Godine 1866. izdao je svoje najpoznatije delo "Papisa Ivana", koje je prevedeno na mnoge jezike. Ali zbog njega je Roidus bio žestoko napadan i isključen iz crkve (iako je delo pisao pre donošenja Dogme o nepogrešivosti pape), a njime se pozabavio i državni tužilac. Knjiga je romansirana biografija ženskog pape bogatozačinjena tumačenjima, navođenjem podataka i izvira tako da više liči na naučnu raspravu nego na roman.."
* Po knjizi Papisa Ivana u svibnju 2008. se počinje snimati i visokobudžetni igrani film!

Knjiga je posve ok. Malo je patetična da, ali daje dobar uvid o životu u 9. stoljeću. Mračnom i okrutnom.
A osim toga saznala sam da se mnogo žena preoblačilo u muškarce u ta doba i da su (jedino) tako uspijevale doseći položaje u društvu. Pa mi to dalo mislit.
Pa sam malo istraživala.
I evo nekih rezultata :

Magdalena Pereš-Vuksanović

Roditelji su je nagovarali na udaju, ali ona nije željela. Mladić Frano Božić, zaprosio ju je kada je imala 18 godina. Odbila ga je. Frano je tada oteo Magdalenu sa sedmero prijatelja i na razne načine, pokušavao je nagovoriti na ženidbu. Pristala je tek kada je Franin brat Mustaj, koji je prešao na islam, zaprijetio Magdaleni, da će je odvesti sa sobom i da će onda njemu biti žena. Frano Božić i Magdalena, vjenčali su se pred svećenikom, ali ona je u duši odlučila, da neće prihvatiti taj brak, jer je Frano loše postupao s njom. Kada je Magdalena odbijala spolne odnose sa Franom, zatvorio ju je u osamljenu kuću. Nakon trinaest dana, uspjela je pobjeći. Vratila se u kuću roditelja, ali su je opet oteli, a ona je pobjegla nakon dva dana. Odlučila se prerušiti u muškarca i otišla je u goru među vukove. Nije dugo izdržala, zbog nedostatka hrane. Otišla je na put i završila u Sremskoj Mitrovici, gdje je i dalje bila preobučena u muškarca te se prozvala Ivan. Radila je kod bogatog čovjeka. Toliko mu se svidjela, da je želio posvojiti je i bogati oženiti, misleći da je muško. Zbog toga je otišla i šest mjeseci čuvala konje u Modriči, a nakon toga osamnaest mjeseci služila u modričkom franjevačkom samostanu. Franjevci su htjeli, da uđe u franjevački red, misleći da je muško, zbog čega je opet morala otići, da je ne otkriju. Došla je u nepriliku, jer su je Turci smatrali vojnim obveznikom pa je morala služiti kao vozar oružja za vrijeme Budimskog rata 1626. godine. Oboljela je u ratu i oporavljala se. Otkrila je svoju tajnu jednom biskupu, koji ju je poslao u Dalmaciju, gdje je godinu dana radila kod jedne plemkinje. Vratila se u rodni kraj 1629., ali nije tamo dugo ostala. U Dalmaciji je nastavila živjeti preobučena u muškarca. Jedan trgovac žitom, na prijevaru odveo ju je u Veneciju, gdje ju je prodao mletačkoj vojsci. U Bresciji, šest je mjeseci obavljala vojničke vježbe i strepila, da li će je otkriti. Pobjegla je s jednim Francuzom u Milano, a od tamo je pješke sama išla do Rima. Prenoćila bi pod vedrim nebom, a hranila se povrćem iz vrtova i travom.

