Vidim kupuje se kuća u Ubuškom. Ercegovina je bogatija za jednog stanovnika.
Takvu sudbinu bi mogla i ja podnijeti. Odem cap-cap u neku drugu zemlju, koju si izaberem, pokažem osobnu iskaznicu i kažem da mi državljanstvo po mami ili po tati državljanstvo te zemlje i stoga imam pravo bit tu i dobit pasoš. Ondak lijepo pogledam di bi si mogla zemljicu kupit, ono imam vremena pak šetam i gledam što bi mi najbolje odgovaralo. "a ova ne...tu ne mogu saditi mrkvicu" , "ne bome ni ova jer tu mi pasi ne mogu trčat radosno" "ova ne jer tu mi paradajz neće uspijevat", "neću ni ovu jer tu blizu groblje" . I tako idem idem, hodam, vremena imam ko u priči i bingo, ipak naletim na zemljicu. Ondak kažem "hop , imam zemljicu sad još kućicu". Pak nazovem banku u švicarskoj i kažem "čujete, treba mi da si kuću napravim pak mi pošaljite milijunćić sa onog računa pod šifrom...". je znam. sad bi štovano čitateljstvo htjelo šifru znat.
Nema majci. Tu šifru znam ja i čovjek koji tamo radi.
I ondak kupim kućicu. Ondak zasadim paradajz. I papriku. I mrkvicu.I luk. I mahune. I osobnu si iskaznicu malo operem s vileda krpom e da da bih mogla s njom ići simo tamo po toj zemljici koju sam si odabrala a bome i šire ako mi se prohtije.
Ondak kupim ligeštul. Pak se uvalim. Izvadim mobitel i krenem konverzirat. Dogovarat o svojoj budućnosti.
Nnnda.
To su pusti snovi.
Jerbo ja nemam zasluga. Ja sam samo pijavica. Koja usisava. A ne daje.Ja nisam zaslužna. Ničime nisam pridonijela da bih mogla zahtijevat. Samo trošim . Oko mene fiksni troškovi. Struja. Voda. Telefon. Mirovinsko osiguranje. Socijalno. A prihoda niotkuda. I kako onda da imam obraza zahtijevati? Gdje su moje zasluge gdje?
Kako da pogledam ljudima u oči o svijete?
Idem se probudit i nastavit radit. To je moja zaslužena stvarnost. A ne kuća u Ubuškom.
I ponavljam :
Čestitam ženama na vrhu svijeta. Bravo.
Post je objavljen 20.05.2009. u 12:28 sati.