31.03.2009., utorak
|
U međuvremenu dok se bavim snimanjima i odgovorima na pozive, i dok čekam da mi se promijeni okruženje, budući da našlo novi posao, ne ja nego Stvor, bavim se aktivnostima : gosti svake druge subote. Naime pristojno je kad se preseliš da pozoveš prijatelje da ti dođu. Nije nam to teško, čak dapače, ali već smo umorni . Svaka subota nam je neka radna subota. Ne možemo planirati da nekuda idemo jer uvijek postoji "ma da ali u subotu nam dođu...". Ako to nije ta subota "dolaze nam...", onda je "u redu čekanja" subota, odnosno rješavanje onoga što se nakupilo za odraditi. Veseli me to druženje. Uvijek bude lijepo.. Obično bude jako dobra atmosfera i poslije se osjećam dobro. Ali bih , pravo da vam kažem voljela i malo odahnuti. No ne možeš. Uvijek postoji "još netko" subota i "to treba odraditi" iduća subota. Nije da ne želim, nego bi samo htjela malo odmora. Kad si stalno u istom ritmu , a mi smo to već dugo, počne ti biti nekako dosadno i zamorno. Prije nego nam dođu gosti sve pripremimo, a sat vremena prije njihovog dolaska usisamo i operemo pod. To zbog toga da izgleda čisto i uredno, jer kad bismo oprali ujutro, do popodne Mala Pasica i Mali Pas napravili bi onaj nered u koji ja dolazim svakoga dana. Uglavnom uspijevamo zavarati goste, pa oni misle da mi tako živimo. U bolničkoj čistoći  i savršenom zdravlju.Istina je sasvim drugačija. Mali Psi sami su doma cijelo jutro. Kad se vratim s posla obično 20-ak minuta radim reda. Tepih je pun malih komadića papira ili kartona, ovisno čime se Ona bavila to jutro. Jel čitala novine ili je uzela karton. Ako nema niti jednog niti drugog onda uzme bon za Konzum. Krevet je sav ispremetan jer mislim da ona skače po njemu (mada zna da ne smije) tek toliko da nam pokaže tko je gazda u kući. Kupaona (ako ujutro zaboravim zatvoriti vrata ) je puna njezinih igračaka, a stvari iz kupaone migrirale su na pod dnevne sobe. Garnitura je puna dlaka. Sreća da je dlaka svjetla, garnitura je svijetla pa se to ne vidi. Osim kada se sjedneš pa opet ustaneš. Pošto mali pas ne pušta dlake, nismo bili navikli do sada na taj detalj. Nismo bili spremni na to.Danas na primjer na sred dnevnog boravka ostavila sam kišobran. Kao dodatni detalj uobičajenom neredu! Još na sve gore nabrojano treba sada dodati i otvoren kišobran na sred stana! Naimekae. Neki dan smo išli u šetnju te je Ona ludo lajala na svaku osobu koja je nosila kišobran. Ako si vlasnik psa koji histerično laje na svakoga tko nosi kišobran nećeš se dobro osjećati pravo da vam kažem. E stoga sam jučer krenula učiti ju da kišobran nije ništa strašno. (Reklo mi "tko zna što je doživjela prije. Možda ju netko tukao kišobranom?") . Pa sam ga otvorila na sred dnevne sobe i onda smo se mi uvukle pod taj kišobran i tamo se malo igrale. No to nije dovoljno o svijete. Moram ju naučiti da je kišobran normalna pojava kad pada kiša. MORA naučiti da me ne sramoti vani o svijete!! Da ne moram slušati gunđanja ljudi kad pada kiša i da ne moram svakome objašnjavati "ona laje zato što se boji". I tako. Danas na primjer imamo na sred sobe otvoren kišobran. Sutra ćemo ići korak dalje. Pa ćemo hodati sa kišobranom po stanu. Eto. To su veselja. I onda kada gosti dođu oni vide Potemkinova sela. Oni vide ono što bi vidjeli da nemamo dva psa u kući.Jučer smo dakle napravili paštetu. Jerbo ovi idućesubotnji gosti pozvani su na domaći kruh i domaću paštetu. Paštete smo napravili dvije. Jednu vegetarijansku, jednu mesnu. Taj smo scenario već u stvari imali. Domaći kruh i domaće paštete. Samo, bili su nam to jako dobri prijatelji. Ovi koji dolaze nisu strašno bliski, pa ne znam kako će kod njih proći ta "domaća večera". Eto. Još jedno 587 takvih subota i onda ću biti slobodna o svijete. Slobodna da planiram. Opet. Vesele me i ta druženja. Stvarno me vesele. Samo kad bi se mogla napraviti mala pauza između. |
