Marketing
Pročitala sam "Papisa Ivana"
Ovo post za mene samu. Tako da imam na jednom mjestu.
Donna Woolfolk Cross
PAPISA IVANA
"..Legenda potječe iz trinaestostoljetnog pera Poljaka Martina od Opave koji je u svojim spisima 'Chronicon Pontificum et Imperatum' ovako zborio: 'John Anglicus (Ivan Od Engleske), rođen u Mainzu, bio je papa dvije godine, sedam mjeseci i četiri dana, umro je u Rimu, nakon čega je papinska stolica ostala prazna mjesec dana. Tvrdi se da je Ivan bio žena koja je u djevojačkim godinama bila odvedena u Atenu gdje ju je ljubavnik obukao u dječaka. Tamo je stekla raznovrsna znanja, te joj u mnogim disciplinama i vještinama nije bilo ravnih. Kasnije je u Rimu predavala umjetnost, a gradom se ubrzo proširio glas o njenoj genijalnosti, pa je izabrana za Papu. No, za vrijeme pontifikata je ostala trudna, a dijete je rodila za vrijeme procesije na relaciji Koloseum – crkva sv. Klementa'. Naravno, to je samo jedna od priča u vezi misteriozne Pape Ivane."
"Papisa Ivana jedan je od najneobičnijih likova u povijesti Zapada i ujedno jedan od najmanje poznatih. Mnogi nikada nisu čuli za nju, dok je većina onih koji jesu smatraju legendom. Sve do sredine 17. stoljeća Ivanino papinstvo bilo je općepoznato i prihvaćalo se kao istinito. U 17. stoljeću, u vrijeme jačanja protestantizma, Katolička crkva zajedničkim je naporima počela uništavati sramne povijesne zabilješke o Ivani. Vatikan je zaplijenio na stotine rukopisa i knjiga, što je dovelo do toga da Ivana nestane iz moderne svijesti. Danas Crkva nudi argumente protiv Ivaninog papinstva, ali oni su daleko od uvjerljivih.."
"..Priča se da je u devetom veku jedna žena postala papa. Ona je od 858. godine bila gospodar Rima, sveta i raja i vladala pod imenom Jovan (Ivan) VIII dve godine, pet meseci i četiri dana. Svetu papsku službu završila je tako što je na svet donela dete za vreme procesije u Romu red zgranutom gomilom koja je zapanjeno posmatrala kako se papa porađa.
Nakon ovog skandala, kaže dalja priča, papa Benedikt ustanovio je običaj da se preko probušene stolice proverava pol budućeg pape. Probušena stolica od crvenog mermera trebala je da omogući biračima da se pregledom i dodirom uvere u papinu muškost. Tek nakon takve provere Hristov namesnik je mogao da preuzme Petrove rajske ključeve. Ta jedinstvena svetkovina postojala je sve do XVI veka. Kada nije bilo sumnje o papinom polu, čuo bi se uzvik:"Imamo muškarca za papu!!!", što su Rimljani kasnije skratili samo na "habet" čime se izražava sigurnost u pol izabranog.
Crkva je do XVI veka dozvoljavala postojanje žene pape, a onda su o Jovani (Ivani) izbrisani svi tragovi i ova priča je proglašena "lažnom klevetom, glupošću, budalastom, detinjastom, plitkom i ništavnom bajkom koja svojim protivurečnostima samu sebe pobija", kako piše kardinal i papski istoriograf Cezar Bornijus iz XVI veka.
Da li je postojanje ženskog pape glupa priča za decu, luda bajka ili istina?
Grčki pisac Emanuel Roidus (1835-1904) iz čije smo knjige "Papisa Ivana" i saznali ovu priču tvrdi da je – istina.
Roidus je u mladosti dugo živeo u Italiji, a kasnije je studirao u Nemačkoj, gde je postao doktor prava. Bio je čovek širokog obrazovanja i dobar poznavalac stranih jezika i književnosti. Bavio se prevođenjem i pisanjem, a 25 godina bio je direktor atinske Narodne biblioteke. Godine 1866. izdao je svoje najpoznatije delo "Papisa Ivana", koje je prevedeno na mnoge jezike. Ali zbog njega je Roidus bio žestoko napadan i isključen iz crkve (iako je delo pisao pre donošenja Dogme o nepogrešivosti pape), a njime se pozabavio i državni tužilac. Knjiga je romansirana biografija ženskog pape bogatozačinjena tumačenjima, navođenjem podataka i izvira tako da više liči na naučnu raspravu nego na roman.."
* Po knjizi Papisa Ivana u svibnju 2008. se počinje snimati i visokobudžetni igrani film!
Knjiga je posve ok. Malo je patetična da, ali daje dobar uvid o životu u 9. stoljeću. Mračnom i okrutnom.
A osim toga saznala sam da se mnogo žena preoblačilo u muškarce u ta doba i da su (jedino) tako uspijevale doseći položaje u društvu. Pa mi to dalo mislit.
Pa sam malo istraživala.
