05.05.2009., utorak
|
Inače kad mi moja doktorica ponudi bolovanje ja sve se nešto nećkam. Masu puta sam odbila. Bolovanje mislim. Uvijek me nekako sram uzeti bolovanje, uvijek si nešto mislim "pa nisam na samrti, neću bolovanje". Mislim ako je angina u pitanju ondak uzmeš bolovanje htio ne htio. Ali kad onako nekako , nisi teško bolestan a boli te, onda se sve misliš da kao nekoga varaš. Kao nemaš temperaturu pa nisi bolestan. A sad, kad sam se nameračila sad ga nisam dobila. Pa ti reci. A nisam ga dobila zato što nije bilo moje doktorice nego bila zamjena i ta zamjena mi rekla da neću umrijet i da vidi da sam ja stoik i da sam od čelika napravljena i da lijepo izvolim ić radit a to što mene boli neka boli i da će me to samo još više očvrsnut i da ću joj biti zahvalna jednom. Dobro de, nije baš tako rekla, ali to sam si ja tako objasnila. Pa stoga i zato, evo me na poslu , di baš ne želim bit. Baš si želim bit negdje drugdje. Baš si na primjer želim bit na kućici, na klupici, lica okrenutog prema suncu, glave prazne. Tako bih ostala , u tom položaju mislim, kojih 5 mjeseci, a ondak bi se digla, napunjenih baterija i krenula bih nešto radit. No kad ova druga , doktorica mislim, vidi u meni stoika i čelikženu onda ti tu nemoš ništa napravit. Jaukala sam i kukala sve u šesnajst ali ova se nije dala. Rekla mi je neka tablete pijem i neka se utoplim. I neka dođem ako za 8 dana ne prestane. Ondak sam ju baš htjela pitat "jel da se utoplim doma u krevetu NA BOLOVANJU?" no me više nije slušala, poslala me je van i primila drugog pacijenta. Pa ti reci da je život pravedan. Kad nećeš onda dobiješ, kad žarko želiš ondak te ovako zezne. Život mislim. Nije ni život što je nekad bio.  |