Je da. Što se romana tiče još uvijek sam pogubljena i nikako se izvuć iz kaosa premnogih likova koji jednostavno moraju u romanu bit. Ondak se nešto mislim da je sad prvi maj, praznik rada i da to trebam dostojno proslavit. Što znači da ne mogu radit na romanu, nego moram zastave dignut i koračat dostojanstveno svijetom i šire. Sad... jest da ostalih 2,8 miliona neće shvatit što ja to radim, al tu si ne mogu pomoć. Jerbo spadam u onaj 1,2 miliona ljudi , rvata, koji su u radnom odnosu i koji rade, pak stoga i praznik rada smijem slavit. I jučer sam se srela sa Francom i tako smo si malo popričali i popili smo kokakolu i još i kakao smo popili. Franc je samo pričao o svojim ribama, pa ako nekome potrebne instrukcije o ribarenju slobodno neka mi se javi , sve imam u malom prstu. Poslije je pozvao i konobara, onda je konobar morao sjediti i slušati o ribama. To u ono vrijeme kad sam ja otišla na WC. Sad, oko tog WC-ja bilo je dosta svađe. Naime, Franc mi nije dao da odem na WC jer je upravo bio u sred priče o šaranu od 300 kila (samo glava) a meni se krenulo piškit. Pa sam ga obzirno prekinula i rekla "franc čuj, ja se odmah vraćam samo idem do WC". E tu se naljutio! "Nikud ti neideš Levant, tek sam počeo pričat". Ja sam se onda natrag sjela na stolac i slušala ali sam se počela migoljit, ipak pun mjehur je pun mjehur. Onda mi je sinulo. Dozvala sam konobara. Konobar je došao. Franc je bio u ekstazi izlaganja o tom šaranu, te nije primijetio zamjenu. Ja sam brzo skoknula na WC, konobar je zauzeo moje mjesto. Onda sam se vratila, brzo smo se zamijenili. Kako je Franc baš bio negdje usrijed rijeke, sa udicom u rukama koja se trzala kao luda a glava veličine pilates lopte napuhane izvirila je iz rijeke (ups ne znam jel glava ili oko?) , to isti nije primijetio našu malu zavjeru. Konobara i mene mislim. Pa sam se sjela i nastavila kimati glavom i govoriti "ma nemoj?" "ma hajde". I ondak smo se rastali. Do drugog susreta i druge štuke. I tako. Život ide, ja odo slaviti prvi maj. Što i ostalim milijun i dvjestotisuća stanovnika želim. Mislim želim im sretan prvi maj. I laprdam. Neispavana sam o svijete. Jer sam zastavu krpala noćas. Stoga molim štovano čitateljstvo da mi oprosti ovo laprdanje sve u šesnajst. Sad ću se odmorit i iznjedrit jedan vrlo pametan post. U ponedjeljak mislim. A sve stoga da pokažem da i ja mogu nešto ozbiljno i pametno napisat. |
Mislim da bi bio red da i mene ubaciš negdje, ipak treba pokriti u priči i Zagorje , nemožeš samo u Šibenik i Split! :-)))) (DJ Da Force 28.04.2009. 16:49) Kako uopće moš pisat o katedrali a da nema mene kad je moj praprapradid na njoj ? A ? (Koraljka 28.04.2009. 22:07) Nemoš ti to. Pogubila sam se. Mislila sam da ću napisat jednu knjigu za Nobelovu nagradu, knjiga je trebala biti povijesni roman u kojem bi ljubav NF-a i Dordore2 bila okosnica priče. Na kraju bi ljubav carevala, bila bi slavljena i čitaoc bi, zatvorivši knjigu rekao "ova je knjiga fenomenalna, koji je to pisac, ma prekrasno je, duboko, smisleno. Idemo ga predložiti za nobela". Eto. Tako je to trebalo biti. Međutim se javilo izokola. Iz cijele rvacke se javilo i hoće bit u knjizi. To mi komplicira rad i dovodi me do stanja u