29.05.2009., petak
|
E molit ću lijepo. Napokon je i znanstveno dokazano ono što žene već stoljećima znaju i same. Tako da molim moje štovano muško čitateljstvo da se počne ponašati u skladu sa dolje navedenim... he,he.... Odsada pa nadalje. Neka se zna tko je jači! A pobjednici pišu povijest .  Pih luzeri.  Potvrđeno: Muškarci su slabiji spol Muškarci su osjetljiviji na infekcije i neotporniji na bolesti od žena. Znanstvenici su konačno zaključili stoljetnu borbu spolova za premoć potvrdivši da su muškarci definitivno slabiji spol i to od rođenja pa sve do smrti. Profesor Marek Glezerman, stručnjak za spolnost, istražio je 66.000 djece rođene u Israel's Rabin Medical Centru od 1995. do 2006. i zaključio da dječacima prijete veće opasnosti od komplikacija u maternici te da su njihovi porodi u većem postotku problematični. Ovaj jaz među spolovima nastavlja se i kasnije kroz život. Muškarci su osjetljiviji na infekcije i neotporniji na bolesti od žena. Glazerman je u studiji otkrio da su trudnoće s muškim zametkom u većem postotku povezane s komplikacijama te da je kod njih veća opasnost od preuranjenog poroda. „Poznato je da muškarci kraće žive, da su osjetljiviji na infekcije te da su neotporniji na bolesti. Ukratko muškarci su slabiji spol“, rekao je Glazerman. „Muškarci su također izloženi većem riziku u neonatalnom razdoblju nakon rođenja, a tijekom života se češće izlažu opasnom ponašanju“. Dječaci se izlažu većem riziku pod pritiskom prijatelja i testosterona u krvi. „Muškarci postaju vojnici, građevinski radnici i vatrogasci. Ovaj rizik prihvaćaju prirodno kako bi zaštitili društvo i uvježbani su da to rade bez pogovora“, rekao je Glazerman. |
|
Novi dizajn za nove radne pobjede. |
28.05.2009., četvrtak
|
Nnnda. Od nedjelje već sam upoznala sve hitne službe u gradu. Mislim one koje su odgovorne za moj kvart, pa tako ne mogu pričat o onim hitnim službama koje to nisu. Odgovorene za moj kvart mislim. Prvi puta došuljali smo se noću, inkognito, kad je bio mrak e da nas nitko ne prepozna. Mislim, nikad se nezna koga moš sresti. I sad. Recimo dođeš na hitnu onako sav nikakav i sretneš na primjer tamo nekog bivšeg kojeg si ostavio pred par godina. I ondak te on vidi, takvu svu nikakvu i kaže sebi "pogledaj ju kako izgleda, dobro da me ostavila" recimo. I što ćeš onda? Tvoj ponos pati. Eto, zato mi odemo na hitnu navečer kasno. No jučer nam se zalomilo da imalo temperaturu 40,5. Oko pet popodne. I što sad? Nemoš čekat da padne mrak pa da se prišuljaš do neke hitne. Ne moš i bok. Nego u sred bijela dana ti kreneš, onako u trenirci i prvoj majci koju si našao , a koja naravno nikako bojom ni stilom ne paše toj trenirci koja pomalo blatna od šapa tvojih pasa, al to blato skineš onako u trku. Ondak svežeš to malo kose što imaš na glavi u neki rep, koji jadan visi s tvoje umorne, nenamazane jadne glave. U svakom slučaju ti kao pratnja ne izgledaš sjajno. Uz bolesnika, koji izgleda još jadnije pružate jednu vrlo zanimljivu sliku.Vas se dvoje dakle dovučete oko 6 sati u hitnu službu zarazne bolnice te tamo sjednete i čekate da vas se prozove. Uzimaš novine. Pa ih čitaš. Nakon 5 minuta s gađenjem ih odložiš. Ondak gledaš oko sebe. Svi su ljudi sa pratnjom i pratnja ne izgleda ništa bolje od tebe, pa odahneš malo, pomisliš si , nisam ja najgora. Ondak se uživiš u događanja oko sebe. Budući da tamo sjediš i sjediš, ništa pametnoga nemaš za raditi, osim da čekaš, to malo-pomalo postaješ dio te cjeline toga popodneva. Malo po malo počneš slagati kockice. Shvatiš princip rada. Čuješ razgovore okolo. Ulaziš polako u srž. Shvatiš što je kome. Počinješ pamtiti prezimena. Ondak prozovu tebe. Mislim ne tebe, nego tvog bolesnika. Ondak čekaš. Ondak ga dugo nema. Počneš brinut. Svi već imaju neku dijagnozu, svi već bili par puta unutra , znaš to jer sudjeluješ u životu te male zajednice, toga popodneva, u tom malom prostoru, samo tvoj bolesnik nikako da izađe i da znaš što mu je. Digneš se sa neudobnog, crvenog , plastičnog stolca i šetaš. Gore dole. Na WC bi, al ne vidiš ga nigdje. Šetuckaš. Prazniš glavu čitanjem natpisa i oglasa. Čekaš. Gledaš okolo. Onda ulazi bočica parfema. U trapericama i nekoj majci sportskoj, svježe oprane kose. Bočica dolazi do prijemnog pulta i nešto šapuće. Odlazi van. Pojavljuje se sestra i viče "gdje je taj kojeg je ugrizao krpelj". Bočica parfema to čuje i dolazi izvana i govori "nisam ja, ja sam pratnja. Sad ću ju dovesti". Odlazi van i vraća se sa gospođom, starijom penzionerkom. Gledalište je napeto. Svi promatramo što će biti. "Gospođo, jel krpelj izvađena?" "je" "jeste li sigurni da je do kraja izvađena" "jesam" "vi biste morali otići na kirurgiju prvo da oni to vide i izvade ako je još unutra, a onda se javiti nama. Moramo biti sigurni da je sve izvađeno". "Ja bi samo htjela da me se pregleda". Mi ostali naravno smo tu zato što nemamo što pametnijeg raditi  ."Ako ne želite na kirurgiju onda se prijavite pa ćemo vas primiti". "Ali ja bi samo htjela da me se pregleda" "Ako ne želite na kirurgiju, i želite da vas se pregleda, onda se javite na prijemni šalter i recite podatke" "Ali ja bi samo htjela da me se pregleda" Tu već gledateljstvo počinje okretati očima, jer gledateljstvo je, rekla sam već, tu , ne zato da ga se pregleda, nego zato što nije imalo pojma što bi