I evo nekih rezultata :
Magdalena Pereš-Vuksanović
Roditelji su je nagovarali na udaju, ali ona nije željela. Mladić Frano Božić, zaprosio ju je kada je imala 18 godina. Odbila ga je. Frano je tada oteo Magdalenu sa sedmero prijatelja i na razne načine, pokušavao je nagovoriti na ženidbu. Pristala je tek kada je Franin brat Mustaj, koji je prešao na islam, zaprijetio Magdaleni, da će je odvesti sa sobom i da će onda njemu biti žena. Frano Božić i Magdalena, vjenčali su se pred svećenikom, ali ona je u duši odlučila, da neće prihvatiti taj brak, jer je Frano loše postupao s njom. Kada je Magdalena odbijala spolne odnose sa Franom, zatvorio ju je u osamljenu kuću. Nakon trinaest dana, uspjela je pobjeći. Vratila se u kuću roditelja, ali su je opet oteli, a ona je pobjegla nakon dva dana. Odlučila se prerušiti u muškarca i otišla je u goru među vukove. Nije dugo izdržala, zbog nedostatka hrane. Otišla je na put i završila u Sremskoj Mitrovici, gdje je i dalje bila preobučena u muškarca te se prozvala Ivan. Radila je kod bogatog čovjeka. Toliko mu se svidjela, da je želio posvojiti je i bogati oženiti, misleći da je muško. Zbog toga je otišla i šest mjeseci čuvala konje u Modriči, a nakon toga osamnaest mjeseci služila u modričkom franjevačkom samostanu. Franjevci su htjeli, da uđe u franjevački red, misleći da je muško, zbog čega je opet morala otići, da je ne otkriju. Došla je u nepriliku, jer su je Turci smatrali vojnim obveznikom pa je morala služiti kao vozar oružja za vrijeme Budimskog rata 1626. godine. Oboljela je u ratu i oporavljala se. Otkrila je svoju tajnu jednom biskupu, koji ju je poslao u Dalmaciju, gdje je godinu dana radila kod jedne plemkinje. Vratila se u rodni kraj 1629., ali nije tamo dugo ostala. U Dalmaciji je nastavila živjeti preobučena u muškarca. Jedan trgovac žitom, na prijevaru odveo ju je u Veneciju, gdje ju je prodao mletačkoj vojsci. U Bresciji, šest je mjeseci obavljala vojničke vježbe i strepila, da li će je otkriti. Pobjegla je s jednim Francuzom u Milano, a od tamo je pješke sama išla do Rima. Prenoćila bi pod vedrim nebom, a hranila se povrćem iz vrtova i travom.
"..Virdžine, tobelije, sasvim su osebujna, prostorno određena, endemska
pojava, jedinstvena ne samo u europskim, nego i u svjetskim okvirima, a
poznata po gorskim područjima zapadnoga dijela Balkanskoga poluotoka.
Riječ je o pojavi koja odstupa od uobičajenog, ustaljenog, to je običajnopravna institucija u kojoj žena "mijenja spol" i preuzima ulogu muškarca – oblači se kao muškarac, ošišana je kao muškarac, ima muški oblik krsnog imena, vlada se poput muškarca, nosi oružje, po potrebi ide u rat, sudjeluje u muškim skupovima i ima gotovo sva javna prava muškarca u inače strogo patrijarhalnom društvu.
Virdžine su, dakle, toliko osobita, izvan područja gdje se pojavljuju
neuobičajena, gotovo nepoznata i zato zapanjujuća pojava da ih neki stariji
autori nazivaju amazonkama. S druge pak strane ima autora i iz novijeg
vremena kojima se ona čini toliko neobičnom i neprimjerenom današnjem
vremenu da smatraju kako tobelije više ne postoje. Ovakva mišljenja pokazuju zapravo koliko se tu radi o jednoj sasvim specifičnoj, izdvojenoj, endemskoj i zato neobičnoj i prilično nepoznatoj pojavi. Dakako, žene preobučene u muško nisu amazonke, a isto tako nije točno da virdžine žive još samo u sjećanju..."
Evgenija (Prepodobra mučenica Evgenija 0 262. god.)
Ja sam pšenica Gospoda, i treba da me izlome zubi zvijeri, da bih se pretvorio u čist hljeb Hristov”
Bila je kćerka Filipa, egipatskog eparha. Kako su u to vrijeme hrišćani bili prognani iz Aleksandrije i živjeli van grada, Evgenija ih je posjećivala i svim srcem prhvatila njihovu vjeru. Na kraju je, sa dva svoja vjerna evnuha, odbjegla od svojih roditelja, pokrstila se od strane episkope Elije, i prerušena kao muškarac stupila u muški manastir i tu primila monaški čin.
Svojim predanim i čistim životom za hristovu vjeru ona vremenom steče i blagodeti iscjeljenja bolesnih. Tako iscijeli i neku bogatu ženu Melantiju, koja, misleći da je Evgenija muško, nastojaše da ga pridobije tijelesno. No, kako je Evgenija odlučno odbi, ova zla žena je iz osvete okleveta kod eparha, koji naredi da sve monahe okuju i bace u tamnicu. Kada ih izvedoše na sud pred eparha, Evgenija se prikaza svom ocu. On, radostan što je ponovo našao svoju omiljenu kćer, pređe u hrišćanstvo sa cijelom svojom porodicom. Nakon toga eparh Filip bi izabran za episkopa Aleksandrijskog Kada je za ovo čuo rimsi car Postumus, pošalje u Alekandriju britkog Terencija koji tajno ubi Filipa. Tada se Evgenija sa majom i braćom preseli u Rim. Tu je odvažno prevodila neznabožce u Hristovu vjeru, naročito djevojke.
Teror koji se provodio u Rimu nad hrićanima nije mimoišao ni Evgeniju. Izdržala je sve muke, pa i oganj, prkosno dokazujući da joj ne mogu ništa jer je čuva njena čista i ničim nepomućena vjera. Konačno, Evgenija bi pogubljena mačem 25. decembra 262. godine u Rmu, na sam dan Roždestva Gospoda Isusa Hrista, čiju je vjeru primila i nosila čistu i pravu u svom srcu do posljednjeg daha svog života.
Post je objavljen 02.04.2009. u 08:44 sati.