"..Virdžine, tobelije, sasvim su osebujna, prostorno određena, endemska
pojava, jedinstvena ne samo u europskim, nego i u svjetskim okvirima, a
poznata po gorskim područjima zapadnoga dijela Balkanskoga poluotoka.
Riječ je o pojavi koja odstupa od uobičajenog, ustaljenog, to je običajnopravna institucija u kojoj žena "mijenja spol" i preuzima ulogu muškarca – oblači se kao muškarac, ošišana je kao muškarac, ima muški oblik krsnog imena, vlada se poput muškarca, nosi oružje, po potrebi ide u rat, sudjeluje u muškim skupovima i ima gotovo sva javna prava muškarca u inače strogo patrijarhalnom društvu.
Virdžine su, dakle, toliko osobita, izvan područja gdje se pojavljuju
neuobičajena, gotovo nepoznata i zato zapanjujuća pojava da ih neki stariji
autori nazivaju amazonkama. S druge pak strane ima autora i iz novijeg
vremena kojima se ona čini toliko neobičnom i neprimjerenom današnjem
vremenu da smatraju kako tobelije više ne postoje. Ovakva mišljenja pokazuju zapravo koliko se tu radi o jednoj sasvim specifičnoj, izdvojenoj, endemskoj i zato neobičnoj i prilično nepoznatoj pojavi. Dakako, žene preobučene u muško nisu amazonke, a isto tako nije točno da virdžine žive još samo u sjećanju..."

Evgenija (Prepodobra mučenica Evgenija 0 262. god.)

Ja sam pšenica Gospoda, i treba da me izlome zubi zvijeri, da bih se pretvorio u čist hljeb Hristov”

Bila je kćerka Filipa, egipatskog eparha. Kako su u to vrijeme hrišćani bili prognani iz Aleksandrije i živjeli van grada, Evgenija ih je posjećivala i svim srcem prhvatila njihovu vjeru. Na kraju je, sa dva svoja vjerna evnuha, odbjegla od svojih roditelja, pokrstila se od strane episkope Elije, i prerušena kao muškarac stupila u muški manastir i tu primila monaški čin.

Svojim predanim i čistim životom za hristovu vjeru ona vremenom steče i blagodeti iscjeljenja bolesnih. Tako iscijeli i neku bogatu ženu Melantiju, koja, misleći da je Evgenija muško, nastojaše da ga pridobije tijelesno. No, kako je Evgenija odlučno odbi, ova zla žena je iz osvete okleveta kod eparha, koji naredi da sve monahe okuju i bace u tamnicu. Kada ih izvedoše na sud pred eparha, Evgenija se prikaza svom ocu. On, radostan što je ponovo našao svoju omiljenu kćer, pređe u hrišćanstvo sa cijelom svojom porodicom. Nakon toga eparh Filip bi izabran za episkopa Aleksandrijskog Kada je za ovo čuo rimsi car Postumus, pošalje u Alekandriju britkog Terencija koji tajno ubi Filipa. Tada se Evgenija sa majom i braćom preseli u Rim. Tu je odvažno prevodila neznabožce u Hristovu vjeru, naročito djevojke.

Teror koji se provodio u Rimu nad hrićanima nije mimoišao ni Evgeniju. Izdržala je sve muke, pa i oganj, prkosno dokazujući da joj ne mogu ništa jer je čuva njena čista i ničim nepomućena vjera. Konačno, Evgenija bi pogubljena mačem 25. decembra 262. godine u Rmu, na sam dan Roždestva Gospoda Isusa Hrista, čiju je vjeru primila i nosila čistu i pravu u svom srcu do posljednjeg daha svog života.

- 08:44 - Komentari (13) - Isprintaj - #

01.04.2009., srijeda

Nekako smo već premoreni od kupovina. Dućana mi je dosta za cijeli ovaj a onda i za onaj drugi život. Ovo mi je u 5 godina 3. preseljenje ako ne računam kućicu. Nije da me veseli stalno migrirati. I stalno uređivati nekakve interijere.
Nnnda. Nisam o tome htjela, htjela sam samo dati pozadinu temi. A pozadina je : umor. Umor i zasićenost od kupovanja. Nije da ne volim kupovati, ali ako je to prečesto i ako ništa ne teče onako kako si zamisliš onda te sve počne nervirati, jer tvoj život stoji. Ti stojiš. I čekaš. A još i da čekaš pa da znaš da će se čekanje isplatiti onda ok. No neka moja iskustva su da čekaš, ali ne dočekaš.
Nnnda..
Knjige su mi već par mjeseci na podu. Odluka je bila da će se napraviti jedan dobar ormar za knjige. Imam ga u glavi već nacrtanog. No , kako naravno nikad dovoljno novaca, to smo , bolje rečeno, to sam napravila kompromis sama sa sobom , ne mogavši više gledati te knjige na podu. Knjige volim. Stvarno ih volim. Da mogu imala bih doma biblioteku. Cijeli zid bio bi u knjigama. Ili cijela soba kad bi to bilo moguće. No pošto živim tako kako živim, nemogu si taj san nikako ostvariti. Bar ne još.
No za svoje knjige ne želim da mi budu na podu! Ne želim i bok!