sa sobom to popodne , pa došlo na hitnu, tek toliko da ubije vrijeme. "Da bi vas se pregledalo , morate se prijaviti" "Ali ja bi htjela samo da me se pregleda". E tu mi je došlo da počnem pljeskati. No sam se suzdržala. Zatim je bočica parfema rekla "hoćeš da nazovem..." . Vjerojatno bočica parfema u svom miljeu ima nekog liječnika, koji mu je dobar prijatelj, pa će istoga dignuti iz kreveta, ili ga dovući odnekuda, jer gospođa penzionerka bi htjela da ju se samo pregleda. Gospođa je izašla van, sva u čudu , i vjerojatno razmišljajuć kako naše zdravstvo ništa ne štima jerbo je ona SAMO htjela da ju se pregleda a oni su bili tako odvratni prema njoj o svijete. Ta ti scena malo podigne raspoloženje, jer se na kraju počneš smijati, mada ti žao tog jadnog liječnika iz miljea bočice parfema, koji će morat trpit "ja bi htjela da me se pregleda" lik. E onda više ne izdržiš, jer tvog bolesnika još nema, pa odeš van zapalit cigaretu. Ondak ti dođe druga pratnja pa malo pričate. Druga pratnja nervoznija od tebe, pa ti širi svoje uznemirene vibracije. Pa ti to smeta. Pa se vratiš u čekaonu. Ondak napokon dođe bolesnik, onaj kojeg ti pratiš, pak ti kaže "ostajem u bolnici". Ti stiltaš. Stiltaš zato jer si to znao već dva dana prije, ali bolesnik je od onih koji misle da su pozobali svu pamet svijeta, puno je takvih, pa ti to otkriva (a i sebi) kao neko čudo. Svjetsko. Deveto. Ondak ga otpratiš do sobe. Sad si smiren, jer znaš da je tamo gdje je odpočetka trebao biti. Da te je slušao. Što nije. Dolaziš doma. Dva pasa te čekaju, jadni, usamljeni. Uzimaš telefon i obavještavaš . Ipak si osim pratnje i tajnik. Zatim uzimaš dva jadnička i pružiš im malo šetnje i malo svoje ljubavi, željni su je. Vratiš se doma, baciš pod tuš a onda padaš u krevet. Jer i ti si bolestan. Ne baš toliko da bi te ostavili u bolnici, ali ne osjećaš se naročito fit. Ujutro se digneš sav nikakav. "Da li je noćas vlak prešao preko mene?" pitaš se. Prošetaš ono dvoje i zatim kreneš na posao, gdje se od tebe uvijek ponovo i ponovo traži da budeš točan i da niti minutu ne zakasniš o svijete, jer ako dođeš u 8,05 tretirat će se kao da toga dana nisi na poslu. Naravno da bi trebao doći nasmiješen. I dobro obučen. I smješkati se ljudima te slušati što ti (nadasve pametnoga) imaju za reći. Sa puno suosjećanja i ljubaznosti naravno. Onda te nazove bolesnik , sav nekako radostan, pa ti izreferira što je sve rađeno i kako je . Pa ti one radne zadatke koje ti je dao , preformulira, tek toliko da ti kaos u glavi napravi još većim. Dobro jutro hrvacka.  (o.a. nemam suosjećanja pema ljudima koji nisu odgovorni prema svome zdravlju. a ako već nisu odgovorni, kao ja na primjer jer pušim, onda nemaju nikakvo pravo zahtijevati od drugih da preuzmu njihovu odgovornost. Kad vidim da je netko došao bolestan na posao i kad ga pitam "što si došao bolestan?" dobijem više vrsta odgovora ali svi se svode ona ovo "doma mi je dosadno" ili "oduzet će mi od plaće". E pa sad, ja stvarno ne osjećam raznježenost prema ljudima koji dolaze i inficiraju druge, a plus toga nisu sposobni raditi , a imaju gore navedene razloge. Čak naprotiv. Zato me i stav Muškarca, koji je nakon što sam rekla "moraš doktoru" i on odgovorio "pa budem" nekako ofrlje, nekako "što bi ti znala?" dovodi do stanja ludila i bijesa. Jer "što bi ti znala" je svo to vrijeme njemu na usluzi. Meni se to ne čini odgovornim ni prema sebi ni prema drugima. Čak štoviše , čini mi se sebičnim. Vjerojatno je to zbog toga što me godinama pilio kolega koji je bio s nama u sobi i redovno bi kad bi dobio gripu ili bilo što virusno dolazio raditi. Taj nije imao toliko obzira da bi kad bi zakašljao , stavi ruku na usta. Ne! On je altruistički i nesebično dijelio svoje viruse okolo. ("Smanjit će mi plaću ako odem na bolovanje") Svima nama. Pri tome sam ja obično završavala na bolovanju. Jer mene je nekako najviše volio, pa dok je kašljao okretao bi se prema meni. Tada sam shvatila pojam odurne sebičnosti i totalne nebrige za drugoga. I od tada se više nedam prevest žedna preko vode. Niti padam na štoseve "ja sam odgovoran". Je vidim kako si odgovoran  No ne krivim ja Muškarca. Taj njegov stav je samo odraz općeg stanja svijesti u hrvatskoj nam domovini . "Neću na bolovanje mogao bih izgubiti posao". ( "a ako izgubiš zdravlje hoće li uopće biti posla ?".) Nije čudo da smo u samom vrhu najbolesnijih nacija u svijetu. I fizički i psihički najbolesnijih. Jer ne držimo do sebe koliko je crno ispod malog prsta (e ovo mi baš kul, to crno ispod malog prsta) niti do svoga zdravlja. Ni najmanje ne držimo. Očekujemo , kao i kod svega ostalog, da će netko drugi taj dio odraditi za nas. ) Tko ? Tko će to odraditi umjesto nas ? |
27.05.2009., srijeda
|
Što je previše jang već je počelo biti jin. |
26.05.2009., utorak
Imaju halucinacije vrlo česte. Na primjer ne vide toalet papir i nikako ga ne mogu nać. Dok se sam ne stvori. Odnekud. |