kojem više ne znam kako se zovem. Mislim, moram i pradidu ubacit a katedrala se tek radi? Kak da ubacim pradidu ako se katedrala radi , kako pitam ja vas? Ali ako ga ne ubacim Koraljka će mi se srditi na mene i neće mi htjet kavu platit kad dođe u metropolu i šire i još će se durit i neće htjet pričat samnom. DJ će se srdit ako dordoru ili NF-a ne pošaljem u Zagorje, a kako da ih pošaljem u Zagorje kad Zagorje uopće nije bilo u igri? Mislim što bi oni radili uzagorju, kad u Zagorju Ivan Tahi a Tahi bi ih protjerao pa onda bolje da i neidu. Stoga se moram malo povuć u kontemplaciju te razmislit o tim novim elementima. I ukomponirat ih . Sve mi se čini da mi Nobelova polako izmiče iz ruke. Nekako ću se morat zadovoljit dakle Kiklopom. Sad idem razmišljat. |
Neki dan tako šetamo nas troje po travici mekanoj. Ja sjedim na klupici, ipak kosti stare su u pitanju, treba to odmorit, kosti mislim, i vidim kako nam se približava jedan bijeli pas i neki lik. Budući da u ovim staračkim godinama i vid polako izdaje moje jadno tijelo, a i mrak je bio, to nisam bila sigurna kako će proći susret velikog bijelog i Malog Crnog. Stoga se dignem sa klupice i krenem prema izvoru (moguće) nevolje. Približavam se tako bijelom psu i nedefiniranom liku , kadli shvatim da bijeli pas i nedefiniran lik jesu moji prijatelji. Pak se mi stanemo i počnemo pričat. Moj prijatelj je pričalica a bome ni ja ne zaostajem. Te tako, riječ po riječ i kaže meni moj prijatelj "a di si ti sad tu blizu?" "Nego, tu 100 metara dalje" odgovaram "ajd samnom da vidiš di smo". Te se tako , već u mrklom mraku uputismo do mene da mu pokažem di smo se preselili. Tri pasa, dvoje ljudi. Mrak. Idemo tako idemo i dođemo do stubišta. U stubište uđemo i osjetimo NEVJEROJATAN smrad. "Neko se uvaljao" reče moj prijatelj. "Malena vjerojatno" odgovaram ja "sad će pod tuš". Prvi kat. On stane "Nije ona. Moj je. Idem doma" "Nemoj sad. Dođi gore kad si već tu" "Smrdi, jel ne osjećaš kako smrdi?" Što ne bih osjećala , cijelo je stubište odjednom zamirisalo. Tako je zamirisalo da osjetiš potrebu da uzmeš bocu kisika i udišeš, udišeš,udišeš... Ipak smo došli gore. Sva tri pasa ušla su u stan, ali sad je bome , budući da je u pitanju zatvoren prostor, postalo dosta opasno. Po zdravlje. Kisika, kisika mi daj! zavrištao bi. Jer fakat, njegov se pas uvaljao. Negdje na putu u tom mraku mi to nismo vidjeli. Otišao je vrlo brzo, ljut. "Sori" rekao je "ljut sam. Sad ću ga morat kupat i fenirat, neću ići spavati do 12. Družit ćemo se drugi puta" I tako je moj prijatelj do 11 kupao svoga pasa a ondak ga i fenirao. Znam to jer sam ga idućeg dana nazvala. Ja sam izljubila ono svoje dvoje. Samo zato jer OVOGA PUTA to nisu bili oni. Inače pas kada se uvalja to smrdi do neba. Njima to kul, gazdama to užas. Sjećam se posljednjeg parfema Malog Pasa. Tako je prekrasno mirišao da smo otvorili sve prozore na autu i glave u vožnji držali vani. Udisali pohlepno. U autu nismo disali. Jer se nije dalo. Disati mislim. To je ,jednom riječju, bio nepodnošljiv smrad. Di nađu takve mirise pitanje je ?! Jel u paklu tako smrdi? Ako da , ja neću u pakao. Neću i bok! |