30.03.2009., ponedjeljak
|
1. "Jels tu daju đukci?" "Daju" "A jel imate peknezera?" "Ne" "A što imate?" "Belgijsku ovčarku". muk. nakon podužeg muka "A jelsto da dovest?" "Kuda?" "U Slavonski Brod" "Da" "Jaćsad nazvat brata pać ga pitat pać vas nazvat". 2. "Jeste vi emisija...ma ona...za kućne ljubimce?" "Nismo" "A jel mi možete dati njihov broj?" "Žao mi je ne mogu, ne znam broj." "A kako onda da ja dođem do njih?" "Da sam ja vi nazvala bih informacije i pitala broj" "A koji je broj informacija?" 3. "Ja bi onog vašeg psa" ..... "Čujete me?" "Čujem" "Ja bi tog vašeg psa" ... "A i vi imate lijep glas. Ja bi i psa i gazdaricu" ... 4. "Jel vi prodajete vučjaka?" "Ne mi dajemo mješanca belgiske ovčarke" "Ne prodajete?" "Ne. Dajemo" "A to nije vučjak?" "Ne to je mješanka belgiske ovčarke" "A to je ženka?" "Da" "A ništa onda" 5. "Jel vi dajete onog psa?" "Da , mi pokušavamo udomiti mješanku belgijske ovčarke" "A to je ženka?" "Da." "Ništa onda". i tako... |
27.03.2009., petak
|
Pa je. Pa da. Uđem tako kao i svakoga dana u svoj najmiliji restoran e da bih ručala. Najmiliji restoran mi je stoga i zato što drugoga u blizini nemam. I ondak prihvatim onu pametnu "ako nemaš ono što voliš voli ono što imaš". I tako uđem. Sjednem. Čekam. Osjećam se klaustrofobično. Čekam. Posluže me. Zatim jedem. Zatim negdje na pola jela pomislim "oh, oh , da li sam ponijela novčanik?". Nisam ? Jesam? Otvaram torbu novčanika nema. "Ah što ću ? da li da perem suđe?" pitam se. Dođe konobar "Nemam novaca , kriza je, jel mogu jest a da ne platim?". Odgovor "platit ćete u ponedjeljak" me stavlja na moje mjesto. U svjetskom poretku. Vraćam se u ured.Tražim. Novčanika nema. Nema!!!!!!! Ostanem stajati u stavu "mirno". Mozak radi ubrzano. Puši se iz njega sve u šesnajst. Zbraja i oduzima. "na mjestu voljno" dajem sama sebi znak da mogu sjesti. Jer kad sjediš šok je manji. Razmišljam "svi dokumenti su mi u novčaniku". Razmišljam "karticu treba zblokirat". Razmišljam "telefonski brojevi neki su mi u novčaniku". Razmišljam "10 eura crnog fonda prekjučer stavljeni su mi u novčaniku". Razmišljam "...bemti život!" Oblačim jaknu i odlazim u restoran. Onaj moj najdraži. Gledam ispod stola. Vraćam se gore. Pregledavam ladice. Sjedim. Razmišljam o tome da li da lupam glavom u zid ili da vrištim? Razmišljam da li da uzmem telefon i tresnem ga u zid ili da uzmem tastaturu i tresnem ju u zid. Razmišljam da li da plačem ili da odem lupati nogom po lopti. Razmišljam koliko mjeseci će mi trebati da bih napravila kopije svih dokumenata?!?!? Razmišljam kako mi prijateljica baš neki dan rekla "ti isto kao i ja sve imaš u novčaniku. Ako ga izgubiš sve si pogubila". Ne vrišti mi se više. Plače mi se. Telefon "molim vas gospođu Levant" "ja sam" govorim preko one stvari i mislim "kud si me sad našao zvati nemam strpljenja ni za koga" "vaš je novčanik...." krik. moj. prekinuo je njegovu rečenicu. TO! Danas je ipak moj sretan dan. Našlo mi novčanik ispod stola tamo u restoranu. Onom najdražem. Kako je dospio ispod stola ne želim znati. Ne zanima me. Samo mi je bitno da je nađen. Tak! |
Peta!!!
