Marketing
Neki dan tako šetamo nas troje po travici mekanoj. Ja sjedim na klupici, ipak kosti stare su u pitanju, treba to odmorit, kosti mislim, i vidim kako nam se približava jedan bijeli pas i neki lik. Budući da u ovim staračkim godinama i vid polako izdaje moje jadno tijelo, a i mrak je bio, to nisam bila sigurna kako će proći susret velikog bijelog i Malog Crnog. Stoga se dignem sa klupice i krenem prema izvoru (moguće) nevolje. Približavam se tako bijelom psu i nedefiniranom liku , kadli shvatim da bijeli pas i nedefiniran lik jesu moji prijatelji.
Pak se mi stanemo i počnemo pričat. Moj prijatelj je pričalica a bome ni ja ne zaostajem. Te tako, riječ po riječ i kaže meni moj prijatelj "a di si ti sad tu blizu?"
"Nego, tu 100 metara dalje" odgovaram "ajd samnom da vidiš di smo".
Te se tako , već u mrklom mraku uputismo do mene da mu pokažem di smo se preselili.
Tri pasa, dvoje ljudi.
Mrak.
Idemo tako idemo i dođemo do stubišta. U stubište uđemo i osjetimo NEVJEROJATAN smrad.
"Neko se uvaljao" reče moj prijatelj.
"Malena vjerojatno" odgovaram ja "sad će pod tuš".
Prvi kat. On stane
"Nije ona. Moj je. Idem doma"
"Nemoj sad. Dođi gore kad si već tu"
"Smrdi, jel ne osjećaš kako smrdi?"
Što ne bih osjećala 
, cijelo je stubište odjednom zamirisalo. Tako je zamirisalo da osjetiš potrebu da uzmeš bocu kisika i udišeš, udišeš,udišeš...
Ipak smo došli gore. Sva tri pasa ušla su u stan, ali sad je bome , budući da je u pitanju zatvoren prostor, postalo dosta opasno. Po zdravlje. Kisika, kisika mi daj! zavrištao bi.
Jer fakat, njegov se pas uvaljao. Negdje na putu u tom mraku mi to nismo vidjeli.
Otišao je vrlo brzo, ljut. "Sori" rekao je "ljut sam. Sad ću ga morat kupat i fenirat, neću ići spavati do 12. Družit ćemo se drugi puta"
I tako je moj prijatelj do 11 kupao svoga pasa a ondak ga i fenirao. Znam to jer sam ga idućeg dana nazvala.
Ja sam izljubila ono svoje dvoje. Samo zato jer OVOGA PUTA to nisu bili oni.
Inače pas kada se uvalja to smrdi do neba. Njima to kul, gazdama to užas.
Sjećam se posljednjeg parfema Malog Pasa. Tako je prekrasno mirišao da smo otvorili sve prozore na autu i glave u vožnji držali vani. Udisali pohlepno. U autu nismo disali. Jer se nije dalo. Disati mislim.
To je ,jednom riječju, bio nepodnošljiv smrad.
Di nađu takve mirise pitanje je ?! Jel u paklu tako smrdi?
Ako da , ja neću u pakao. Neću i bok!
Post je objavljen 23.04.2009. u 09:18 sati.