Jučer je bio dosta gadan dan. Jedan od onih koje bi radije zaboravio a nemoš jer te , ako ništa drugo, neispavanost podsjeća na njega. Prvo sam se dovukla doma s posla, već ujutro čuvši jednu užasnu vijest koja me i danas drži u šoku. No tu si ne mogu pomoć, vrijeme će vjerojatno pomoć. Ondak sam si poredala sve svoje tabletice tamo po stolu, uzela vode i počela ih pit. Prvo za bronhitis. Ondak za bol u leđima, zatim za.. ma svejedno... To opisujem da bi se znalo u kojem sam stanju inače.No moja doktorica smatra da sam ja sa svojih metar šezdeset i 52 kile žena čelik i stoik i da meni bolovanje ne treba, pak uredno idem raditi, e da bi na poslu bila skroznaskroz nervozna . Nervozna jer me boli. Nisam sposobna radit, al štoš kad netko treba. Jadno je da uz tolike rvatske muškarčine, koje sjede za svojim mobitelima i dogovaraju poslove (koje će netko drugi obaviti) ja ne mogu dobit bolovanje. Jer ja spadam u taj dio "to će Levant obaviti. Ona zna". /Tata vjerovala sam ti kad si rekao da je znanje moć. Vjerovala sam kad si govorio "uči dijete". No tata, polako se počinjem pitati.... /Nnnda. I ondak sam , budući da nitko drugi neće, uzela svoja dva pasa i izvela ih na onu vrućinu da se popiške i pokake, jedva se vukući. Vratili smo se kući. Došao je Muškarac sav teturav. Bacio se u krevet. Znoj, temperatura... Kuhaj čaja levant. Ti si žena stijena.  Malkice sam odmorila svoje čelično tijelo. Mislim, meni to ne treba ali eto razmažena sam. Bilo je pola sedam kada smo izašli moji pesi i ja da odradimo onu dužu šetnju. Bacaj lopticu, igraj se. Vratili smo se doma oko 8. Pomislim "idem se otuširat i pasti ću na pod i spavati do srijede". "Opet sam se tresao" čujem iz sobe. "Ajde da izmjerimo temperaturu" Izmjerili smo. 39,4. Ups. "Idemo te izmasirati alkoholom" rekla sam i krenula po alkohol. Onda mi je sinulo da ništa time ne dobivam. Trese se već tri dana. Oglušuje na moja vrištanja "idi doktoru" i pravi se da je on žena stijena. No samo je jedna žena čelik a to sam ja. (neka pita moju doktoricu).I onda stanem. "Oblači se, idemo na hitnu". Da ne duljim sa detaljima, doma smo došli u 3 ujutro. Muškarac je zbedinan, pasi su zbedinani. A ja? Tko me pita. Ponekad sam stvarno ljuta. |
25.05.2009., ponedjeljak
21.05.2009., četvrtak
|
Neki dan sam nazvala prijatelja. "Čuj kad je rođendan O?" pitala sam "20 . 5. ja mislim. Osim toga što mene zoveš ?" "Zato što ne znam točan datum a ti si mu najbolji prijatelj" "Je. Hmm...a da nije 20.4?" nastavlja ovaj "Nije. O. je bik a 20. 4. je ovan" "Onda je dvadeseti peti. Oćeš ga zvati dvadesetog?" "Pa hoću nego što ću. Nisam tebe zvala da bih saznala datum i da ga onda ne bi nazvala" "Dobro onda ću i ja nazvati" I tako Jučer okrenem broj i govorim vedrim glasom "Levant je. Bok. Sretan ti rođendan želim" Prvo par sekundi muk. "A. Hvala hvala" Bilo mi sumnjivo, taj muk.. A bilo mi je i sumnjivo to dvaput hvala. Nije to njegov stil... "Danas ti je ročkas zar ne?" " Levant mila. " obratio mi se snishodljivo . Tonom kojim se obračaš retardiranom djetetu na kojeg nisi ljut nego mu samo pokazuješ da si svjestan da se od njega bolje ne može očekivati. "Rođendan mi je bio 28.4 znaš" "A dobro, nećemo sad cjepidlačit. Mjesec prije kasnije..." odgovorila sam napol uvrijeđeno, mislim što sad sitničari za par tjedana prije ili kasnije. E što mi je poslije bilo neugodno... Dobro da nisam čestitku poslala. Ili telegram. Kao - neka stigne na vrijeme. |
20.05.2009., srijeda
|
Vidim kupuje se kuća u Ubuškom. Ercegovina je bogatija za jednog stanovnika. Takvu sudbinu bi mogla i ja podnijeti. Odem cap-cap u neku drugu zemlju, koju si izaberem, pokažem osobnu iskaznicu i kažem da mi državljanstvo po mami ili po tati državljanstvo te zemlje i stoga imam pravo bit tu i dobit pasoš. Ondak lijepo pogledam di bi si mogla zemljicu kupit, ono imam vremena pak šetam i gledam što bi mi najbolje odgovaralo. "a ova ne...tu ne mogu saditi mrkvicu" , "ne bome ni ova jer tu mi pasi ne mogu trčat radosno" "ova ne jer tu mi paradajz neće uspijevat", "neću ni ovu jer tu blizu groblje" . I tako idem idem, hodam, vremena imam ko u priči i bingo, ipak naletim na zemljicu. Ondak kažem "hop , imam zemljicu sad još kućicu". Pak nazovem banku u švicarskoj i kažem "čujete, treba mi da si kuću napravim pak mi pošaljite milijunćić sa onog računa pod šifrom...". je znam. sad bi štovano čitateljstvo htjelo šifru znat. Nema majci. Tu šifru znam ja i čovjek koji tamo radi. I ondak kupim kućicu. Ondak zasadim paradajz. I papriku. I mrkvicu.I luk. I mahune. I osobnu si iskaznicu malo operem s vileda krpom e da da bih mogla s njom ići simo tamo po toj zemljici koju sam si odabrala a bome i šire ako mi se prohtije. Ondak kupim ligeštul. Pak se uvalim. Izvadim mobitel i krenem konverzirat. Dogovarat o svojoj budućnosti. Nnnda. To su pusti snovi. Jerbo ja nemam zasluga. Ja sam samo pijavica. Koja usisava. A ne daje.Ja nisam zaslužna. Ničime nisam pridonijela da bih mogla zahtijevat. Samo trošim . Oko mene fiksni troškovi. Struja. Voda. Telefon. Mirovinsko osiguranje. Socijalno. A prihoda niotkuda. I kako onda da imam obraza zahtijevati? Gdje su moje zasluge gdje? Kako da pogledam ljudima u oči o svijete? Idem se probudit i nastavit radit. To je moja zaslužena stvarnost. A ne kuća u Ubuškom. I ponavljam : Čestitam ženama na vrhu svijeta. Bravo. |
19.05.2009., utorak
Japansko jaje/ Zlatno jaje/Uskršnje jaje/Solanum melongena
18.05.2009., ponedjeljak
Scene ili gdje trošim svoje živce
|