|
Danas sam imala odlično prolazno vrijeme. Bila sam peta! U mojoj firmi svako malo izmišlja se svašta nešto. I nekako pred tri mjeseca dobili smo liste (jedno drvo srušeno) na koje se ujutro moramo upisivati. Sad, ne bi to bilo ništa strašno da ujedno nemamo i portu i aplikaciju na porti u KOJU SE UPISUJE dolazak. Pa ti reci! No sigurno je sigurno. Bolje dva puta nego nijednom!!! I ondak ja recimo uđem u firmu. Na porti me automatski upiše da sam došla. Ondak još moram uzeti pinkalu i upisati se ručno. Prolazno mi vrijeme nije baš neko. Obično sam sedamnajsta. Ili osamnajsta. Prosječno mi je prolazno vrijeme 8,14, ali ja ondak slažem pa napišem 8,10. I tako se mi igramo. No danas, sa ponosom mogu reći da sam bila PETA!! PETA!! 7,49. Pa ti reci!!!! Šepurila sam se ko paun. Htjela sam ostati stajati tamo uz listu i svima koji dođu iza mene plaziti jezik. Ili se beljiti. Ili im govoriti i pokazivati :aha, evo vidite. Peta sam došla. Peta!! No nisam. Skroma sam to ti je. Preskromna. Pa ne znam vrednovati svoje uspjehe. Ne znam se prodati to ti je! Sad odo fotokopirati tu listu. Zaokružit ću svoje ime i prezime i BROJ (peta!!). To ću fotokopirati u 100 primjeraka pa ću dijeliti okolo svima koji dođu. Neka se zna kad ja dolazim na posao!  UPDATE: Oni ispred mene su štreberi to ti je! A štrebere nitko ne računa! |
25.03.2009., srijeda
Kao bumerang
|
Ma to što meni spuštaju plaću, iskreno da kažem nije neka velika stvar. Sa mnom ili bez mene može se. Ja sam beznačajna i to zaista mislim. Da bih ja mogla ući u igru moraju biti zadovoljeni preduvijeti. Zdrav i obrazovan. Tek tada uskačem ja. Znači da sam neki treći igrač u igri. Ne mogu pomoć da netko ozdravi. Ne mogu pomoć da neko nauči čitati. No kad je zdrav i kad zna čitati onda mogu nastupiti ja sa svojom strukom. No da bi društvo funkcioniralo trebaju biti zadovoljene prije svega dvije gore navedene stvari. Onda imaš društvo zdravih i obrazovanih ljudi koji će se sami dalje moći brinuti o sebi. Ako to nemaš imaš društvo koje ne može funkcionirati. Barem ne tečno i lako. Nego cuka. Kao vlak. I sada. Ako vlada smanjuje to što smanjuje profesorima i liječnicima, to onda znači da su problemi vrlo blizu. Al i to što su problemi na pomolu, nego su socijalni nemiri na pomolu. No čini mi se da to vladi paše. Ne želi se društvo zdravih i obrazovanih pojedinaca. Jer takvi ne trebaju vladu. Ne trebaju vlast. Mogu i sami. Vladi treba društvo nezdravo. I neobrazovano. Jer takvima se može manipulirati!!!!! Stoga sam protiv bilo kakvog smanjenja plaća u ova dva segmenta! Čak dapače. Ta dva segmenta ti jako trebaju. Dakle plati! I razvijaj. Na dugi rok to je jedina "ispravna" politika. Uz proizvodnju dakako. Povećaj proizvodnju! No ne! Najvažnije segmente društva obezvrijeđuju! Umjesto da bude obratno! Vratit će se to. Ali na žalost vratit će se svima nama. Kao bumerang! |
24.03.2009., utorak
|
