24.03.2009., utorak
Ja ne znam da li štovano čitateljstvo zna da sam gola i bosa. Mislim da ne zna jer ja o tome šutim. Ne pričam. Mislim da to još nikad nisam rekla. Mislim to da sam gola i bosa. Mislim što ću. Ak sam gola i bosa ondak sam gola i bosa i ništa se tu ne može po tom pitanju napravit.Nnnda. Što sam ono htjela reći? Aha. Po svemu sudeći i dalje ću biti gola i bosa, jerbo vlada odlučila da će smanjiti i ovo malo što nas pripalo. I di sam ja sad di pitam ja vas? No nisam o tome htjela pisati. Htjela sam u stvari napraviti natječaj za javnu pomoć vladi. Da svi damo svoj doprinos. Na primjer prstenje, svoje zlato, svoju zemlju ako je imamo. Onako, tko što može . Recimo udate žene i muškarci mogu skinuti svoje burme i dati ih za opće dobro. Neki drugi opet mogu dati svoje lančiće. To sam u Srbiji vidjela prije rata. Jebate bio je to opći raspašoj. Sve je išlo Precjedniku. Ljudi su skidali zube i davali za precjednika, a vidi nas. Mi svi ko Mile Gere! Umjesto da lijepo ako netko ima zlatni zub, neka ga izvadi i neka ga lijepo istali i neka lijepo pošalje . Mislim stvarno smo ko mrtva puhala. Umjesto da damo svoj doprinos ovoj zajednici mi stalno nešto od nje tražimo i zahtijevamo. Mislim najsmješnije mi je što zahtjevamo život dostojan čovjeka. Mislim di toga ima di pitam ja vas? Eto. Ja doma imam samo bižuteriju o svijete. I što sad da radim? Možda da se prijavim da volontiram? Mogu kopat kanale na primjer. Ili mogu biti bolničarka. U svakom slučaju ne mislim pasivno stajati dok se moja vlada muči i pati i kinji se e da bi ovoj zajednici pružila bolji život. Dostojan čovjeka. No neide to lako. Ni brzo. Jer je narod indolentan to ti je. Nitko ni da bi prstom mrdnuo da pomogne, to ti je. Sad idem napisati pismo namjere. Mom premjeru. I ponuditi ću svoju bižuteriju. I zub bih ponudila zlatni ali ga nemam. To me sad grozno muči. O svijete. |