NNnnda. Vozeći se tako kišnim ulicama metropole u vidnom mi se polju našlo ovo "Ovaj grad čuva BBB". Odmah mi je bilo lakše. Odmah sam osjetila kako mi pada jedan težak teret s nejakih pleća. Jerbo do sada nisam to znala. Jer nisam vidjela tu fasadu. I sada, kada znam tko me čuva, zadovoljna sam i sretna. Ondak sam došla na posao, prolazno vrijeme slabo jako slabo. Četrnaesta sam bila al što ću. Ujutro kad se dignem dok nahranim onu nejaku živinu, dok nahranim sebe, dok pronađem cipele (obično ispod kreveta, ali ne uvijek), dok pronađem ključ od auta (obično u torbi ali ne uvijek), dok ... prođe vrijeme. Ja ne razumijem kako to nadređeni ne razumiju. To zato što su oni izumili nerazumijevanje eto zato to. Ondak me dočeka posla i svi me tu nešto ganjaju i traže i baš sam neka faca. Ondak mi bude svega dosta, o zašto me ne pustite na miru bar malo , pomislim, ali ipak krenem radit. Jer što ću? Tu sam da radim. I eto. Laprdam sve u šesnajst. I tako. Ide život. |
Sve smo bolnice obišli i sada smo valjda mirni. Em smo bili veterinaru, em smo bili na hitnoj. Još smo bili po drugim bolnicama al to nisu lijepe priče pak ću ih preskočit. Ja sam bila na hitnoj u subotu od 22 do pola 24. Bio je to lijep tulum, jer smo se tamo našli nas cca 10-ak. Svi smo mudro šutjeli i promatrali jedni druge, mučeći se svaki sa svojim bolovima. Iznutra se čuo zvuk bušilice, koja u situaciji u kojoj jesi i nije bio tako strašan. Zvuk bušilice u kontekstu "boli me o boli me" predstavlja oslobođenje. Misliš "ma neka i bušilica, neka i na živo samo neka ova bol prestane". Hodaš. Sjediš. Misliš lupat glavom o zid al te sram. Cupkaš nogom. Ne razmišljaš jer ti je mozak prazan. U mozgu samo lupanje. Bol. Bol. Bol. Negdje oko 23 sati ostalo nas je troje u čekaonici. Žena je počela pričat "ja ne znam ali ova bol je odvratna". Ja sam rekla "ja neću još dugo izdržat" Žena je rekla "ne znam da li postoji veća bol". "O gospođo postoji vjerujte mi." Javio se mladić iz kuta "Ja ovako već tri dana. " Onda se okrenuo k meni "Ako hoćete čuti kako muško vrišti pustite me prije". Ja sam rekla "Ako hoćete prije idite ako vas toliko boli, ali onda ćete izgubiti užitak da slušate kako žensko vrišti". Onda smo se smijali nad svojom komedijom. Subota, 23 navečer, mi tulumarimo na hitnoj. I onda sam ušla. I onda je prestao zub. Počela je bolit glava. I tako. Ide život. |
Jeste li znali?? ...da jedna vrsta žabe, koja nosi naziv i "otrovna strijela", ima dovoljno otrova u sebi da ubije oko 2200 ljudi. da su ljudi i delfini jedine vrste koje upražnjavaju seks iz zadovoljstva. Rođendan dijelite s devet milijuna ljudi na svijetu. Samo jedna osoba od dvije milijarde doživjet će 116. rođendan. ... utvrđeno je da kukci, osobito muhe, ne vole plavu svjetlost i plavu boju uopće. |
Neki dan tako sjedimo za stolom i jedemo. Mislim jedemo mi svaki dan , da sad ne bi ispalo da ne jedemo nego samo taj "neki dan" da jedemo. I baš ono krenem uživat u jelu kad li se posve nepozvano iz usta MuškarcaSKojimŽivim injedri ovo: "Jel ti znaš da ovaj mjesec treba registrirati auto?". "O svijete." pomislim. I još pomislim "Koji mu je k.da me sad za ručkom davi ?". "Kako ćemo to?" upita on. Ja već ljuta. Zašto mene davi tim nevažnim detaljima? Odakle da ja znam kako ćemo? Zar