Hodamo putem moji pesi i ja. S jedne strane uskog puteljka ograda s druge pruga. Tamo di je ograda čovjek s nekim vjedrom ide stepenicama na kat svoje kuće. Mala pasica stane da će piškit. On stane i počne gledati. I sad kreće : "Što tvoj pas misli tu pišat?" "Da" "Tvoj pas neće tu pišat!" "Zašto? To je izvan vaše ograde." "Pa što onda. Tvoj pas neće tu pišat". "Pa postavite onda ogradu" "I jasno da ću postavit ogradu" počinje tiltat ovaj. No prekasno je. Digao mi je tlak i sada nastupam ja. "A recite od kad smo nas dvoje na ti?" govorim "Mooolim?" "Ne sjećam se kada smo nas dvoje prešli na ti". govorim mirno. Šutnja. Ne predizborna. Ona vrsta šutnje koju volim, jer znam da sam pogodila u sridu! No ipak dolazi odgovor "Ti si meni niko" "I vi ste meni nitko pa vam ne govorim TI. Odite i kupite si bonton to vam preporučam", sad već lagano povisujem ton, ne mogu se kontrolirat "u bontonu VAM piše da se nepoznatim ljudima obraćate sa VI, upravo kako ja radim VAMA" "Rekao sam ti da si ti meni niko" "I vi ste meni niko ali vam govorim VI. I molim vas da mi se izvolite obratiti sa VI dok Vam ne dozvolim da mi govorite TI. ". A onda me krenulo. Pa sam odvalila maraton a sve na temu bontona i toga neka ode i neka si ga kupi. Ako nema novaca ja ću mu posuditi. Na kraju sam već vrištala. Šutnja. Izlazi žena na balkon ili terasu što ti ga ja znam što da da podršku. "Sramota" govori "tu psi seru i pišaju pa se djeca ne mogu igrati" "Gospođo GDJE se to djeca ne mogu igrati?? Na pruzi?" pitam začuđeno. onda sam odustala. Nemoš ti s takvima pogotovo kad im vidiš izraze lica. Prestraše te. Jer izrazi lica im govore sve. O mržnji . O sebičnosti. O ..... Pa sam otišla. Tresla sam se još dugo, ne zbog straha od tih ljudi nego ...ma da...od straha od takvih ljudi. Taj neće prezati ni pred čim. Taj će zaista staviti ogradu dva metra dalje. Jest da nije njegova zemlja, ali...Taj će zaista misliti da ima sva prava na ovome svijetu jer je moja pasica piškila na mjesto gdje on smatra da nije prigodno. Ponekad se zaista bojim ljudi. Jučer : Malena laje. Mlado žensko biće ju tjera. Što ju više tjera malena više laje. Ja dolazim iza nje. Mlado žensko biće mi govori "Ne možete ju ušutkati?" "Ne znam način" govorim pomirljivo "Izvolite ju ušutkati" dere se ova "A što ste vi nabrijani? " sad ja malo provociram jer mi ide na onu stvar da moram umirivati svako ljudsko biće na ovome svijetu jer OSTAVLJEN i ODBAČEN pas laje. Od straha. "Kako ne bi bila nabrijana kad vaš pas na mene laje već pola sata" vrišti ona. E ovo sa pola sata me nasmijalo. Pa sam nastavila. Provokativno. Htjela sam izazvati njezinu reakciju. "Jeste sada ispucali svu svoju agresivnost na meni i mom psu ili ima toga još?" E tu sam ju ubola. Pa je počela vrištati "Ja bi ga najradije nabola na kolac sada" vrišteći će ona. "Zato vjerojatno i laje na vas" završila sam priču. No ne i Pasica. Pratila je Mladu curu još jedno 20 metara i lajala na nju. Ova skoro da je dobila infarkt. Da objasnim. Nije meni drago da Malena laje na ljude. Malog Psa smo izdresirali, ali mali pas je druga priča. On nije bio ostavljen. Nije bio odbačen. Teže je steći povjerenje Male pasice. Još uvijek ni meni ne vjeruje 100 posto, kako da onda imam autoritet nad njom? Kako da dresiram psa kojeg su drugi bacili, ostavili i sad od mene očekuju da joj zabranim lajati???? I da iz nje napravim psa koji sluša. Bezpogovorno? Kako ? Ako netko zna rado ću ga poslušati. No više se ne ispričavam. Sa sobom i u sebi sam rasčistila. Bila sam tako nekako sva isprepadana. Stalno sam se ispričavala. Dok mi nije sinulo da svaka od tih osoba na koje ona laje moguće da je ta koja ju je ostavila vani. I od tada se više ne obazirem na zločesta bića. Jer istina je ovakva : mala pasica laje samo na određene ljude. Možda je ona bistrija od mene!!! |
|
Uopće se neću osvrčat (ovo osvrčat mi je nova izvedenica) (a ako na glas izgovoriš osvrčat baš nekako dobro zvuči ) na politiku i događanja na političkoj pozornici. Već sam se po tom pitanju odavno odredila. Moje je određenje ovakvo : predstava se neće održati ako nema publike. Ili možda samo jednom. A onda će glumci reći : o bože a za koga da mi glumimo kad nam nema tko pljeskat? Niti zviždat. I tako sam davnih dana odlučila da neću kupovat karte i ulazit u teatar zvan "politički teatar rvackog puka" te se toga i držim. Ako nekome ne daješ energiju taj se nema od čega razvijat i rast. Pak ja energiju nedam. I bok! Taj dio svoje energije koji nedam trošim na neke druge aktivnosti. Malo gluplje ako ćemo gledat sa pozicija ozbiljnosti i tjeskobe koja je sad jako in. (Mislim ako nisi tjeskoban i ako ne uzdišeš nad stanjem u svijetu i šire,nisi faca.) Jerbo ja sad tu nešto stalno laprdam o sebi pa o sebi, a nikako da se osvrnem na taaaako vaaažna životna pitanja kao što je na primjer državna pitanja te tko će biti gradonačelnik a tko ne i što je tko rekao protiv ovog drugog a što nije rekao i zašto nije rekao i kad će reć i da li će reć.. Fuj, povraća mi se od tih borbi za položaje. Jebemti nas je 4 miliona a od toga imam osjećaj da 3 miliona u politici. Tko radi u ovoj zemlji? Sve to prepametno za mene. Ipak sam ja barbika. A još mi neide u glavu da svako malo mjestašce bira gradonačelnika. Mislim riječ gradonačelnik sama govori da moraš imati grad e da bi imao gradonačelnika. Pa sad ako je Vrbovec grad (cca 14 tisuća stanovnika i zovu se grad i što da ja onda kažem po tom pitanju? ) ondak ja neznam što je Zagreb? Valjda je onda Zagreb velegrad. Pak bi trebao