Ono što fakat ne volim je tehnika. Ili bolje rečeno tehnokratizam.
Iskreno, mislim da bi mogla biti bez telefona. I bez televizije. Pitaju me : bez struje? Bi vjerujem. Tuš bi mi nedostajao pa tu padam po pitanju "prirodnog života".
Prvo zgražanje bilo je kad sam bila u Njemačkoj, dok je Rvacka još grcala u svom siromaštvu. Tako sam šetala i vidjela čovjeka koji razgovara na mobitel. Budući da ni telefon ne volim, ne volim prodoran zvuk telefona, ne volim dizanje slušalice i pitanje samoj sebi "tko je to?", ne volim razgovore u kojima ne vidim osobu s kojom razgovaram, gdje ne mogu zamisliti gdje ona stoji i što radi, dakle budući da ni telefon ne volim to mi telefoniranje po cesti izazvalo misao :"o kriste, ovaj stvarno nije normalan. Umjesto da uživa u šetnji taj razgovara telefonom".
Tada nisam pomislila da bi mobiteli mogli doći u Hrvatsku. Jer smo , kao što sam već rekla, tada bili grcali u ruševinama.
No kako smo mi rvati nacija koja sve mora napraviti bolje od drugih, jer imamo valjda neki osjećaj inferiornosti u sebi, tako smo ipak uveli mobitele a mobiteliziranje doveli do savršenstva. Vjerojatno misleć pri tome "ako može susjed ja mogu dvaput bolje".
No ja sam odbila kupiti mob i spadati u kategoriju "dostupna sam svima vama uvijek i svuda. Evo me na raspolaganju a moje vrijeme više nije moje vrijeme. Vaše je. Besplatno vam ga dajem jer ga ne cijenim. Kao što ne cijenim ni sebe. ". Uvjek se sjećajuć te scene iz Frankfurta i svoje prve misli kad sam to vidjela.
Opstala sam pri pritiscima. Jer ih je bilo. Svakakvih i raznih. Te "kupi", te "ja ću ti kupiti", te "MORAŠ IMATI". Odgovarala sam "ništa ja ne moram" znajući duboko u sebi da sam u pravu i znajući da me smatraju primitivnom, jadnom i da nemaju baš lijepo mišljenje o meni. U smislu, ja sam zaostala i totalno primitivna.
No sam ipak uspjela opstati i nikad mi nije došlo da kupim mobitel. A neće mi ni doć. Jer se grozim pomisli da svatko može doći do mene kad mu puhne. Da me svatko ima prava prekidati u onom što radim jer njemu dosadno. Ili hitno. Ili nema što raditi pa me zove.
Jedino što mi je došla želja jest da izbacim i odjavim i telefon.
U stavri, kad bolje razmislim ne bojim se ja tehnike. Ja se bojim ljudi. Mislim da vrlo dobro znam kako mi ljudi funkcioniramo i mislim da jako dobro znam da smo mi ljudi skloni prelaziti granice. Sve. I da smo onda još plus toga skloni tražiti argumente i opravdanja za svoje postupke. Kad pređemo granicu, duboko u sebi svjesni smo da smo ju prešli. No ne možemo kriviti sebe. Ne, to nikako. Pa tražimo krivce. Obično je krivac onaj neki drugi. Ma, obično su krivci izmišljeni.
U međuvremenu na nama zarađuju. Drugi. Pametniji.
Odlučila sam da neću pa neću .
Žao mi je onih koji svoj život uništavaju imajući tehniku kao primarnu a ne sekundarnu stvar. Postaju robovi tehnike umjesto da bude obratno.
Onih koji protrčavaju kroz svoje živote pišući sms božične čestitke jer "nemam vremena pisati čestitke".
Ubrzavanje. Ubrzava se sve. I mi svi kao fol, da ne bismo bili "primitivni" trčimo i trčimo da bismo sve mogli imati, svuda stići i sa svima razgovarati. Kad u glavi nastane kaos, nismo ga svjesni. Kad smo pod stresom nismo toga svjesni. Krivimo druge. Nikada ne stanemo i kažemo sebi "sam sam si kriv. Htio sam to. ". Ne. Uvijek postoji netko drugi tko nam je kriv za naše odluke, naše izbore, naše neodgovornosti.
Što sam ja zapravo htjela reći?
Aha, da.
Ponekad zaželim zavrištati ili nekome vratiti otrovno i odvratno. Reći mu da mi se skine s k... i da me ostavi na miru. I reći mu još sijaset stvari koje mislim o njemu. A nisu lijepe.
Ali onda se suzdržim. Vidim u njihovim pogledima da me smatraju glupačom. Da me smatraju primitivnom. Ukratko da njihovo mišljenje o meni po takvim i sličnim pitanjima nije visoko, što me baš i ne zamara previše, mislim tuđe mišljenje i davanje ocjena. Ali me zamara kad me počnu piliti a ja ne mogu otići. Ako kažem ne, onda je to ne. Bar bi tako trebalo biti. Druga pak stranai ne zna poštivati tuđe odluke ( jer riječ poštovanje drugih nije u njihovom riječniku) i onda krenu piliti i ne puštaju te na miru. E takvi mi dignu tlak.
I onda bih se okrenula i otišla da ne dođem u okršaje. A ne mogu jer iz pristojnosti i poštovanja stanem i poslušam što mi netko ima reći.
A rekla bih ovo da mogu i da nisam pristojna : "daj mi se skini s kurca. Ništa te nisam pitala pa stoga valjda vidiš da ne tražim tvoje mišljenje. A kad si mi ga već dao po pitanju mobitela, netraženo to ću i ja tebi dati svoje, po pitanju tebe i tvog ponašanja , netraženo također. Pogledaj se . Ružan si. Izgledaš grozno. Neuredan si. Laprdaš gluposti. Smrdiš. Imaš pivski trbuh. Imaš akne po licu. Traperice su ti prljave. Nemaš ukusa. Ne znaš se ponašati. Pogled na tebe mi nije drag". Tako bih nešto rekla. Svakome što ga ide, kad već ja dobivam netraženo ono što mene kao "ide".
I poželim nekima dati 200 kuna da odu kozmetičarki. Nekima poželim kupiti bonton. Nekima poželim kupiti bon za pedikera. Nekima ...
A onda , na kraju svega, slegnem ramenima i kažem samoj sebi "Ma pusti Levant. Primitivizam se odražava baš u tom pogledu i nasilničkom i nametoljivom ponašanju. Nisi primitivna ti, primitivan je on. Samo toga nije svjestan. Suosjećaj s njim i njegovim jadom. Jer je jadan". Onda mi bude lakše.
Post je objavljen 14.05.2009. u 10:46 sati.