ne vidi da sam jedno obično žensko? Jedno žensko kojem rođenjem nije dato u gene i šire da razmišlja kako će registrirat auto. Što se mene tiče ja ga ne bih registrirala uopće. Samo bi ga vozila. Nnnda. Budući da je MuškaracSKojimŽivim očekivao neki odgovor to sam promumljala "što kako ćemo? iz šupljeg u prazno tako ćemo" i završila razgovor. Bilo je to prije jedno tjedan dana. Mislila sam "ma neću se zamarat, ionako neznam kako ćemo. Nekako ćemo.". I još sam pomislila "bemti registraciju." I još sam pomislila "gola sam i bosa on meni o registraciji". Nnnda. A najgore u cijeloj priči je da sam prije onih nekih par mjeseci lupila onog nekog u onom nekom đipu. Pa kad čovjek izašao van iz đipa i počeo čupati kose i plakati bolno nad svojim lijevim blatobranom,malkice ulubljenim od siline mog udarca koja sam gmizila 25 km/na sat, to mi se sažalio jadnik te sam mu dala da sa moje police osiguranja plati taj popravak. Što znači da sam izgubila bonus . Što znači... Što jednostavno znači da mi ne gine da do kraja ovog života, a čini mi se i idućeg , budem gola i bosa i točka! Nnnda. Danas je registracija. Od jutra se plačem nad sobom i svojom sudbinom. Šmrc. Danas me dakle čeka tehnički pregled. Koji ne znam hoću li proći budući da je auto ulubljen na sve strane. Di god ga pogledaš nije ravan. Sve neki reljefni. I ondak velim MuškarcuSKojimŽivim "pa pitaj boga hoće li proći tehnički". Ovaj odgovara "ma žensko si pustit će te". Jebat ga, sad sam žensko kad me treba pustit na tehničkom. SAD VIDI da sam žensko. Pa ti reci nešto lijepo o tim muškima. A ondak , ako prođemo tehnički , moram skeširati novac. Kojeg nemam. Pa ti reci. |
Neka se vrata zatvaraju polako. Tada se stigneš odmaknuti. Pa te ne udare. Druga se zatvaraju bez upozorenja. Pred nosom. Treskom. U glavu. To onda boli. Ide život. |
Ja nikada nisam našla djetelinu sa 4 lista. |
Bilo je to već poodavno kad je jedan fini gospodin došao u Metropolu, e da bi vidio svog prijatelja , Malog Pasa. Taj fini gospodin zove se NF i dolazio je službeno u moj grad te mi je poslao poruku: : "Čuj Levant ja ti dolazim u Zagreb. Ti bi morala doći sa Malim Pasom , da bih ga ja vidio. Mali Pas je moj ljubimac. Ti nisi. Ti moš i otić odmah, njega ostavi, ako je ikako moguće". Tako je to nekako bilo. Ja dakle nisam uopće zanimljiva i interesantna, ja sam samo siva sjena o svijete, ja kao da sam pratilja nevidljiva ,tako se nekako taj gospodin ponaša prema meni. No što je tu je, slegnula sam ramenima , i tužno rekla samoj sebi "zar i to još moram doživljavat pod stare dane?", okupala Malog Pasa, mislim neće valjda Mali Pas biti prljav pri dočeku dragog nam gosta, obukla sebe i krenusmo na taj susret di ja u stvari uopče nisam dobrodošla ,o svijete, ali trpi me se zbog Malog Psa. Čim ga je vidio , NF se raznježio te iz povelike torbe izvadio ovo : i dao Malom Pasu. Ja sam se sve nadala da bi i meni mogao dati koji bombon, neku malu jeftinu čokoldicu, neki cvjetić, običan papirić bar, bilo što.. ali ne. Ni primijetio me bio nije. Nakon jedno pola sata ajmo eufemistički reći druženja, pitao me "kako se ti ono zoveš zaboravio sam", tek toliko da mi pokaže di je moje mjesto. Kao da već nije. Ja sam pristojno