Ja ne znam da li štovano čitateljstvo zna da sam gola i bosa. Mislim da ne zna jer ja o tome šutim. Ne pričam. Mislim da to još nikad nisam rekla. Mislim to da sam gola i bosa. Mislim što ću. Ak sam gola i bosa ondak sam gola i bosa i ništa se tu ne može po tom pitanju napravit. Nnnda. Što sam ono htjela reći? Aha. Po svemu sudeći i dalje ću biti gola i bosa, jerbo vlada odlučila da će smanjiti i ovo malo što nas pripalo. I di sam ja sad di pitam ja vas? No nisam o tome htjela pisati. Htjela sam u stvari napraviti natječaj za javnu pomoć vladi. Da svi damo svoj doprinos. Na primjer prstenje, svoje zlato, svoju zemlju ako je imamo. Onako, tko što može . Recimo udate žene i muškarci mogu skinuti svoje burme i dati ih za opće dobro. Neki drugi opet mogu dati svoje lančiće. To sam u Srbiji vidjela prije rata. Jebate bio je to opći raspašoj. Sve je išlo Precjedniku. Ljudi su skidali zube i davali za precjednika, a vidi nas. Mi svi ko Mile Gere! Umjesto da lijepo ako netko ima zlatni zub, neka ga izvadi i neka ga lijepo istali i neka lijepo pošalje . Mislim stvarno smo ko mrtva puhala. Umjesto da damo svoj doprinos ovoj zajednici mi stalno nešto od nje tražimo i zahtijevamo. Mislim najsmješnije mi je što zahtjevamo život dostojan čovjeka. Mislim di toga ima di pitam ja vas? Eto. Ja doma imam samo bižuteriju o svijete. I što sad da radim? Možda da se prijavim da volontiram? Mogu kopat kanale na primjer. Ili mogu biti bolničarka. U svakom slučaju ne mislim pasivno stajati dok se moja vlada muči i pati i kinji se e da bi ovoj zajednici pružila bolji život. Dostojan čovjeka. No neide to lako. Ni brzo. Jer je narod indolentan to ti je. Nitko ni da bi prstom mrdnuo da pomogne, to ti je. Sad idem napisati pismo namjere. Mom premjeru. I ponuditi ću svoju bižuteriju. I zub bih ponudila zlatni ali ga nemam. To me sad grozno muči. O svijete. |
23.03.2009., ponedjeljak
Cmrok
20.03.2009., petak
Molim, neka se zna
|
STARE HORVACKE REGULE LEPOGA PONAŠANJA 1. Hodeč, z rukami ne dopušča se lamatati niti sedeč z nogami zvoniti. 2. Pri stolu ni lepo s persti bubnjati, zubmi škripati ili zehajuč kakti vuk zavijati, a niti kak prostak sa celim se telom rastezati. 3. Ak se hoče kašljati ili kehnuti, pošteno je gubec na stran obrnuti i z ropcom ga pokriti. 4. Ak negdo hoče hračkati ili se seknuti, naj se z ropcom pokrit na stran obrne i dok se sekne naj ne tuli kak vol. 5. Pri stolu ruke i zubi trebaju biti čisti, a ak je kaj od jela med zubmi ostalo gerdo je videti če se to z nožom, vilicom, a još menše ze persti vun trebi. 6. Vu društvu novte obrezivati ali pak ogrizavati ni lepo videti, a hudo je i odurno po nosu s persti dupsti i po njemu červe iskati. 7. Če se z nekim spominjaš ni lepo pajdašu z persti pred nosom mahati – natreskavati ga, z laktom vu rebra drukati i za opravu ga natezati. 8. Gusto krat i hudo na glas smejati se ni lepo a ni spametno a još menše smejuć se drugom svoje ščerbe kazati. 9. Ak pri stolu nešči spelava norije na lucki način, vsaku šalu treba prijeti na svoj račun. 