imat više gradonačelnika kad već Vrbovec glasa za jednog. Mi ih ondak moramo imat barem 6 komada. I naravno ondak se taj ne zove gradonačelnik već velegradonačelnik. I to je ondak jedan u zagrebu velegradonačelnik, a ondak ih još imaš 6 koji se zovu gradonačelnici. Ma mislim smiješno. Ljudi nemaju što radit, lokalni šerifi nemaju što radit pa onako u nekoj dosadi kažu sebi "ajd da se kandidiram za gradonačelnika . Jest da mi mjesto ima 300 stanovnika no dobro, proširit ću ja to". I tako... Pak ću onda o običnim stvarima a politika će i bez mene opstat. I napredovat. Dok god je publike dotle ona ima čime hranit sebe. Ili se. Nnda. I tako sam otišla frizeru te rekla frizerki : molim, htjela bih biti lijepa. I pametna ako je to moguće. I bogata ako je to u vašoj domeni. Frizerka mi je nato odgovorila : ah, da ste pametni to se vidi iz aviona. Bogati ste duhom. A što se tiče ljepote tu vam ne mogu pomoć. Mogu vas prefarbat al ne mogu vas učiniti lijepom kad ste tak nekako ružni. Zatim se osmjehnula te rekla ali znate što? ljepota je iznutra. I tako sam keširala 200 kuna da bi izgledala još gore nego što sam bila kad sam ušla u frizerski salon. Prije sam izgledala nekako zastrašujuće, a nakon sam izgledala ko albino. Ne više zastrašujuće, ali nekako bolesno sam izgledala. Ondak sam odlučila da ću primiti stvar u svoje ruke, ak frizerka ne more iz mene napraviti nešto lijepo, ondak ću ja sama iz sebe napraviti nešto lijepo. Pak sam otišla u DM da si kupim boju za kosu. Budući da sam gola i bosa to nemam za boju nešto baš puno novaca, tj, ako se zbrojim da sam već dala 200 kuna i da imam pasa koji mora na šišanje i drugog pasa koji jede kao da u životu nije vidio hranu, pak i ostalih troškova još tu ima, to sam u tom DM-u kupila boju koja mi bila najjeftinija o svijete. Mislila sam se ovako : gore nego što je ne može bit. Ako boja za 29 kuna ne pomogne ondak ću kupit onu za 56. Ali mi se nekako nije davalo 56 jer mi to u tom trenutku bilo previše. Pak sam rekla Muškarcu "kupila sam boju, onu najjeftiniju tko zna kako će to ispasti?" "jeftino " odgovorio je isti.E zašto ovo pišem? Zato što sad izgledam BAŠ DOBRO. Dakle došla sam doma i lijepo uzela boju i lijepo ju stavila po svojoj kosi i slegnula ramenima u gesti što bude bit će, te čekala 30 minuta. I jako sam zadovoljna. Naime, sad bar ne ličim na albina.  Ličim na žensko što je ipak veliki pomak u odnosu na stanje od prije tjedan dana.Što hoću reći? Hoću reći da sam i ja krenula bit ono potrošač na šestu. Ako nije skupo onda to kao ne valja. A na kraju ispalo da ta boja koju sad imam na svojoj kosi ono baš ok. I da baš ne izgleda jeftino. Gore je izgledalo kad je frizerka stavila ono čudo. Tak! I ništa više pametnoga nemam za reć. |
15.05.2009., petak
Umotvorine petkom
14.05.2009., četvrtak
|
Ono što fakat ne volim je tehnika. Ili bolje rečeno tehnokratizam. Iskreno, mislim da bi mogla biti bez telefona. I bez televizije. Pitaju me : bez struje? Bi vjerujem. Tuš bi mi nedostajao pa tu padam po pitanju "prirodnog života". Prvo zgražanje bilo je kad sam bila u Njemačkoj, dok je Rvacka još grcala u svom siromaštvu. Tako sam šetala i vidjela čovjeka koji razgovara na mobitel. Budući da ni telefon ne volim, ne volim prodoran zvuk telefona, ne volim dizanje slušalice i pitanje samoj sebi "tko je to?", ne volim razgovore u kojima ne vidim osobu s kojom razgovaram, gdje ne mogu zamisliti gdje ona stoji i što radi, dakle budući da ni telefon ne volim to mi telefoniranje po cesti izazvalo misao :"o kriste, ovaj stvarno nije normalan. Umjesto da uživa u šetnji taj razgovara telefonom". Tada nisam pomislila da bi mobiteli mogli doći u Hrvatsku. Jer smo , kao što sam već rekla, tada bili grcali u ruševinama. No kako smo mi rvati nacija koja sve mora napraviti bolje od drugih, jer imamo valjda neki osjećaj inferiornosti u sebi, tako smo ipak uveli mobitele a mobiteliziranje doveli do savršenstva. Vjerojatno misleć pri tome "ako može susjed ja mogu dvaput bolje". No ja sam odbila kupiti mob i spadati u kategoriju "dostupna sam svima vama uvijek i svuda. Evo me na raspolaganju a moje vrijeme više nije moje vrijeme. Vaše je. Besplatno vam ga dajem jer ga ne cijenim. Kao što ne cijenim ni sebe. ". Uvjek se sjećajuć te scene iz Frankfurta i svoje prve misli kad sam to vidjela. Opstala sam pri pritiscima. Jer ih je bilo. Svakakvih i raznih. Te "kupi", te "ja ću ti kupiti", te "MORAŠ IMATI". Odgovarala sam "ništa ja ne moram" znajući duboko u sebi da sam u pravu i znajući da me smatraju primitivnom, jadnom i da nemaju baš lijepo mišljenje o meni. U smislu, ja sam zaostala i totalno primitivna. No sam ipak uspjela opstati i nikad mi nije došlo da kupim mobitel. A neće mi ni doć. Jer se grozim pomisli da svatko može doći do mene kad mu puhne. Da me svatko ima prava prekidati u onom što radim jer njemu dosadno. Ili hitno. Ili nema što raditi pa me zove. Jedino što mi je došla želja jest da izbacim i odjavim i telefon. U stavri, kad bolje razmislim ne bojim se ja tehnike. Ja se bojim ljudi. Mislim da vrlo dobro znam kako mi ljudi funkcioniramo i mislim da jako dobro znam da smo mi ljudi skloni prelaziti granice. Sve. I da smo onda još plus toga skloni tražiti argumente i opravdanja za svoje postupke. Kad pređemo granicu, duboko u sebi svjesni smo da smo ju