bila ponovila , po 17-ti put svoje ime, no NF me više nije čuo, jer se bavio Malim Psom. Ovo je bio uvod. Zato da objasnim odakle ta kokoš u našem malom domu. A sad bih htjela reći da se ime NF-a spominje jako često u tom našem kućanstvu. Spominje se najčešće u kontekstu: "da mi ga je ulovit! Dovesti ovamo! PA NEKA ON SLUŠA !" Ima još spominjanja ali ta neću iznosit. Nešto su prostija i manje finija. Jer što je? Ta kokoš proizvodi iritantni zvuk - kokodak- svaki puta kad ju samo dodirneš. Imam osjećaj da ona taj zvuk proizvodi već na samu pomisao da bi ju mogao dodirnuti! Sve mi se čini da ona čita misli. Ako samo kreneš misliti o njoj ,evo nje, već se javlja!!!! A ima i još jedna caka. Ona daje zvuk dvaput. Jednom kad ju stisneš. A odmah zatim kad ju pustiš. Sad molim štovano čitateljstvo da pokuša zamisliti dva psa koja se bore tko će tu kokoš imati. To što se oni bore nikome ništa, nego DOK se oni bore, kokoš nevino proizvodi svoje prirodne zvukove. UŽASNE! IRITANTNE! GLASNE!!! Ali to je ljepši dio priče. Jer ako ta borba predugo potraje, ja poludim, sagnem se, oduzmem kokoš i fljus, bacim ju u ladicu. Do daljnjega. 4 oka tužno promatraju, al kad ja poludim onda 4 oka znaju da tu nema labavo! Teži je dio priče ako kokoš nije u ladici. Nego je negdje na podu. Zaboravljena od svih. Sad , tu ima dva scenarija. Prvi je da, negdje oko pola noći osjetiš poriv da nešto pojedeš na primjer. Pa se digneš iz kreveta i kreneš put frižidera. Noć je, sve je tiho, mrkli mrak, svijet spava. Ili barem većina svijeta spava. Ti se prišuljavaš frižideru i taman hoćeš napravit taj još jedan korak koji ti je potreban da bi otvorio vrata i počeo birati čime ćeš se pogostiti , kad li staneš na kokoš!! Probudio si , ne samo svoje ukućane, već i čitavo susjedstvo. Vidiš kako se pale svjetla u zgradi do tebe, vidiš kako ljudi izlaze na prozore sa izrazima lica "jel potres?" "jel vatra?" "jel smak svijeta?" . Ti se odšuljaš natrag u krevet, pokriješ poplunom preko glave, više nisi gladan, susjedstvo je budno i na nogama, ti si pod poplunom na sigurnom od zvonjave na vrata ako shvate odakle je zvuk došao. Drugi scenario je da smireno padaš u san. Dakle padaš u san zasluženi. Lagano se gasiš, opuštaš, skoro pa te nema više u stvarnom životu. I onda, najednom , taman kad si već skoro 90% isključen iz dnevnog ritma i krećeš u onaj noćni, ljepši, jedan od pasa odluči da bi bilo zgodno malo se poigrati s kokoškom. E, tu i tada čuje se iz naših usta ona rečenica "Da mi ga je dobiti u šake!" . Sve se zna. I koga. I zašto. Trenutno je igračka jako dobro spremljena. Daleko u kutu ladice. Zna se i zašto. Topli pozdrav NF-u, našem prijatelju. |
Hmmm da. Radni je to vikend bio , radni. Danas hodam a spavam. Ne znam da li sam budna ili još sanjam? Tako se nekako osjećam. Ali se veselim, o kako se veselim ponedjeljku slobodnom. Onom idućem. Stavit ću se u krpe u petak i zatim ću se pojaviti u utorak na poslu. Do tada ću biti OFF. Lijepo ću se instalirati pod pokrivač, isključiti telefon, uzeti malog pasa k sebi pod poplun i nas ćemo dvoje tu, ispod tople dekice provesti 4 dana. U snu. Blaženom. Malu pasicu i Muškarca poslat ćemo nekud, bilo kud, moram im smisliti neki radni zadatak ,a nas ćemo dvoje u miru božjem provesti 4 dana. Pod poplunom. U tišini. Ako budu dobri i tihi, što je za Malu Pasicu nemoguća misija, ondak ćemo im možda dopustiti da nam se pridruže. U ljenčarenju. I "niškoristi" životnom opredjeljenju. I "nema me, ne postojim" životnom stavu. O tome sanjam. Trenutno. Dok pišem ovaj post ispod spuštenih trepavica. Gledam samo kroz prorez i želim san! Sna mi dajte o svijete!!!! |