10.Pri stolu takaj ni lepo povedati odurni vic, a još menše je spametno delati komedije na domaču političku temu, kaj ti se lehko radi toga more dojti vu rešt. 11.Pri stolu se hlačnjak ne popravlja a niti se kapči šlic. Takaj se niti gače za dretu (svitnjak) ne natežeju, a isto tak se med nogami po jajcah ili kakvoj drugoj meštriji ne češe bez hude sile. 12.Pri stolu se ne loviju buhe, vuši ili kaj takvoga drugoga puzečega gada i smrada. Če se na drugom kaj takvoga vidi ne početi kričati nego kak se najtiše more z ancuga ili las se zeme, med persti zdrobi i da nišči drugi to ne čuti pod stol hiti. 13.Ak se na jelo dugo čaka, ni lepo zubmi škripati i pridihavati. 14.Če je juha kipuča, ni lepo vleči vu se i srkati kak da se čuje struganje kravskog vagira ili kotača na zdencu. 15.Ak se vu posudi najde kakav smrad ili bilo kaj odurnoga, to se spersti zvadi po skrivečki. Če se na jeziku hvezne pljune se van, a gubec se pokrije i na stran obrne. 16.Če je negdo tak lakoten da vu čube meče kipuče jelo, ni lepo v ruku ili susedu vu ancug, neg treba pod stol plunuti. 17.Smrdeče strunfe ili obujke na nogah vu fino društov se ne nosiju, a takaj se pezdenje dopušča samo med puno ljudi, tak da se ne čuti, ak se skrije vu hižnome domačem smradu i smrdočini. 18.Ak se na stol donese kakvo jelo s koščicama, treba se koščica desti vu levu ruku, a ne z ruk streljati i rashitavati. 19.Pri stolu je gerdo videti ak se kosti po pesjem oglabaju ili hrustaju. 20.Isto tak je gerdo videti i čuti ak negdo pri jelu kak prasica ze čubami cmokoče. 21.Če se pri stolu najde noseča ženska, treba ju čuvati teškoga zdiganja, skakanja, tancanja, droncanja, voženja, ftikanja, srdenja, batin i sakoga straha teri na zdravlje škodi. Takva ženska mora vse imeti i nesme ostati steča. A vsaka pajdašica mora svojega deda pustiti, kad ga noseča ženska na sebe, vu kmicu ili na najže vleče. 22.Tuđu žensku ni pristojno vu društvu ščipati, pri tancu stiskati, s tvrdim stvarima žuglati i na zlo snubiti. A isto tak se ne sme tuđu babu pod stolom sa kolenima smicati ili joj se oko gač s persti motati. |
18.03.2009., srijeda
17.03.2009., utorak
Bebe limuni
16.03.2009., ponedjeljak
|
Ja sam najprije mislila da je Mali Pas reinkarnacija Luja 14. Dugo sam to mislila i teorija mi je bila ok, ali je nekako stalno neki kamenčić iskakao iz pune slike. Sve je držalo vodu neko vrijema a onda bi tu i tamo nešto zaštekalo.Nešto bi se pokazalo krnjim u toj teoriji. Nisam se dala smetati o ne, tim štekanjima, ali na žalost, kad nešto nije u redu onda nije u redu i na kraju moraš to i priznati. Sebi i šire. Pak sam spustila glavu u porazu, pokrila se ušima preko glave te počela razmišljati što to ne štima u toj teoriji u toj mojoj hipotezi da je on reinkarniran Kralj Sunce?. Mislila sam i mislila te najednom, ničim izazvano, došlo je rješenje!!! Nije on reinkarnacija, on je savršeniji primjerak! To je dakle to!! I zadnji kamenčić mozaika našao je svoje mjesto pod suncem !! I logično je kad bolje razmisliš. Jer svaki novi primjerak nekog starog primjerka je uvijek bolje izdanje. Eto recimo (he,he...sad volim što sam malo otrovna), he,he...recimo kad je bog stvorio muškarca onda je vidio gdje je pogriješio. Pa se lupio šakom po čelu.Pa je rekao "dobro de, tu sam zeznuo sad idem napraviti bolji primjerak. Jest da sam bog ali i ja mogu pogriješiti. Idem sad ispraviti grešku". Te stvori Ženu!!! Evo, takva je priča i sa Malim Pasom. On jest reinkarnacija