prešli. No ne možemo kriviti sebe. Ne, to nikako. Pa tražimo krivce. Obično je krivac onaj neki drugi. Ma, obično su krivci izmišljeni. U međuvremenu na nama zarađuju. Drugi. Pametniji. Odlučila sam da neću pa neću . Žao mi je onih koji svoj život uništavaju imajući tehniku kao primarnu a ne sekundarnu stvar. Postaju robovi tehnike umjesto da bude obratno. Onih koji protrčavaju kroz svoje živote pišući sms božične čestitke jer "nemam vremena pisati čestitke". Ubrzavanje. Ubrzava se sve. I mi svi kao fol, da ne bismo bili "primitivni" trčimo i trčimo da bismo sve mogli imati, svuda stići i sa svima razgovarati. Kad u glavi nastane kaos, nismo ga svjesni. Kad smo pod stresom nismo toga svjesni. Krivimo druge. Nikada ne stanemo i kažemo sebi "sam sam si kriv. Htio sam to. ". Ne. Uvijek postoji netko drugi tko nam je kriv za naše odluke, naše izbore, naše neodgovornosti. Što sam ja zapravo htjela reći? Aha, da. Ponekad zaželim zavrištati ili nekome vratiti otrovno i odvratno. Reći mu da mi se skine s k... i da me ostavi na miru. I reći mu još sijaset stvari koje mislim o njemu. A nisu lijepe. Ali onda se suzdržim. Vidim u njihovim pogledima da me smatraju glupačom. Da me smatraju primitivnom. Ukratko da njihovo mišljenje o meni po takvim i sličnim pitanjima nije visoko, što me baš i ne zamara previše, mislim tuđe mišljenje i davanje ocjena. Ali me zamara kad me počnu piliti a ja ne mogu otići. Ako kažem ne, onda je to ne. Bar bi tako trebalo biti. Druga pak stranai ne zna poštivati tuđe odluke ( jer riječ poštovanje drugih nije u njihovom riječniku) i onda krenu piliti i ne puštaju te na miru. E takvi mi dignu tlak. I onda bih se okrenula i otišla da ne dođem u okršaje. A ne mogu jer iz pristojnosti i poštovanja stanem i poslušam što mi netko ima reći. A rekla bih ovo da mogu i da nisam pristojna : "daj mi se skini s kurca. Ništa te nisam pitala pa stoga valjda vidiš da ne tražim tvoje mišljenje. A kad si mi ga već dao po pitanju mobitela, netraženo to ću i ja tebi dati svoje, po pitanju tebe i tvog ponašanja , netraženo također. Pogledaj se . Ružan si. Izgledaš grozno. Neuredan si. Laprdaš gluposti. Smrdiš. Imaš pivski trbuh. Imaš akne po licu. Traperice su ti prljave. Nemaš ukusa. Ne znaš se ponašati. Pogled na tebe mi nije drag". Tako bih nešto rekla. Svakome što ga ide, kad već ja dobivam netraženo ono što mene kao "ide". I poželim nekima dati 200 kuna da odu kozmetičarki. Nekima poželim kupiti bonton. Nekima poželim kupiti bon za pedikera. Nekima ... A onda , na kraju svega, slegnem ramenima i kažem samoj sebi "Ma pusti Levant. Primitivizam se odražava baš u tom pogledu i nasilničkom i nametoljivom ponašanju. Nisi primitivna ti, primitivan je on. Samo toga nije svjestan. Suosjećaj s njim i njegovim jadom. Jer je jadan". Onda mi bude lakše. |
13.05.2009., srijeda
Jedan dosta glupavi post sa dosta glupavom temom
|
Tja. život ti se svodi na ovo : napraviš grešku a ondak pola života provedeš da bi tu grešku ispravio. Dobro de, sad ova greška neće tražiti baš pola moga života, ali eto oduzima mi vrijeme. Naimekae. Kad smo useljavali u stan morali smo to napraviti relativno brzo. Trudili smo se da ne budemo šlampavi, znajući iz svih prijašnjih preseljenja, a bome ih je bilo, da se nestrpljenje ne isplati. Da ti se sve vraća. I da se sve plaća. No neke stvari su se morale napraviti, kupiti, staviti, inače bi još i sada zujali ko muhe bez glave. Sad ću konkretno. Daklen našla sam sebe da stalno i vječno usisavam, perem i brišem pod. Mislim znam. Pod treba usisavati i brisati ali ne toliko često koliko smo mi to morali raditi. No , kako stvarno zujimo i još uvijek se prilagođavamo novom okruženju , tako nismo stigli stati i malo si porazmisliti i doći do zaključka da nešto očito nije u redu ako smo stalno sa usisačem u rukama. Jer što se događa? Svi ljudi koji ulaze , prozuje kroz hodnik i odmah dolaze u dnevnu sobu. U cipelama. Svoje stvari ostave kojekuda. Najčešće na stol ili garnituru. Mi isto. Pa već za 5 minuta odkad si ušao stan izgleda užasno. Torbe i vrećice nabacane svuda samo ne u hodniku. Jakne na naslonima stolica. Stvari posvuda, blata po podu ko u priči. Mislim , nisu gosti krivi, mi smo krivi. Ja sam kriva. Jer sam htjela da mi hodnik bude ok i da ne bude nabacan sa stvarima. I cipelama. I kaputima. I jaknama. Budući da je premali da bi se u njega stavilo ormar to sam odlučila da će u njemu biti samo mali ormarić. I kutija sa šlapama. (Kutija sa šlapama morala se maknuti jer je ona ispala jedno od najomiljenijih deserta naše male pasice, te je stoga za desetak dana počela izgledati kao da smo ju našli kod kontejnera. Kutija ne pasica. A bome je i šlape vadila i jela.).Dakle u taj mali ormarić stane moja torba, u ladice stanu ogrlice i vodilice od pasa i ključevi. Ideja mi nije bila loša, jer su se kaputi, jakne trebali držati na vješalici u drugoj prostoriji. No kad ideje zažive u praksi onda se vidi koliko su dobre bile. Ova nije. Ideja mislim. Bila dobra , mislim. No da ne davim. Jedan dan sam napokon ipak stala. Pitala sam se što ne štima? I shvatila!!!! "..ebote Levant" rekla sam samoj sebi "pa fakat si glupa. Naravno da svi koji dolaze ostavljaju stvari u dnevnom boravku jer nemaju kud s njima o svijete".  