Prošli tjedan me firma bila poslala na neku prezentaciju. U stvari izborili smo se da odemo na tu prezentaciju, a firma je to dozvolila zbograditoga što bilo besplatno. Inače, moja firma koja je zaglavila u stoljeću sedmom kaže ovako "Uči doma sama, kako i ja učim", na moje pitanje da bih išla na seminar. Kad to čuju onda se počnu tresti. Sve u nekoj groznici se tresu. Jer di bi ja a) žensko b) radnik mogla uopće tražit da se idem usavršavat? Di toga ima pitam ja vas? Ondak smo, budući da stagniramo a radimo posao gdje moraš stalno biti budan i pratiti nove trendove inače si gotov, dakle onda smo odlučili gledati što je besplatno pa bar na to da idemo kad već firma ne želi odvojiti novac za edukaciju svojih ljudi. E sad. Kriza je znam. Ali prošlih pet godina nije bila kriza, novaca je bilo, o kako puno ga je bilo ali taj novac nikada, ali baš nikada, nije se slio u naše educiranje. Ajd dobro. Svatila sam da u stoljeću sedmom ne postoji pojam "edukacija zaposlenih" pak sam slegnula ramenima i rekla sebi "nemoj trošiti energiju uzalud". Uči doma o svijete... Ljutilo me to, žalostilo me, bila sam ravnodušna, ma sve sam emocije u vezi toga prošla, al kad neide neide i najbolje ti onda povući se i više ni ne pitati. Pitala sam, slala dopise, molila, moljakala, preklinjala svašta sam radila ali rezultat je uvijek bio nula. Zero. Nada. Nema usavršavanja bio je rezultat cijele priče! Ja uopće nisam htjela pisati o tome. To je trebao biti samo uvod a evo uvod mi se razlio preko ruba posude pak izgleda kao da je to post. Sad ću preći na razradu, budući da svaki normalan post mora imati i razradu. A razrada je nešto posve drugačije od ovoga s čime sam krenula. Daklen išli smo tamo na prezentaciju i moram reći da je ta bila jedna od boljih, dosta sam naučila i nekako se osjećam pametnijom. Kao da nešto sada znam, tako se osjećam. Ondak je sve bilo gotovo u 13 sati, pa se jelo, pa je bilo 14 sati. Na posao mi se nikako neide. Doma mi se isto neide, ja sam naime kao pas koji je pušten s lanca i dobio je 2 sata slobodno. Poklon! 2 slobodna sata!! ZA SEBE!!! I ondak se uputim ta dva slobodna sata u Centar da pogledam što je novoga i ako si mogu kupiti nešto za obući. Što god da nađem treba mi, dakle s time nemam nikakvih problema. Ak nađem cipele ok. Ako nađem jaknu ok. Ako nađem hlače ok. Ako ....ma sve je ok, sve mi treba. Ionako sam gola i bosa, što god da kupim dobro će bit. Eto. Tako ja nekako razmišljam. I uputim se dakle u taj Centar koji je blizu sva nekako sretna da imam vremena i da mogu gledati i tražiti a ne kupovati nabrzinu ono, zgrabim , prislonim uza sebe, vidim "valja" "ne valja" , platim i odem. Takve su naime moje kupovine u zadnje vrijeme. I eto. Sada mi poklonilo 2 puna sata za sebe, poklonilo mi Centar s kojim