Luja četrnaestog, ali bolja i savršenija verzija. Luj bi bio ponosan!!!!! Dakle Mali pas ima sve manire jednog cara. Mislim da o meni on razmišlja nekako na ovaj način :"Što je imala imala je. Što je proživjela proživjela je. Sada sam došao ja i njena je dužnost i radni zadatak a bome i veselje da mene dvori. Da mi bude pri ruci!" I dalje " Ponekad ću joj dozvoliti da me mazi. Ako bude dobra i ako to zasluži. Nekad ću joj dozvoliti i da se šeta samnom. Mislim da ću joj dozvoliti i da spava u mom krevetu, ako ne zauzme puno mjesta." Ovo sve pišem stoga jer mi je Mali pas i jučer dozvolio da spavam u krevetu. Za koji sam mislila da je moj. Mislim kupila sam ga za sebe  . I jastuk sam kupila za sebe. I poplun. I plahtu. Al dobro. Bit će meni dobro i na podu. Ako treba. Imam ja vreću za spavanje. Za sada je sve u redu. Još imam dozvolu da navečer odem spavati u krevet. Trudit ću se i dalje da dozvolu zaradim. Mislim ipak je bolje skvrčen spavati na krevetu nego ravan u vreći za spavanje na podu. Što je dobra varijanta. Jer mogao bi me i na balkon poslat. |
13.03.2009., petak
Cvijeće
12.03.2009., četvrtak
Dogodilo se ..
|
...na današnji dan : 515. pr. Kr. - Dovršena je izgradnja Hrama u Jeruzalemu. Mahatma Gandhi je 1930. godine započeo tzv. Dandi marš. Radilo se o 240 kilometara dugom putu u trajanju od 24 dana, usprkos britanskoj zabrani, kojime je prosvjedovao protiv britanskog monopola u trgovini solju. Nakon što njegov zahtjev za ukidanjem monopola nije odobren, Gandhi je poveo svoje sljedbenike prema oceanu u prosvjednom 240 kilometara dugom maršu koji je trajao 24 dana. Kad su stigli do Dandija, prosvjednici su počeli od morske vode proizvoditi sol, te time simbolički kršiti britanski monopolistički zakon. Britanske vlasti nisu blokirale marš, ali su uhitile Gandhija čim je prekršio zakon o soli. Više od 60.000 ljudi slijedilo je Gandhijev primjer i završilo u zatvorima. »Marš soli« danas se smatra jednom od prijelomnih mirovnih akcija Gandhija i njegovih pristaša u borbi za indijsku slobodu. 1894. - Prodana prva boca Coca Cole Američka glumica i pjevačica Liza Minnelli, kći glumice Judy Garland i filmskog režisera Vincentea Minellija, rođena je u Hollywoodu 1946. godine. Američki predsjednik Truman iznio je 1947. godine svoju tzv. Trumanovu doktrinu pred Kongresom SAD-a. Događaj koji neki povjesničari smatraju početkom Hladnog rata bio je plan zaustavljanja širenja komunizma i to davajući ekonomsku pomoć Turskoj i Grčkoj kako ne bi pale pod sovjetski utjecaj. ..a ja sam obukla majcu naopako i presadila cvijeće. |
11.03.2009., srijeda
|
Kad bi me netko pitao što bih prvo uzela iz kuće da na primjer izbije požar, znala bih odgovoriti. A bome bi znala odgovoriti i što bih definitivno ostavila, neka izgori. Iz kuće bi uzela Malog Pasa. Njega bih zgrabila pod ruku. Malu Pasicu bi zgrabila pod drugu ruku. Još bi uzela nabrzaka nešto za obuć jer ako mi kuća izgori moram u nečemu hodat po svijetu i šire. I torbu bi uzela jer su mi tamo dokumenti. Ostavila bih sigurno telefon. Mislim da bi ga nogom još i gurnula prema izvoru plamena. Da brže izgori. I