Onda sam još malo lupala glavom o zid, tek toliko da pokušam vlastitu glupost izbacit iz nje. Ne znam da li sam uspjela, vidjet ću. Ako nisam lupat ću još.I tako. Sada imamo radove u kući. Lijepo smo otišli i kupili vješalicu. I sada sam vesela. Danas ćemo ju staviti na zid. Očekujem da ću manje usisavat. Naime, putnik namjernik sada će morati stati u hodniku i tamo odložiti stvari. Morat će i bok! Pri tome će i cipele možda skinuti. /To sa cipelama je moja vječna dilema. Jerbo me mama odgojila da nikoga ne silim da se skida. Nego da se prilagodim gostu. Ako gost traži šlape ja mu dam šlape. Ako ne traži ja šutim. (i kasnije usisavam )./Nije meni teško usisavat da se mi razumijemo. To čak volim. Kuhat ne volim ali usisavat mi nije teško. Nekako kasnije, kad vidim rezultat dobro se osjećam. No ja nisam doma . Dolazim kasno s posla i nisam baš oduševljena da nakon radnog dana pređem u ulogu domaćice koja stalno sređuje stan. Neide i jedno i drugo. A i neće mi se. Zato se nadam da će ova opako lukava izmišljotina uroditi plodom. Da će vješalica dovesti do rezultata. Da ću postavljanjem vješalice u hodnik (projekt pod nazivom "fućkaš ljepotu daj funkcionalnost") ubiti barem dvije muhe. Ako ne i više. Prva je da torbe ostanu u hodniku. Druga je da jakne ostanu u hodniku. Treća je da cipele (po mogućnosti isto) ostanu u hodniku. A za eventualne komentare tipa "e fakat si glupa i o tome još pišeš post" imam dvije stvari za reć u svoju obranu. Prva je ova : je, fakat ponekad znam biti glupa. Druga je : voljela bih da je netko drugi živio u mojoj koži zadnjih par mjeseci. Možda bi taj drugi napravio bolje. Ali sumnjam. |
11.05.2009., ponedjeljak
Špilja Veternica
|
Pazi ovo. "Bitka za grad Zagreb", piše u naslovu. Mislim mi i ne znamo nego voditi bitke. Takav je to narod. Moja kolegica isto vodi bitke. Sa svima i sa svakime. Njoj je život jedna velika bitka. Ona protiv čitavog svijeta. Ona kad digne telefon da zove doktoricu još samo joj fali puška. Takav joj je stav. I onda se stalno svađa i bori. Stoput sam zaustila da joj kažem "doktorica je ljudsko biće, pa kad biste joj pristupili na taj način potrošili biste manje energije. I njene. I svoje. I moje bome!". No prešutim. Ne moš ti izmijenit ratničke misaone procese. Ne moš i bok! Nju to veseli. Inače bi se morala osvrnuti na sebe. Pobrisat pred svojim vratima. A to joj se neda. Nikako joj se neda. Pa zato bolje uperit puške u druge i krivit druge za sve zlo koje joj se događa. (a sama ga izazvala )A i društvo nam je tako uređeno. Familija na jednoj strani vodi bitke sa čitavim svijetom na drugoj strani. Koji je naravno neprijatelj. Svijet mislim. Tako mi to žalosno.Žalosno mi taj misaoni proces. U kojem još nije dokučeno da odnosima međusobne suradnje i pomaganja postižemo puno više nego vođenjem bitaka! Jebemti, sad se borimo za grad Zagreb. Mislim što se sad tu ima borit? Koji neprijatelj je to došao? Nemoš bilivit. Jasne su meni te bitke. To su bitke za položaje. Ali ondak bi bilo pošteno da se kaže "bitka za položaje u gradu zagrebu". Pak bih ja lijepo mogla ondak odlučiti kome ću dati koji položaj.Ili kome koji neću dat. Ovako ispada da idem u rat. A nemam pojma za što ja to ratujem???!?!? Nemoš ti iz 16 stoljeća dalje. Ne moš i bok! Idem vodit bitke što ću drugo. |
08.05.2009., petak
Jarun
06.05.2009., srijeda
|
Evo čitam da policajci ginu jer nemaju pancirke. Pak se onda čudom čudim sebi, jerbo sam ja mislila da policajci ginu zato što se u njih puca. Pak bi trebalo riješit uzrok, mislila sam. No nije to tako kako sam si mislila u svojoj ograničenosti. Plavuša sam to ti je! Da policajci imaju pancirke ne bi ginuli je zaključak koji se izvodi logički. I molim lijepo neka policajci odmah izvole obući pancirke na sebe, jerbo meni žao da oni ginu. Eto. Jedan smo problem riješili. Idemo dalje! |
05.05.2009., utorak
Svašta nešto a u stvari ništa
|
Nnnda. Već se dugo nisam osvrnula na ona dva nemoguća bića u mom malom domaćinstvu. Sad nemogućih ima više al zna se na koja dva mislim o svijete.. Mali pas, Muškarac i Ona bili su na kućici za vrijeme praznika a ja sam izigravala kao neku odgovornu, pa sam zujala simo tamo. Kao sam imala obaveza u Zagrebu, pa kao moram repove odradit, pa kao moram ovo moram ono i sve sam se nešto kilavila. A bilo je posla, o kako li je puno posla bilo. Onog posla koji mi se nikad ne da napraviti. Na primjer, gledam policu gdje stoje tanjuri već jedno 2 mjeseca i znam da bih morala uzeti krpu i oprati ju jer je zamazana. Ondak ima silina sličnih stvari koje treba napraviti i odraditi a sve nešto toga tipa - uzmi krpu i peri. Pak, kako me je ta noga boljela nešto mi se ništa nije dalo, nego samo gunđati i svađati se sa pola svijeta ako je to ikako moguće. Pak je Muškarac otišao na kućicu, a ja sam ostala kući, sve nešto u bolovima, sve nešto mrzovoljna i nervozna i neispavana i sve nešto "ne znam što ću sa sobom". Telefoni zvone, svi nešto trebaju, ma užas. Glava mi bila da će se raspuknut što od boli a što od hrpe informacija koju mi u nju netraženo utrpali. I tako sam ipak uzela krpu pa sam oprala tu policu. Pa sam si malo pregledala garderobu, al nema se tu puno šta gledat, kad si gol i bos onda si gol i bos i što sad tu treba filozofirat? Ondak sam se sve nešto muvala, sve nešto malo radila, prala ovo, prala ono, stavljala na svoje mjesto ovo i ono, malo spavala, malo