sam u pravilu zadovoljna i u kojem uvijek nešto nađem, poklonilo mi lijep dan, poklonilo mi dobru volju i odlično raspoloženje, što ćeš više? Neću duljiti no ću reći da sam tamo provela 3 sata!!!! Došla sam doma doslovno praznih ruku. Srozalo se. Sve se srozalo. Dućani koji su bili nečemu sad su ničemu. Nisam pretjerano izbirljiva, jer si ne mogu priuštiti izbirljivost. Bi inače. Da mogu. No trenutno ne mogu. Dakle, budući da nisam izbirljiva to sam baš dobar kupac. Kupit ću ono što mi treba ako mi se to svidi. Ako je skupo ah jebat ga , zažmirit ću i kupit. Ako mi se svidi a nije skupo, bingo, to ću sigurno kupit bez žmirenja. 3 sam sata hodala!!!. 3 sam sata očajnički tražila BILO ŠTO. Sad je već bilo pitanje ponosa da nešto kupim. Da dođem doma praznih ruku , ne može to tako! Ne može i bok! A ipak.Doma sam došla praznih ruku. Roba koja se u Metropoli nudi je roba koju stvarno, ali stvarno ni pas sa maslom ne bi pojeo. To je prestrašno! To je roba iz Turske koja je i tamo treća kategorija. A skupo. Staviš u mašinu i više ne moš nosit. Nema šanse! Ili je to roba koja je bila za bacit. U svakom slučaju teško razočaranje! Bilo je u tom centru par dućana koji su mi bili ok. Koji su mi bili dobri. E..tih dućana više nema. Na njihovom mjestu šepuri se kičasti crveni fluorescentni natpis "kladionica". Srozavamo se već godinama. To mi je jasno. Ono što mene u svemu tome ljuti je da mi netko priča da smo mi Metropola. Da mi netko priča da smo "svjetski centar sporta". Da ćemo biti "svjetski centar kulture". To je ono što mene ljuti! A ne moš bit svjetski centar ako su ti cipele blatne. Jer hodaš po blatu. I ne moš biti svjetski centar ako su ti dućani puni turske robe, koju ni turci neće nosit. Koje se turci rješavaju prodajuć hrvatima. A hrvati kupe i pokušaju zaradit na krpama dignuvši cijenu 380%. Pa zar ja ličim na kretena????? Što se robe tiče, mogu se sjesti i otići u neki drugi grad i kupiti što mi treba. Nije poanta u tome. Poanta je da mi nude robu žlj kvalitete po cijeni koja je 300% veća od vrijednosti robe. TO je ono što me ljuti. Tak! U stvari nisam ljuta. Samo sam nekako razočarana. Razočarana da mi se prodaje rog pod svijeću, a kada reagiram i kažem "ovo je rog ovo nije svijeća" ondak budem ispljuvana. E to me žalosti. Ondak mi se kaže "kriza je". Ili mi se kaže...ma svejedno. U svakom slučaju cijeli ovaj post bio je uvod u jednu drugu poantu. U jednu drugu izjavu. Ovu : "I dalje sam gola i bosa o svijete. |
Nekako smo već premoreni od kupovina. Dućana mi je dosta za cijeli ovaj a onda i za onaj drugi život. Ovo mi je u 5 godina 3. preseljenje ako ne računam kućicu. Nije da me veseli stalno migrirati. I stalno uređivati nekakve interijere. Nnnda. Nisam o tome htjela, htjela sam samo dati pozadinu temi. A pozadina je : umor. Umor i zasićenost od kupovanja. Nije da ne volim kupovati, ali ako je to prečesto i ako ništa ne teče onako kako si zamisliš onda te sve počne nervirati, jer tvoj život stoji. Ti stojiš. I čekaš. A još i da čekaš pa da znaš da će se čekanje isplatiti onda ok. No neka moja iskustva su da čekaš, ali ne dočekaš. Nnnda.. Knjige su mi već par mjeseci na podu. Odluka je bila da će se napraviti jedan dobar ormar