televizoru bih pomogla malo. Nježno bih ga isto gurnula prema plamenu. Da budem sigurna, ako vatrogasci ipak dođu na vrijeme, da će ta dva aparata biti nepovratno oštećeni. To su dva aparata koja najviše ne volim u kući. I laptop ne volim. Telefon je postao sam sebi svrhom. Da se bezveze laprda. Nije više što je nekad bio, aparat za dogovore. Ono "idemo u kino?" "idemo". I gotovo. Nego ako te netko treba, ako je nekome dosadno onda zove i gnjavi. O televiziji nebih puno pričala. Stvarno moram biti u očajnom stanju da bih ga upalila. Laptop je smješten iza vrata i tu i tamo gurnem ga nogom još malo dalje. Ljudi su skroznaskroz poludili čini mi se. Zamijenili tehniku druženjem. Kategorija : dajte mi da dišem. Podkategorija : hoću na kućicu!!! |
10.03.2009., utorak
Mariachi /Los Caballeros
09.03.2009., ponedjeljak
Ovako počinju revolucije...
"Dobro dokle će to ovako ? Hoću li ja dobiti nešto za jest??" : "Što će ona sad u našoj kući ostati zauvijek? Ako ona ostaje ja idem. Tek toliko da se zna!" :  |
06.03.2009., petak
|
Jutros, prije nego što smo krenuli na posao, a nakon što smo prošetali pse, umili se i oprali zube, nahranili zvijeri, obukli se, krenuli smo svako odraditi još onaj dio koji ga slijeduje. Mene sljeduje ispijanje kave jer bez nje se ne mogu pokrenuti a Muškarac je morao staviti kapi u nos.(o.a. pogledaj post od prije di Muškarac ima gripu  ).Sjedeći za stolom gledala sam pripremne radnje za stavljanje kapi u nos a zatim i samu radnju kapanja. To je visoka filozofija pravo da vam kažem.  Stoga sam rekla "Ne misliš da bi trebali kupiti stol za kapanje kapi u nos?". Muškarac me je pogledao onim pogledom "tebi nisu sve na broju". Rekla sam : "Mislim da nam je neophodno potreban". Na to mi je on počeo objašnjavati kako se kapi u nos ispravno stavljaju i zašto baš u tom položaju a ja sam ga priupitala da li je njegov prijatelj hipohondar njemu nešto u rodu ili mu je samo prijatelj? Odgovorio mi je da ja nemam pojma jer "moraš ležati ravno a glava ti mora visiti zato da...", što sam ja odslušala i rekla "no da. zato i kažem. Ova garnitura nije skroz ravna. I onda ne pogodiš točno sve kanale. Zato moramo kupiti stol za kapanje kapi u nos". Frknuo je ,okrenuo se i otišao. Ti muškarci su zaista čudna bića. Hoćeš im pomoći , odrekao bi se pola svoje plaće u ova teška krizna vremena kad si ionako gol i bos da njemu kupiš taj stol a on misli da se ja iz njega sprdavam  |
05.03.2009., četvrtak
Triput hura za tehnološki napredak
|
Dan kada sam trebala vratiti knjige u knjižnicu bila je subota. Tu smo subotu još uvijek bili u starom stanu i spremali smo se ići u novi. Telefona tamo još uvijek nije bilo. Stoga zovem da bih produžila knjige. Javi se ženski glas. "Knjižnica izvolite" "Produžila bih knjige". "Ne može sada, sistem mi ne radi. Nazovite kasnije". Šutim. Razmišljam. Mislem se ovako. Ne mogu nazvati kasnije jer tamo di idem nemam (još) telefon. Ako ne produžim sada mogu u ponedjeljak a onda će me odrat sa zakasninom. "Čujete li me?" pita ona. "Čujem" odgovaram. "Nazovite kasnije" govori ona. "Ne mogu zvati kasnije" govorim ja. "Meni (pazi njoj!) sistem ne radi" govori ona. "Ja neću zvati kasnije" govorim iziritirano, jer MENI priča bajke. Meni.  