E pa sam jedne subote natjerala sebe i Muškarca da odemo kupiti policu. Bilo kakvu. Jeftinu (šmrc....snovi o ormaru za knjige), samo da to nekako riješim i da svoje blago ne gledam na podu. Do daljnjega bih dakle stavila te knjige na tu policu a onda , kada malo dođemo k sebi financijski realizirali bismo taj pravi ormar za knjige.

Bila je to pogreška.
O kakva je to pogreška bila!
Naimekae. Prvo smo otišli i obišli sve centre da bismo na kraju shvatili da police, dimenzija koje mi tražimo NEMA!!! Nema!
Nisam se dala te subote, pa sam vodala Muškarca okolo naokolo, sve izmišljajuć još neki novi centar. Znala sam da ako sada ne kupim neću nikad i da se moram prisiliti da to odradim. I sebe i njega!
Ondak smo ipak pronašli. Već smo bili skroznaskroz umorni. Izašli smo van , po tu policu u tonu "vraćamo se za sat vremena" a prošlo je već 4 sata odkad smo po tim centrima. U onom odvratnom zraku. U onim odvratnim halama.

Ali da. Tek sada kreće noćna mora!

Našli smo dakle. Otišli na blagajnu.
"Nema"
"Dajte nam ovaj"
"Nemože to je izložbeni primjerak"
"Ipak nam dajte"
"Nemože"
(Može. Pitala sam tržnu inspekciju. Mora mi dati!). No nisam se imala volje natezati. Nemam više snage za natezanja.

Mrtvo umorni i već ravnodušni prihvatili smo dakle drugu varijantu.
"Naručite, stiže za 10 dana".
OK. Naručili smo. Platili naravno. Tako da se našim novcima može baratati. Neka imaju ljudi.

Prošlo je 15 dana. Ja zovem.
"Oh da. Stiglo je na skladište u Žitnjak".
"Mogu li otići po to u skladište?"
"Ne. Mora doći u dućan. Nazvat ćemo vas".

Prošlo je tjedan dana.
"Zovem za policu. Da li je stigla?"
"Moram provjeriti nazvat ću vas".
Čekaš da nazove kao zadnji kreten.

Onda sam poludila!!!! Rekla sam "ja idem ili ti ideš?" , jer netko je morao ostati doma .
Muškarac je otišao.
Vratio se ljut.
"Nema. Nije došlo".

Prošlo je još tjedan dana.
Onda poziv.
"Došla je vaša polica"
Odosmo po nju. Kaže prodavačica "morate na skladište ali se požurite, jer skladištar odlazi u pola osam"
"Do kada vam je radno vrijeme?"
"Do osam"
"Kako onda odlazi u pola osam?" pitali smo ne očekujuć odgovor.

Naravno skladištara nije bilo. Otišli smo ponovo gore. Neki kolega je uzeo ključ od skladišta, otvorio skladište i dao nam policu.

Trebali smo osjetiti olakšanje. Nakon SAMO par tjedana dobili smo policu koja košta pišljivih 200 - njak kuna. Toliko smo samo benzina bili potrošili vozeći simo tamo. Ja sam bila rekla "da sam ju sama radila brže bi bilo" Muškarac je bio rekao "dosta mi je".

Vozeći se doma, cerekali smo se. Naime. Sjetili smo se da možda još nije gotovo. Možda unutra nema šarafa. Možda će nam reći kad nazovemo
"aha. da. šarafe niste naručili. smijeh

Šarafi su vam na skladištu u Žitnjaku. Doći će za par dana..."

- 11:40 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>