za knjige. Imam ga u glavi već nacrtanog. No , kako naravno nikad dovoljno novaca, to smo , bolje rečeno, to sam napravila kompromis sama sa sobom , ne mogavši više gledati te knjige na podu. Knjige volim. Stvarno ih volim. Da mogu imala bih doma biblioteku. Cijeli zid bio bi u knjigama. Ili cijela soba kad bi to bilo moguće. No pošto živim tako kako živim, nemogu si taj san nikako ostvariti. Bar ne još. No za svoje knjige ne želim da mi budu na podu! Ne želim i bok! E pa sam jedne subote natjerala sebe i Muškarca da odemo kupiti policu. Bilo kakvu. Jeftinu (šmrc....snovi o ormaru za knjige), samo da to nekako riješim i da svoje blago ne gledam na podu. Do daljnjega bih dakle stavila te knjige na tu policu a onda , kada malo dođemo k sebi financijski realizirali bismo taj pravi ormar za knjige. Bila je to pogreška. O kakva je to pogreška bila! Naimekae. Prvo smo otišli i obišli sve centre da bismo na kraju shvatili da police, dimenzija koje mi tražimo NEMA!!! Nema! Nisam se dala te subote, pa sam vodala Muškarca okolo naokolo, sve izmišljajuć još neki novi centar. Znala sam da ako sada ne kupim neću nikad i da se moram prisiliti da to odradim. I sebe i njega! Ondak smo ipak pronašli. Već smo bili skroznaskroz umorni. Izašli smo van , po tu policu u tonu "vraćamo se za sat vremena" a prošlo je već 4 sata odkad smo po tim centrima. U onom odvratnom zraku. U onim odvratnim halama. Ali da. Tek sada kreće noćna mora! Našli smo dakle. Otišli na blagajnu. "Nema" "Dajte nam ovaj" "Nemože to je izložbeni primjerak" "Ipak nam dajte" "Nemože" (Može. Pitala sam tržnu inspekciju. Mora mi dati!). No nisam se imala volje natezati. Nemam više snage za natezanja. Mrtvo umorni i već ravnodušni prihvatili smo dakle drugu varijantu. "Naručite, stiže za 10 dana". OK. Naručili smo. Platili naravno. Tako da se našim novcima može baratati. Neka imaju ljudi. Prošlo je 15 dana. Ja zovem. "Oh da. Stiglo je na skladište u Žitnjak". "Mogu li otići po to u skladište?" "Ne. Mora doći u dućan. Nazvat ćemo vas". Prošlo je tjedan dana. "Zovem za policu. Da li je stigla?" "Moram provjeriti nazvat ću vas". Čekaš da nazove kao zadnji kreten. Onda sam poludila!!!! Rekla sam "ja idem ili ti ideš?" , jer netko je morao ostati doma . Muškarac je otišao. Vratio se ljut. "Nema. Nije došlo". Prošlo je još tjedan dana. Onda poziv. "Došla je vaša polica" Odosmo po nju. Kaže prodavačica "morate na skladište ali se požurite, jer skladištar odlazi u pola osam" "Do kada vam je radno vrijeme?" "Do osam" "Kako onda odlazi u pola osam?" pitali smo ne očekujuć odgovor. Naravno skladištara nije bilo. Otišli smo ponovo gore. Neki kolega je uzeo ključ od skladišta, otvorio skladište i dao nam policu. Trebali smo osjetiti olakšanje. Nakon SAMO par tjedana dobili smo policu koja košta pišljivih 200 - njak kuna. Toliko smo samo benzina bili potrošili vozeći simo tamo. Ja sam bila rekla "da sam ju sama radila brže bi bilo" Muškarac je bio rekao "dosta mi je". Vozeći se doma, cerekali smo se. Naime. Sjetili smo se da možda još nije gotovo. Možda unutra nema šarafa. Možda će nam reći kad nazovemo "aha. da. šarafe niste naručili. Šarafi su vam na skladištu u Žitnjaku. Doći će za par dana..." |