Koja to radim."Što da ja radim, sistem ne radi?" pita me ona ljutito. "Napišite na papir pa kad sistem proradi unesite" odgovaram ja jednako ljuto. "Ja NIŠTA NEĆU PISATI NA PAPIR" viče ona tako jako da mi bubnjići popucali i sad sam nagluha 86%. "A ja vas neću zvati" odgovaram , poklapam slušalicu i razmišljam tko je tu blesav? Ljutito uzmem knjige. Odlazim u knjižnicu.Ulazim ko furija. Ostavljam knjige. Sistem je zamisli proradio. I kažem u sebi zauvijek zbogom toj knjižnici! Zašto ovo pišem? Jer u novom naselju moram u novu knjižnicu a strah me čovječe tih žena. Koje ako sistem ne radi kao da ne postoje. Nema. Nada. Nula. Zero. Kome ona to? Meni? Koja taj posao radim. Meni priča? Sad se pitam što se od mene očekuje? Da ću zvati svako malo i ispitivati da li "sistem radi?". Da ću subotu ujutro provesti sjedeći uz telefon? Zašto nije mogla zapisati na papirić? Nije joj se dalo zato. A ako joj se neda, neda se ni meni hodočastiti po knjižnicama u kojima rade indolentni likovi. Sistem ne radi. "Ne radi tebi nešto drugo" htjela sam joj reći. Ali čemu.. |
04.03.2009., srijeda
Bjesnoća i čip
|
Mi smo jučer bili na cijepljenju. Mali Pas je cijepljen davno prije, a Ona nije. Pa smo hrabro i odvažno krenuli obaviti taj zadatak! Naravno da su moji , dobro odgojeni psi, vrlo jedni hrabri psi. Na gazdaricu su hrabri, eto tako su hrabri. Došli smo do ulaza u veterinarsku stanicu. Mali pas je , kad je shvatio gdje je , napravio trenutačni zaokret za 180 stupnjeva i više ga nisi vidio. Mala Psica isti manevar nije uspjela napraviti jer je bila na lajni. Zato se odlučila za manevar broj 2. Nokti zariveni u beton! Sad dosta je teško pomaknuti nekoga s mjesta ako zarije nokte u beton pravo da vam kažem. Legla je na pod, noktiju duboko zakopanih u središte Zemlje i tu bi bila još i danas da ju nisam digla i unijela unutra. Unutra smo dužinu od cca 5 metara (od vrata do stola) prolazili pišljivih 20-ak minuta. Uz pomoć osoblja. I doktora. Dobila je čip. I dobila cjepivo protiv bjesnoće. Isti put prema van trajao je cca 2 i pol sekunde. Tamo nas je čekao Mali Pas koji se je odjednom materijalizirao. |
03.03.2009., utorak
|
Tja. Samo mi se spava. Pokušavam dostojanstveno držati glavu koliko toliko ravno ali ona pada . Svako malo mi padne. I tako to od jučer. Oči držim otvorenima snagom volje. Nije da sam neispavana nego ovo vrijeme. Tlak. Sanjarim o krevetu. I meni u njemu. Sanjarim kako spavam danima, a nitko me ne dolazi buditi. Jezikom u uho. Ili jezikom po nosu. Nitko mi ne laje kad smatra da sam već previše spavala. Direkt u uho. Laje mislim. O tome eto sanjarim. Zatim sanjarim o jednoj dobroj osobi koja bi rekla "daj mi ta dva prekrasna psa na par dana plizzzzzzz". Ono pliz bilo bi toliko uvjerljivo da bih ja napravila tu tešku žrtvu i svoja dva psa dala bih u te dobre ruke. Na nekih par desetaka godina. I duže ako treba. Još malo pa idem kući. Gdje me čekaju komada 3. Jedan bolestan, šmrcav, zakašljan, čajopijac. Dva gladna. I željna šetnje. O svijete.... Odo na pusti otok.  |