opet radila, pa spavala, ta me noga cukala. Ondak sam krenula na kućicu pa sam se tamo posvađala sa MuškarcemSKojimŽivim pak sam mu demonstrativno ostavila pse i otišla sve nešto ljuta. Idem ja kao sa svojim pinklecom u bolji život.E ondak sam došla doma pa sam nešto kao crtala, pa sam onda išla spavat pa sam ujutro išla u Zelinu. O toj katastrofi sa Zelinom i tome da nisam stigla iz točke A u točku B neću pričat jer ću biti još ljuća, onda sam opet odlučila da idem na kućicu i da ću se opet posvađat, neka se zna di je kome mjesto i tako...bila sam teška i sebi mogu mislit kako sam teška okolini.Ondak sam došla na kućicu pa sam odvalila jedan monolog od kojih sat vremena, tek toliko da pokažem tko je tu gazda u svijetu i šire, a onda mi je svega bilo dosta pa sam otišla spavati a noga me je tako boljela da nisam znala što da radim. Pa sam spavala i spavala i spavala. Onda sam se probudila pa se još malo svađala, prije toga ispričavši se Muškarcu "znaš nervozna sam, boli me jako". Ondak sam jela pa sam opet išla spavati i tako je to išlo. Za razliku od mene psi su uživali. Trčali, skakali, veselili se životu i šire. Ona je ležala u travi i odmarala. Ganjali su mačke. Družili se i igrali lovice, ma bila je to milina za gledati. Mali pas nije htio spavati s nama nego je spavao dole. I negdje oko pola sedam ujutro , čujem ga kako se budi. Njegovo je buđenje vrlo glasno. "Budi se" pomislim "moram mu ići otvoriti vrata. Mora ići piškiti ". Te takva sva nikakva, spustim se niz stepenice i pozdravimo se kao da se nismo vidjeli jedno 200 godina, uz puse, skakanje po meni, lizanje moga uha, uzvike oduševljenja (pri čemu je zaboravio da on nije htio ići gore a ne da ga mi nismo htjeli), te nakon toga otvorim vrata. Mali me pas blijedo gleda!!! I tada shvatim!!!!!! Shvatim da me 4 godine već vuče za nos! Ili bolje rečeno vučem ja sama sebe za nos. Naime... Mali pas uopće ne budi cijelo susjedstvo i nas zato da bi išao piškiti! NE! Mali pas nas budi zato što je on budan!!!! "Zemljo , možeš se početi okretati , ja sam se probudio!" njegova je poruka svijetu. Eto. Trebala sam doći do ovih staračkih godina, trebala sam 4 godine skakati iz kreveta, nabrzinu se oblačiti i voditi ga van da bi mali pas išao piškiti, da bi na kraju cijele priče shvatila da Mali Pas uopće ne mora ići piškiti!!!! Mali Pas samo obznanjuje da je budan. Samo to. |
|
Inače kad mi moja doktorica ponudi bolovanje ja sve se nešto nećkam. Masu puta sam odbila. Bolovanje mislim. Uvijek me nekako sram uzeti bolovanje, uvijek si nešto mislim "pa nisam na samrti, neću bolovanje". Mislim ako je angina u pitanju ondak uzmeš bolovanje htio ne htio. Ali kad onako nekako , nisi teško bolestan a boli te, onda se sve misliš da kao nekoga varaš. Kao nemaš temperaturu pa nisi bolestan. A sad, kad sam se nameračila sad ga nisam dobila. Pa ti reci. A nisam ga dobila zato što nije bilo moje doktorice nego bila zamjena i ta zamjena mi rekla da neću umrijet i da vidi da sam ja stoik i da sam od čelika napravljena i da lijepo izvolim ić radit a to što mene boli neka boli i da će me to samo još više očvrsnut i da ću joj biti zahvalna jednom. Dobro de, nije baš tako rekla, ali to sam si ja tako objasnila. Pa stoga i zato, evo me na poslu , di baš ne želim bit. Baš si želim bit negdje drugdje. Baš si na primjer želim bit na kućici, na klupici, lica okrenutog prema suncu, glave prazne. Tako bih ostala , u tom položaju mislim, kojih 5 mjeseci, a ondak bi se digla, napunjenih baterija i krenula bih nešto radit. No kad ova druga , doktorica mislim, vidi u meni stoika i čelikženu onda ti tu nemoš ništa napravit. Jaukala sam i kukala sve u šesnajst ali ova se nije dala. Rekla mi je neka tablete pijem i neka se utoplim. I neka dođem ako za 8 dana ne prestane. Ondak sam ju baš htjela pitat "jel da se utoplim doma u krevetu NA BOLOVANJU?" no me više nije slušala, poslala me je van i primila drugog pacijenta. Pa ti reci da je život pravedan. Kad nećeš onda dobiješ, kad žarko želiš ondak te ovako zezne. Život mislim. Nije ni život što je nekad bio. |
04.05.2009., ponedjeljak
|
U četvrtak sam bila osjetila grč u svojoj lijevoj prelijepoj nozi. Pomislila sam "grč je proći će". Danas je ponedjeljak a grč još uvijek nije prošao, bezobrazan neki grč to ti je. Pa sam došla na posao tek tako da se javim, da me vide, al što će samnom tako šepavom što pitam ja vas?  Pa ću sad , nakon što popijem kavicu krenut doktorici. Nadam se da bi mi mogla dati kakvo bolovanje. Neko bolovanje u trajanju od par godina. Ako ne može godina onda par mjeseci. Ako i to neide zadovoljit ću se i sa par dana. Jer ovo boli.  Tako boli da bi najradije sjela i vrištala. Sad bi bilo pametno da me iznajme za neki štrajk recimo. Ili neke demonstracije. Ja bih vrištala i svi sretni i zadovoljni. Ja, zato jer vrištim legalno. Ti koji me iznajmljuju zato što podižem nivo uvjerljivosti tog štrajka ili demonstracija. Nitko ne bi znao da ja vrištim od boli. Mislili bi da vrištim od ljutnje. Ako me netko oće iznajmit za takve svrhe neka požuri , jer nakon što se vratim od doktorice , dobit ću terapiju pa će me manje bolit, pa ću stoga i bit manje uvjerljiva.U tim demonstracijama mislim. Ja čekam. Cijena je pišljivih 10 kuna po vrisku. Opet od pametnog posta ništa. Nula. Nada. Zero. Neće me pa me neće. |